Nije slučajno to da upravo Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog za Zoricu Kondžu već godinama predstavlja svojevrstan drugi dom, mjesto na kojem joj se, kako sama kaže, uvijek iznova javljaju trema, odgovornost i golemo poštovanje, ali i posebna energija koja joj potvrđuje zašto ovaj posao radi već četiri desetljeća.

Uoči slavljeničkih koncerata u Lisinskom, na kojima će obilježiti 40 godina karijere i još jednom dokazati zašto je publika doživljava kao instituciju domaće glazbe, porazgovarali smo s našom neponovljivom umjetnicom o tome što joj danas znači pozornica, kako gleda na svoj put, obitelj i novu generaciju slušatelja te zašto i dalje vjeruje da bez iskrene emocije nema ni prave pjesme ni trajne karijere.

Rekli ste: 'Uvijek kad dolazim u Lisinski, to je velika odgovornost i poštovanje prema publici, ali i prema Lisinskom.' On vam je gotovo drugi dom pa što vam ovaj koncert znači u ovoj fazi karijere?

Svaki put osjećam dodatnu tremu i uzbuđenje, onu pozitivnu energiju koja te podsjeti koliko ti je stalo. Ovi koncerti 28. i 29. ožujka za mene su posebno emotivni jer obilježavaju 40 godina moje karijere. To je veliko životno i profesionalno putovanje te se u takvim trenucima čovjek prirodno zapita gdje je bio i što je sve prošao, ali i kamo još želi ići. Uvijek postoji ona tiha misao da ne znamo je li ovo posljednji put ili će ih biti još, a moja je iskrena želja da ih bude još puno.

Kako se ta emocija mijenja kad znate da ovoga puta u Lisinskom obilježavate čak 40 godina karijere – osjećate li više ponosa ili treme?

Lisinski je zaista posebno mjesto, u njemu su nastupala i slavila najveća domaća i svjetska imena, a sama činjenica da ste dio te tradicije daje dodatnu težinu svakom izlasku na pozornicu. To stvara kombinaciju poštovanja i uzbuđenja koju je teško opisati riječima. Živi nastupi su neponovljivi, svaki koncert je drugačiji, svaka publika donosi svoju energiju, a i mi na pozornici svaki put drugačije reagiramo. Upravo u toj nepredvidivosti i iskrenosti leži čar glazbe uživo. Na kraju, sve godine karijere i svi uspjesi ne znače puno ako publika ne osjeti emociju i ne ode kući zadovoljna. Najveća sreća i nagrada za mene je vidjeti ljude kako nakon koncerta izlaze ispunjeni, s osmijehom, možda i s nekom uspomenom koju će dugo nositi sa sobom. To je ono zbog čega sve ovo ima smisla.

Kako će se ovaj nastup razlikovati od prethodnih – u repertoaru, emociji, produkciji?

Svaki put je zapravo najveći izazov sastaviti repertoar. Iza mene je velik broj pjesama i uvijek postoji dilema koje odabrati, a koje ovaj put ostaviti po strani. Postoje i neke koje su meni osobno jako drage, ali ih publika možda nije imala priliku često čuti, pa mi je želja dati im prostor. Upravo zato ćemo na ovim koncertima izvesti i nekoliko pjesama koje ćete možda prvi put čuti uživo. S druge strane, publika uvijek ima ključnu ulogu. Često se dogodi da me atmosfera ponese pa spontano promijenim redoslijed ili ubacim pjesmu koja uopće nije bila planirana.

Koliko vam u svemu tome pomaže činjenica da publiku jako dobro poznajete – osluškujete li želje obožavatelja već pri slaganju repertoara?

Na pozornici dišemo s publikom, reagiramo na njihovu energiju i upravo to čini svaki koncert drugačijim i neponovljivim. Bit će tu, naravno, pjesme koje su obilježile mojih 40 godina karijere, one koje svi očekuju i s kojima smo zajedno rasli, ali i neki drugačiji, možda intimniji ili iznenađujući trenuci kako bi koncert imao svoju dinamiku i donio nešto novo. Što se tiče same produkcije, moj pristup se ne mijenja drastično – kod mene je fokus uvijek na glazbi, interpretaciji i iskrenoj emociji. Ono što će obogatiti ove večeri su gosti. Imat ćemo posebne suradnje i neke duete izvest ćemo u originalu, s izvođačima s kojima su te pjesme i nastale. Na kraju, bez obzira na sve, najvažnije su mi emocija i povezanost s publikom. Ako oni to osjete i odu kući zadovoljni, onda znam da je koncert ispunio svoj smisao.

Što vam je najveći kompliment koji ste dobili od publike nakon koncerta?

Sjećam se nastupa na Krku koji mi je ostao u pamćenju. Nakon koncerta prišla su mi tri mladića, imali su možda 14 ili 15 godina. Iskreno su mi rekli da inače ne slušaju takvu vrstu glazbe i da zapravo nisu ni znali kako to uživo zvuči. Rekli su mi: 'Ovo nikad nismo čuli svojim ušima, nismo znali da se ovako nešto može svirati i pjevati.' Ono što me posebno dirnulo to je da su dodali da će me od sada slušati i da ih slobodno mogu smatrati svojom publikom. To mi je bio jedan od najljepših komplimenata koje sam dobila, ne samo zato što dolazi od publike, nego zato što dolazi od mladih ljudi koji možda uopće nisu planirali slušati mene ili takvu glazbu, a onda ih nešto dotakne i promijeni im doživljaj. Posebno je lijepo kada ti tako mladi ljudi priđu i kažu nešto iskreno, a ti im po godinama možeš biti mama. To su trenuci koji ostaju i koji te podsjete zašto radiš ovaj posao.

Himne koje povezuju generacije

Postoji li pjesma za koju znate da bez nje publiku ne smijete pustiti kući, ma koliko puta je već pjevali?

Naravno, to su pjesme koje su s vremenom postale dio ne samo moje karijere, nego i života publike, pratile su različite generacije i lijepo je vidjeti da ih i mlađi danas slušaju i prepoznaju. 'Ima jedan svijet', 'Zar je voljeti grijeh', 'Singing Rock’n’roll', 'Molitva za tebe', 'Ti si moj san', 'Tako lako' – to su pjesme koje gotovo uvijek moraju biti na repertoaru. Publika ih voli i očekuje, pjeva ih sa mnom i upravo u tim trenucima stvara se ona posebna povezanost koju je teško opisati, a volim ih i ja.

Što vam je danas važnije – besprijekorna izvedba ili trenutak povezanosti s publikom, pa makar se potkrala i koja 'nesavršenost', što je u vašem slučaju zapravo nemoguće?

Naravno da se u živom nastupu uvijek može dogoditi svašta: i meni se znalo dogoditi da pobrkam tekst ili otpjevam pogrešnu frazu, a publika koja zna tekst prepozna to, nasmije se i upravo tu nastaje taj naš lijepi, iskreni kontakt bez ikakve zamjerke. Kad pjevate uživo, nema skrivanja, sve je stvar trenutka. Rekla bih da mi je danas važnija ta povezanost s publikom nego savršena izvedba. Kad vidim da ljudi opušteni, onda sam i ja opuštena, a tada koncert dobije onu pravu emociju. Znala sam i sama reći na pozornici: 'Falila sam tekst, ajmo ispočetka' ili jednostavno nastaviti dalje i publika prihvati to s razumijevanjem.

A je li vam neka od tih 'greškica' osobito ostala u sjećanju, kao trenutak koji vas je još više zbližio s publikom?

Sjećam se situacije na nastupu prošlog ljeta, kada je nestalo struje – sve je stalo, nijedan instrument nije radio, ali publika je bila blizu i odlučili smo otpjevati cijelu pjesmu 'na suho', bez mikrofona. Nitko nije negodovao, nitko nije zviždao, svi su pjevali s nama. To su trenuci koji ostaju i koji pokazuju da je svaki nastup drugačiji i neponovljiv. Na kraju, upravo te 'nesavršenosti' često stvore najljepše uspomene.

Jedno ste vrijeme pod pseudonimom Dunja Summo u studiju snimali prateće vokale za Olivera Dragojevića, Mišu Kovača, Nove fosile, Gabi Novak… Kako je došlo do te faze i što vam je ona značila?

Trendovi dolaze i prolaze, ali dobra pjesma s lijepom melodijom, snažnim tekstom i iskrenom interpretacijom ostaje, jer u takvoj glazbi ima duše. Što se tiče pratećih vokala, to je bio i vrlo praktičan, ali i važan korak u mom razvoju. Kada sam krenula kao solistica, bilo je jasno da moram pronaći način na koji financirati svoj put, studio, snimanja, sve to zahtijeva sredstva. Upravo tada sam dobila poziv Mate Došena da pjevam prateće vokale, i to mi je, uz dobar honorar, omogućilo vrstu sigurnosti i slobode da mogu graditi vlastitu karijeru onako kako sam željela. No, osim financijskog aspekta, to je za mene bila ogromna škola.

Velika škola u pozadini pozornice

Je li vas takav pogled na glazbu promijenio i u načinu na koji birate suradnike i projekte u koje danas ulazite?

Rad na tim snimanjima naučio me kako funkcionira studio iznutra, kako slagati vokalne harmonije, kako slušati druge, kako se uklopiti u pjesmu i dati joj dodatnu vrijednost. Radila sam na različitim projektima i u različitim žanrovima, i upravo ta raznolikost mi je jako puno dala. Uživala sam u tom procesu, u toj 'pozadini' koja je zapravo izuzetno kreativna i zahtjevna. Sve to iskustvo kasnije sam prenijela u svoj solo rad. I danas vjerujem da me upravo taj period oblikovao ne samo kao pjevačicu, nego i kao glazbenicu koja razumije širu sliku toga kako pjesma nastaje i kako se gradi njezin konačni zvuk.

'Rock'n'roll nikad nisam napustila'

U kojem ste trenutku, kao rokerica, osjetili da vas sve više privlači svijet mediteranskog popa?

Rock’n’roll nikad nisam napustila. I danas ga pjevam uživo i ta energija je i dalje u meni. Ono što se s vremenom promijenilo jest moj pogled na glazbu, a danas više ne razmišljam u kategorijama žanrova. Dođeš do faze u kojoj shvatiš da zapravo postoje samo dobra i loša pjesma. Kako godine prolaze, mijenjaš se ti, mijenja se publika, mijenja se i vrijeme u kojem živiš. Mladi danas slušaju svašta, prilagođavaju se trendovima, ali ono što ostaje isto jest potreba za iskrenom emocijom. Ljudi i dalje žele pjevati, žele osjetiti tekst, žele melodiju koja ih dira.

Vaše pop pjesme, posebno one sa Splitskog festivala, danas su prave himne. Kako ste zapravo osjetili tu mediteransku priču nakon rock benda?

Mediteranski pop na neki je način izrastao upravo iz Splitskog festivala, svima nama izuzetno važnog. To je bila svojevrsna odskočna daska još u vrijeme bivše države pa sve do danas. I mi smo kao rock bend Stijene dolazili tamo jer na kraju nije važno kako se festival zove, nego što nosiš kroz pjesmu. U jednom trenutku počele su mi dolaziti pop pjesme koje su imale tu posebnu melodiju, pjevnost, jaku emociju u tim B frazama i jednostavno ih nisam mogla odbiti. Često bi me privukao i sam tekst. Primjerice, 'Molitva za tebe' jako me dirnula jer govori o životu pomoraca i žena koje ih čekaju. Odrasla sam u takvom okruženju, imala sam prijateljice čiji su muževi bili pomorci i to sam duboko razumjela. Ta pjesma je s vremenom postala gotovo himna tim ljudima i to mi je jedna od najdražih stvari u karijeri, kada znaš da pjesma živi u nečijem stvarnom životu, da budi emocije, i radost i tugu.

Vaš glas oduvijek zvuči moćno i savršeno uz prepoznatljiv mediteranski temperament – kako se brinete o njemu u razdobljima intenzivnih nastupa?

Moram priznati da su mi najzahtjevniji ljetni koncerti. Bilo je dana u kojima je temperatura dosezala i 40 stupnjeva, a nakon duge vožnje iscrpi već i tonska proba u 17 sati. Inače prije nastupa ne jedem jer mi to smeta, ali tekućina mi je jako bitna. Volim se malo opustiti u tišini, mantrati sama sa sobom o pjesmama, razmišljati kako početi i pritom 'pročitati' publiku je li mlađa ili starija te kako će reagirati.

Za te male ljetne turneje uvježbali smo repertoar koji je odlično prihvaćen, ali, kao što sam već spomenula, repertoar ponekad mijenjam ovisno o energiji publike. I premda ljetni nastupi znaju biti fizički zahtjevni i iscrpljujući zbog vrućine, trenutak u kojem počnem pjevati donosi nevjerojatnu energiju. Odjednom više niste umorni, sve se mijenja i poslije koncerta, umjesto da se odmah idete odmoriti, još satima osjećate tu radost i opuštanje koje donosi direktan kontakt s publikom.

Glazba u doba brzih hitova i TikToka

Kako gledate na današnju scenu, u kojoj pjesma preko noći postane hit na TikToku, a vi ste svoje gradili godinama?

Kako je danas, tako je i nekad bilo. Sjećam se da je Drago Diklić rekao: 'Imamo hitove za hititi.' To su pjesme koje se stalno pumpaju, a ljudi postanu radoznali i žele odmah vidjeti što je novo i svi trče da to čuju, ali to nije prirodan put. Takvi hitovi brzo izgaraju i nakon početnog zamaha često se ništa ne događa. Što se tiče današnje glazbe i načina života, naravno da i mi koji smo već duže u tom poslu pratimo trendove. Bila bih luda da se ne trudim pratiti što se događa ili barem biti svjesna toga. Također bi bilo blesavo sve to ignorirati, pogotovo u našem poslu. Danas scena ide vrlo brzo, puno je snimaka, puno tehnike, a sviranja uživo ima relativno malo. Mnogi mladi prvo žele nastupati na velikim festivalima i koncertima, a zapravo nisu ni svirali pred publikom. Uvijek kažem: napravi bend, sviraj bilo gdje, u klubovima, na svadbama, u manjim prostorima, i upijaj iskustvo. To je temelj na kojem možeš graditi karijeru i postati solist. Takav je bio i moj put – ništa na silu, sve prirodno, korak po korak.

Imate li dojam da je vrijeme ozbiljne glazbe i pravih glazbenih diva danas prošlo ili smatrate da su one i dalje prisutne, samo potisnute na margine i izvan glavne struje?

Moglo bi se reći da su danas takve prave glazbene dive pomalo na margini, ali to ne znači da ih nema. One su svoje napravile, ostavile svoj pečat i ne trebaju pratiti ni YouTube, ni Instagram, ni TikTok. One znaju tko su, stekle su svoj status i dokazale svoje mjesto u glazbi. Dobar primjer je Doris Dragović – iako je ne vidite na društvenim mrežama ili u modernim emisijama, dovoljno je da najavi koncert i Arena je rasprodana bez problema. Ni ja se ne oglašavam previše, a opet su dva koncerta u Lisinskom rasprodana u vrlo kratkom roku. To mi je veliki kompliment i iznimno sam zahvalna svakoj osobi koja je kupila kartu. Moj cilj je dati sve od sebe da svaka osoba koja dođe na koncert ode ispunjena.

Što je, po vašem iskustvu, ključ toga da publika nekog izvođača istinski prigrli i da njegova karijera potraje desetljećima, kao što je to slučaj s vašom?

Ako se vratimo na one starije generacije, Radojka Šverko, Tereza Kesovija, Gabi Novak, Josipa Lisac... svaka od njih je ostala dosljedna sebi i svaka ima svoj prostor na sceni, pa tako i ja. Upravo je to ključ – autentičnost i kontinuitet. Najprije trebate znati pjevati, ali, još važnije, trebate biti iskreni u onome što pjevate. Svaku riječ treba iznijeti s emocijom, bilo da je u pitanju tuga, bilo radost, i prilagoditi to svom glasu. Kada vam je publika blizu, primjerice u Lisinskom, oni točno osjete kako vi to izvodite i znaju to cijeniti. Interpretacija je presudna, a publika pamti emociju, ne samo ton.

Često se zna dogoditi da netko ima izvrsne glasovne mogućnosti, ali publika kaže: 'Lijepo pjeva, ali je hladna, ne vjerujem joj.' To je ono što pravi razliku, ta iskrenost i uvjerljivost, a karizma ne dolazi preko noći, ona se godinama gradi kroz iskustvo, kroz sigurnost u ono što radite, kroz sve uspone i padove. Nagrade i dugovječnost na sceni, ništa od toga nije slučajno, to je rezultat rada, ali prije svega iskrenosti i sposobnosti da prenesete emociju na ljude. Upravo zato publika ostaje uz vas.

Obitelj kao najveća podrška i u glazbi

Kako je to kada vam je u bendu obitelj? Olakšava li vam činjenica da s njima dijelite istu pozornicu i isti poziv ili takva bliskost ponekad donosi dodatne izazove?

Meni je to fenomenalno, ali moram odmah reći da moja djeca nisu na pozornici zato što smo im Joško i ja tata i mama, kod nas to nikad nije bio kriterij. Da nemaju ritma, sluha i talenta, apsolutno ne bi svirali s nama jer jako pazimo na to da su u bendu vrhunski glazbenici i instrumentalisti. U tome je Joško jako angažiran jer je zadužen za orkestar, a uvijek zajedno donosimo odluke. Jako smo ponosni na svoj bend, ne samo zato što su kvalitetni glazbenici, nego i zato što su dobri ljudi. Važno nam je da funkcioniramo kao obitelj.

Postoje li ipak situacije u kojima je teže odvojiti tu obiteljsku emociju od profesionalnih odluka koje treba donijeti u bendu?

Moj sin Toni svira bubnjeve i danas više ne mogu zamisliti da je netko drugi na tom mjestu, toliko sam se navikla na njega i njegovu energiju. Luka se povremeno uključuje na udaraljkama, što je isto lijepo iskustvo, ali opet naglašavam da je to zato što to zaslužuju. Ivan je, primjerice, sam rekao da neće svirati s nama jer: 'Tata svira bolje od mene, što ću vam ja.' (smijeh) I to je isto dio naše priče. Navikli smo jedni na druge, ali ono što je posebno lijepo jest da na pozornici nestaju te uloge roditelja i djece. Tamo smo jednostavno ekipa. U tim trenucima imam osjećaj kao da sam i ja njihovih godina, svi radimo istu stvar, dijelimo istu energiju i živimo taj trenutak zajedno.

Prije dvije godine postali ste baka – kako biste opisali taj osjećaj i kakav se odnos stvara između vas i vaše unučice? Često se kaže da su bake i djedovi 'mekši' prema unucima nego što su bili prema vlastitoj djeci. Biste li rekli da se i vi prepoznajete u tome – vide li vaša djeca neku novu, drugačiju verziju vas u ulozi bake?

Dolazak unučice Natali u naše živote donio je potpuno novu emociju i to je ono što me najviše iznenadilo. Zamislite kada u tim godinama otkrijete osjećaj koji do tada niste poznavali. To nije ista emocija kao kada imate vlastito dijete: ovo je nešto drugačije, dodatno, jednako snažno, ali na neki poseban način nježnije. Ona je za nas radost i svjetlo. Kada dođe u kuću, sve se mijenja, cijeli prostor postaje njezin, a mi joj s veseljem ispunjavamo želje. Ona nas grli, ljubi, i to je nešto što se teško može opisati riječima. To je posebna, čista ljubav. Moram priznati da prema svojoj djeci nismo bili takvi, ali to objašnjavam time što smo tada bili mlađi i manje iskusni. Danas smo zreliji, drugačije gledamo na život i znamo uživati u tim malim trenucima.

Imate li možda neki mali zajednički ritual ili igru koja obilježava vaš odnos u unukom?

Veselimo se svakoj novoj riječi koju nauči, pa čak i kad je izgovori na svoj način – to su neprocjenjivi trenuci. Posebno mi je lijepo vidjeti svog sina Tonija u ulozi oca. On i supruga lijepo surađuju i vidi se koliko im je obitelj na prvom mjestu. Joško i ja smo tu kad god treba, uskačemo i pomažemo. Živimo blizu i to nam omogućuje da budemo zajedno. I ono što je zanimljivo – s vremenom se promijene i odnosi. Danas sa svojom djecom razgovaram kao s ravnopravnima. Nema više onog 'sad ćeš ovo, sad ćeš ono', svi su odrasli ljudi i naš odnos postao je drugačiji, dublji i ispunjen međusobnim poštovanjem.

Brak nije bajka

Primjer ste za dug, skladan i stabilan brak sa suprugom. Što biste savjetovali – kako uspješno prebroditi one 'kritične' faze koje prije ili kasnije dođu u svaku vezu?

Kada dođe do kriznih faza u braku, a one su potpuno normalne i dolaze u svakom odnosu, važno je razumjeti da brak nije bajka. Mnogi mladi ljudi ulaze u njega s očekivanjem da će sve biti kao na početku veze ili na vjenčanju, ali brak donosi novu dimenziju života, zajedništvo, odgovornost i svakodnevicu. Krize se često javljaju nakon nekoliko godina zajedničkog života ili dolaskom djece, kada se sve mijenja i traži prilagodbu. Danas mi se čini da ljudi teže podnose te promjene jer su navikli na komociju i teško prihvaćaju odricanja koja brak i obitelj ponekad traže. U svoje vrijeme mi smo često tražili savjete. Na kraju, brak je proces, a ljudi se ne rađaju zajedno, nego se kroz godine upoznaju, mijenjaju i zajedno rastu. Ako postoje ljubav, poštovanje i spremnost na kompromis, svaka kriza može proći.

Što vam je danas najljepši zajednički obiteljski trenutak – more, nedjeljni ručak, putovanja…?

Što se tiče putovanja, moram priznati da više nisam neki veliki ljubitelj toga. U ovih 40 godina zaista sam se naputovala i danas mi više odgovaraju kraće i jednostavnije relacije. Avioni i daleka putovanja više me ne privlače, sve me to pomalo zamara. Puno mi je draže sjesti na trajekt i za pedesetak minuta biti na Hvaru, a što je bliže i jednostavnije, to bolje. Najviše me danas vesele trenuci opuštanja s obitelji i prijateljima. Imamo prijatelje s kojima se družimo već 40 godina, a dijelimo slične vrijednosti, smisao za humor, volimo dobru hranu i razgovor. Takva druženja danas su mi najveće bogatstvo. S vremenom čovjek postane svjestan koliko su ljudi važni.

Nažalost, mnogih više nema i tada shvatiš da si možda trebao provesti još više vremena zajedno. Zato danas još više cijenim svaki takav trenutak. A najljepše je kada se okupimo za stolom – ne mora to biti ni nedjelja ni neka posebna prilika, dovoljno je da smo zajedno, da se smijemo, razgovaramo… i, naravno, kada mama kuha, svi su posebno sretni i zadovoljni. To su ti mali, jednostavni trenuci koji zapravo najviše vrijede.