Legendarno filmsko upozorenje da je 'svaka sličnost sa stvarnim osobama slučajna' danas zvuči kao ironična šala i redatelji ga sve češće tretiraju kao otvoren izazov. Novi val filmova o pop zvijezdama, sportašima i političarima namjerno flertuje sa stvarnošću, posuđujući prepoznatljiv imidž slavnih, ali zadržavajući potpunu slobodu da im živote na platnu okrene naglavačke.

Iza ovog rastućeg trenda ne krije se samo strah od pravnih posljedica i cancel kulture, već konkretni financijski i kreativni razlozi koji iz temelja mijenjaju industriju zabave, donoseći nam uratke koji nisu ni čista biografija ni čista fikcija.​

Mig publici i bijeg od tužbi

Posljednjih mjeseci svjedočimo pravoj poplavi filmova koji zauzimaju taj sklizak teritorij. Hvaljeni 'Marty Supreme' redatelja Josha Safdieja, s Timothéejem Chalametom u glavnoj ulozi, uzima život stolnoteniske legende iz 1950-ih Martyja Reismana i pretvara ga u izmišljenog Martyja Mausera. Posuđuju mu ime i slavni udarac, ali vode narativ u potpuno neočekivanom, često nasilnom i mračnom smjeru.

Bradley Cooper u filmu 'Is This Thing On?' rudari po ranoj karijeri komičara Johna Bishopa, no preimenuje ga u Njujorčanina Alexa Novaka, dok će nadolazeći film 'The Prince' provući kontroverzni život Huntera Bidena kroz fiktivni lik Parkera Scotta.

Redatelj Brit McAdams, čiji film 'Paint' s Owenom Wilsonom prati slikara s trajnom frizurom koji je očita preslika Boba Rossa (no zove se Carl Nargle), nudi vrlo pragmatično objašnjenje.

'Filmove je danas jako teško snimiti i naći milijune za njih u svijetu u kojem mnogi filmovi ne zarađuju. Igranje na kartu lika ili svijeta koji publika već poznaje olakšava stvari', kaže McAdams za The Guardian.

'Vrag nosi Pradu' službeno nije o Anni Wintour, a 'Primary Colors' nije o Billu Clintonu, ali te asocijacije su namjerni mig publici zbog kojeg se gledatelji od početka osjećaju kao da su dio šale i da su 'shvatili poantu'.​

U književnosti se taj alat odavno naziva roman à clef (roman s ključem), a u Hollywoodu je to savršen alat: iz pravne perspektive, promjena samo jednog imena otvara neograničene mogućnosti, dopuštajući autorima istraživanje tema koje možda nisu postojale u životu te osobe ili ubacivanje elemenata koji su naprosto zanimljiviji od suhoparnih činjenica.​

Kad zvijezde glume same sebe

Tijekom ovog novog vala neki su filmaši izbrisali baš sve granice angažirajući zvijezde da glume jedva prikrivene verzije samih sebe. U filmu 'Jay Kelly' George Clooney gleda montažu vlastitih stvarnih filmova u polufiktivnom svijetu, a u 'The Momentu', lažnom dokumentarcu (mockumentary) pop zvijezda Charli XCX tumači pomalo izmijenjenu, destruktivnu verziju sebe tijekom Brat ere i priprema za turneju.

Koscenaristica Bertie Brandes objašnjava koliko je moćan taj hibridni format: 'Bila bih sretna da netko pogleda ovo i pomisli da je riječ o pravom dokumentarcu. Miješamo snimke s raznih platformi, slavni gosti glume sami sebe i sve to stvara vrlo specifičan, namjeran osjećaj stvarnosti. Iako su neki detalji očito izmišljeni, sve se ovo itekako moglo dogoditi.'

No nije to baš sasvim neviđeno: Joaquin Phoenix slično je šokirao javnost 2010. godine mockumentaryjem 'I'm Still Here', uvjeravajući svijet da napušta glumu radi hip-hop karijere. No danas je to postao mainstream.

Lijek za umor od klasičnih biografija

S obzirom na to da je nekoliko nedavnih tradicionalnih biografskih filmova, kao što su 'Springsteen: Izbavi me iz ništavila' ili 'The Smashing Machine' s Dwayneom Johnsonom, koji tumači MMA borca Marka Kerra, podbacilo na kinoblagajnama, industrija očito traži novi recept. Klasične biografije pate od zamora materijala, pa ovi eksperimentalni projekti stižu kao savršeno rješenje.

Možemo reći da pseudobiografije imaju najbolje od oba svijeta: privlače publiku koja misli da poznaje temu, a onda joj isporučuju potpuno neočekivan narativ, bez napornog tereta povijesne točnosti.