Ako nikada niste čuli za 'Igru prijestolja' i baš nikada niste pogledali nijedan kadar iz te HBO-ove spektakularne serije, vjerojatno pripadate starijoj generaciji, koja toliko ne prati odjeke televizijskih serija na društvenim mrežama i šire po internetu ili živite duboko u amazonskoj prašumi pa ionako nećete nikada ni pročitati ovaj članak. Riječ je, naime, o seriji s tolikim popkulturnim 'otiskom' na svim mogućim medijskim platformama da ju je u posljednje četiri godine bilo nemoguće ignorirati.

Baš kao i filmski serijal 'Gospodar prstenova' s kojim se često uspoređuje - i s kojim, osim šire definiranog žanra fantasyja zapravo nema mnogo zajedničkog - i ovu je televizijsku ekranizaciju dočekala mala ali snažna (i ponekad vrlo glasna) skupina obožavatelja književnog serijala Georgea R. R. Martina, 'Pjesme leda i vatre', koji je u tim krugovima već tada imao gotovo mitološki status. Mnogi će reći da u tome i leži sjeme kasnije megapopularnosti serije - riječ je o jednom od gotovo obaveznih elemenata takozvane geekovske popularne kulture, koja je u multiplatformno, internetsko doba doživjela procvat i postala daleko relevantniji i zapaženiji mainstream od bilo koje druge supkulture, odavno nadrastajući stereotip o eskapističkoj maštariji nekolicine neprilagođenih techno intelektualaca.

No da bi jedna televizijska serija, posebice ona koja se prikazuje na kabelskom kanalu za koji je potrebna pretplata, dosegla takve rekordne brojke kao što je sedam milijuna gledatelja finala četvrte sezone u Americi (gotovo nečuveno za kabelsku televiziju), bilo je potrebno mnogo više od unaprijed stečene naklonosti jedne grupe obožavatelja. Valjalo je pridobiti i one koji se inače ne pale na taj žanr i koji nisu bili upoznati s magnum opusom Georgea R. R. Martina ni geekovskom kulturom.

Gledanje 'Igre prijestolja' očima ne-obožavatelja ključno je za razumijevanje toga fenomena, a takvo gledanje može, barem ispočetka, biti pomalo tegobno. Iz vlastitog iskustva znam da su mi prve epizode prve sezone djelovale otprilike ovako: malo se kolju, malo jašu konje, malo netko pokaže sise, pa se malo gledaju prodornim pogledima kao da ih je uvježbavao Zoolander i onda sve ispočetka. Doda li se tome da je prilično teško popamtiti koji je bradonja kojem čupavcu brat, a kojem otac, smrtni neprijatelj ili jetrva, kakve veze nekakva zmajevna princeza preko mora ima s eunusima u glavnome gradu i tko se s kime borio u kojim davnim, ovlaš spomenutim prevratima - neinicirani gledatelj u prvoj sezoni mogao se naći na sto muka ne shvaćajući uvijek gleda li dramsku seriju ili se pokušava probiti kroz kompliciranu sudoku-tablicu.

No ljudi su se zakačili, a zakačili su se zato što 'Igra prijestolja', kao i svaka druga televizijska serija, uza svu žanrovsku mitologiju (a ponekad i zahvaljujući njoj) ima snažne dramske elemente, upečatljive likove, epsku naraciju o borbi za moć i vlast te njima pridružene intrige, zavjere, saveze, izdaje i pokolje, a ako ste jako strpljivi, u svemu ćete tome pronaći i ponešto duhovitih dijaloga, iskrenih emocija pa i prikaza onih ljudskih tragedija/komedija koje nisu nužno na skali junačkih pohoda i zlikovačkih razdora. U svojoj suštini priča je o to o borbi za moć (rekli bismo gotovo šekspirijanska, ali opet, nećemo pretjerivati), utjelovljena pretežno u sukobu dvije moćne obitelji iz kraljevstva Westeros - Starkovih i Lannistera, gdje se prvi od početka percipiraju kao časni, pristojni i razboriti ljudi, a drugi kao prevrtljivi, pronicljivi i opasni. Temelj je priče, dakle, odavno poznat i gledateljstvo je naviklo na takav motiv, voli ga, prihvaća i priželjkuje. Kada je k tome još začinjen vrhunskom produkcijom i kada iza cijele priče stoji HBO, koji se ne boji 'žešćeg' pristupa priči (golotinja, nasilje, eksplicitno izražavanje), sve to čini vrlo plodnu nadogradnju na početni entuzijazama grupice obožavatelja.

Impresivnom i skupom produkcijom, žestinom, golotinjom i epskom pozadinom mogle su se, međutim, pohvaliti i neke druge serije prije 'Igre prijestolja', kao što je, primjerice, bio 'Spartak', pa ipak nisu postigle tolik uspjeh, vjerojatno zbog toga što nisu imale toliko kvalitetnu scenarističku ekipu ni tako jak književni predložak, a određenu zaslugu za uspjeh 'Igre prijestolja' valja pripisati i nekim glumcima te prilično dobroj razradi likova koje tumače. Teško je i u jednoj drugoj seriji zamisliti likove kao što je Tyrion Lannister, cinični razvratnik niska rasta kojega očeva volja i bratovo zatočeništvo pretvaraju u kraljevog savjetnika, a teško je i zamisliti da bi ga itko drugi tako sjajno utjelovio kao što je to učinio glumac Peter Dinklage. Njegovu sestru Cersei Lannister u jednako izvrsnoj izvedbi Lene Headey, uz samo je malo pretjerivanja moguće zamisliti kao antijunakinju iz Shakespeareovih drama, a uz svu je silu izvrsnih glumaca i zanimljivih likova zanimljivo napomenuti i da su odlično odabrani i mladi glumci, poput onih koji glume Aryju ili Brana Starka.



Iznad svega toga, međutim, stoji još jedna bitna stavka, bez koje bi 'Igra prijestolja' možda bila kultna serija u određenoj demografskoj i supkulturnoj skupini, ali ne bi bila globalni fenomen. 'Igra prijestolja' je, naime, višeplatformni medijski događaj, a ne samo TV serija. Epizode se najavljuju na društvenim mrežama, o njima se raspravlja na Twitteru i ima grupe na Facebooku, na uslugama kao što je HBO Go obožavatelji su se mogli kretati interaktivnim kartama Westerosa, proučavati scenografiju i kostime, ukratko, samu je seriju pratila izrazito jaka kampanja takozvanog content marketinga, vrlo svjesna i sadržaja koji se promiče, ali i publike kojoj se servira. Istina, bez kvalitetnog sadržaja sama kampanja vjerojatno ne bi proizvela tolik uspjeh, ali bez kampanje vjerojatno ne bi bilo takvog odjeka.

Zašto su onda neki gledatelji ipak ostali ravnodušni prema 'Igri prijestolja', odnosno zašto serija, usprkos golemom uspjehu, povremeno i u manjini, ali ipak u zapaženom broju slučajeva izaziva određenu porugu, zezanciju i kolutanje očima. Kao i u mnogim drugim slučajevima, neki faktori koji su pridonijeli uspjehu pridonijeli su i neuspjehu u određenih gledatelja jer je to jednostavno tako - neki ljudi jednostavno ne vole neke vrste sadržaja i tu nema pomoći. Štoviše, agresivne kampanje kod takvih gledatelja mogu izazvati čak i još jaču odbojnost.

S druge strane, i sama serija ima određenih mana, kao što je, primjerice, pretjerano inzistiranje na 'mitologiji', a u nekim je trenucima svojom 'žestinom' prekoračila granice i samoga predloška na kojemu je zasnovana, kao što je to bilo u slučaju naveliko raspredanog silovanja Cersei u grobnici, koje je razgnjevilo i same fanove. Dio publike teško se snalazi i u pregolemom broju likova i iskrzanom ritmu kojim se svakome od tih likova posvećuje pozornost (a koji je u nekim segmentima loše prenesen iz knjiga u ekranizaciju), dijelu je smiješno gotovo crtićko čojstvo i junaštvo nekih nasuprot karikiranoj zloći drugih likova i tako redom.

No kada se sve zbroji i oduzme, 'Igra prijestolja' izuzetno je uspješan projekt zato što je izvrsno opremljen (produkcija, glumci, scenarij), zato što je imao dobru prethodnu podlogu(ljudi koji vole knjige), zato što je sama serija 'podebljana' višeplatformskim sadržajima i UNATOČ tome što cijela megaepika ne može prikriti neke očite mane te pritom još i iritira pojedine gledatelje. Kraće rečeno i, dakako, uz svu tu naknadnu pamet - riječ je o projektu koji jednostavno nije mogao propasti.