Jedan od eminentnih sportskih novinara Nove TV, Saša Lugonjić, u razgovoru za tportal otvara i drugu stranu tog posla – iscrpljujući ritam, emotivnu potrošnju, odnos sa snimateljem, uspone i padove reprezentacije te život između velikih natjecanja i obitelji.

Otvoreno govori i o emotivnom oproštaju Zlatka Dalića, o reprezentaciji koja je obilježila jedno razdoblje njegove karijere, kao i o cijeni koju takav posao ima za obiteljski život. Uz sve to, dotakao se Bruce Springsteena, audicije koja mu je promijenila život i razlozima zbog kojih i dalje vjeruje da je posao kojim se bavi njegova najveća strast.

Nedavno ste se vratili iz SAD-a nakon višetjednog praćenja Svjetskog prvenstva. Kad konačno dođete kući i raspremite kofere nakon takvog ritma, koliko vam treba da 'dođete sebi' i presložite dojmove poslije tolikog adrenalina?

Sad je bilo malo teže zbog jet-laga, koji me mučio puno više nego kad smo stigli u Ameriku, ali odmorio sam se tjedan dana i napunio baterije dovoljno da izdrže do skorašnjeg godišnjeg. Što se tiče slaganja dojmova, to traje duže i polako sjeda. Ono što je bilo neizostavno kod svakog Svjetskog prvenstva koje sam pratio ogromna je emotivna potrošnja, a nje postanete svjesni tek kad se vratite i shvatite da sport ne doživljavate na isti način. Gledate neku utakmicu, ali nema one strasti kao inače. Jednostavno treba proći neko vrijeme da vam se opet napuni tank.

SAD je zemlja nevjerojatnog showbiza u sportu. Kad sada s odmakom usporedite atmosferu na ovom prvenstvu s onima u Rusiji ili Katru, što je točno Amerikance izdvojilo, jesu li napravili pravi spektakl i na nogometnim stadionima?

Taj američki showbiz pristup itekako se osjetio i na samim stadionima i u načinu na koji je prvenstvo televizijski praćeno. Redovito sam gledao prijenose i emisije na FOX-u, koji je bio američki broadcaster, i napravili su prvorazredan spektakl sa Zlatanom Ibrahimovićem i Thierryjem Henryjem u glavnim ulogama. Što se stadiona tiče, doista izgledaju čudesno. Iako su to prvenstveno stadioni za NFL, slika koja je odlazila s njih bila je impresivna. Bio sam na utakmici u Philadelphiji s Ganom i sam stadion i atmosfera koju su napravili hrvatski navijači bila je baš ono što želite doživjeti na Svjetskom prvenstvu. Pozitivna strana Mundijala u Americi očitovala se i u tome što praktično svaka zemlja koja je sudjelovala na njemu ima značajnu dijasporu u Americi, tako da su sve reprezentacije mogle računati na navijačku podršku, a to je onda pozitivno utjecalo na sliku koja je odlazila sa stadiona. S druge strane, SAD kao država ne doživljava nogomet kao što ga doživljavaju Europljani ili Južnoamerikanci i to se osjetilo u svakodnevnom doživljaju prvenstva. Možete osjetiti tu vibru velikog natjecanja u gradu na dan utakmice, ali nema tu onog šušura koji prati prvenstva u nogometnim zemljama, kada cijela država doslovno živi s njim tih mjesec dana.

Ovdje to nije bio slučaj, kao što će sigurno biti u Španjolskoj, Portugalu i Maroku za četiri godine. Ono što mi se u Americi nikako nije svidjelo, da ne kažem nešto teže, bila je komercijalizacija debelo preko granice ukusa. Koliko god patetično nekome može zvučati, ali to doista nogometu uzima dušu. Jasno nam je svima u kojem vremenu živimo, da se stvari mijenjaju i da nam slike s našeg prvog Svjetskog prvenstva u Francuskoj danas izgledaju kao teška romantika, ali neke bi granice ipak trebale postojati. Na kraju krajeva, prije osam godina u Rusiji karta 3. kategorije za finale koštala je 450 dolara, u Katru 600 dolara, a sad u SAD-u gotovo 3000 dolara. I tu govorim o prvotnoj cijeni, prije nego što su ulaznice zbog 'dinamičnih cijena' otišle u nebo. Odbijam prihvatiti da je to normalno. A tek skandal oko 'uvjetne kazne' Balogunu zbog crvenog kartona. Tko ima zrno zdravog razuma i donekle ispravan moralni kompas, morao se loše osjećati zbog svega. Naravno, predsjednik FIFA-e s ponosom je rekao da je ovo najbolje prvenstvo u povijesti i već se lagano sprema za novi četverogodišnji mandat.

'Najvažnija stvar su kvalitetna priprema i planiranje'

Logistički gledano, ovo je bilo ogromno i zahtjevno prvenstvo u više vremenskih zona. Koliko je taj radni ritam s novinarske strane bio iscrpljujući i kako izgledaju 'krv, znoj i suze' televizijske produkcije, ono što gledatelji nikada ne vide?

Nisam imao problema s mijenjanjem vremenskih zona jer smo cijeli vrijeme proveli na istočnoj strani, pa smo barem bili pošteđeni dugih letova. Ono što je ključno znati kad idete na ovakav put to je da je u pitanju maraton, a ne sprint. I tako morate svemu pristupiti ili ćete izgorjeti. Najvažnija stvar su kvalitetna priprema i planiranje mjesecima uoči prvenstva, ali i na samom prvenstvu. Jer uvijek imate nepredviđene okolnosti kojima se trebate prilagoditi. U Americi smo primjerice osim praćenja reprezentacije snimili više reportaža o košarkaškom Hall of Fameu u Springfieldu, teniskom Hall of Fameu u Newportu, Springsteen Centru u New Jerseyju, o Peleovoj eri u New York Cosmosu, priču kojom smo obuhvatili Boston i Washington uoči početka Mundijala te onu o životu Amiša u okrugu Lancaster.

To su zahtjevne priče koje traže ozbiljnu pripremu, dosta vremena da bi ih se kvalitetno napravilo, kao i jasan plan kako biste ih ukomponirali u svoj primarni posao na prvenstvu, a to je praćenje reprezentacije. Jako je važno da dobro funkcionirate sa snimateljem jer nije u pitanju samo kvaliteta snimljenih kadrova. U mjesec dana koje provedete zajedno na putu događaju se i nepredviđene okolnosti, razni izazovi, pa je iznimno važno da ste prilagodljivi i da znate da se možete osloniti jedan na drugog. Po tom pitanju doista imam sreću. Ovo mi je već treće Svjetsko prvenstvo (uz dva europska) koje sam odradio s kolegom Dejanom Tatomirom i mogu reći da u tih 150 zajedničkih dana na svim tim prvenstvima nismo imali nijednu napetu, a kamoli konfliktnu situaciju. To itekako utječe na kvalitetu odrađenog posla, kao i npr. dobra kemija u svlačionici na izvedbe neke nogometne momčadi.

Koliko je u takvom ritmu važna ta usklađenost sa snimateljem?

Evo vam konkretnog primjera. Kad je reprezentacija igrala s Panamom u Torontu, imali smo dva dana slobodna od nogometa za snimanje priča. U ponedjeljak nakon doručka sjeli smo u auto i vozili se četiri i pol sata do New Jerseyja. Tamo snimali cijeli dan, jeli tek navečer i potom prespavali u obližnjem hotelu. Ujutro smo već snimali drugu priču, u New Jerseyju i New Yorku. Predvečer smo krenuli iz New Yorka, ponovno tek navečer jeli i usput pogledali utakmicu s Panamom. U Alexandriju smo se vratili sat i pol poslije ponoći, a u 11 ujutro već imali live za vijesti nakon povratka reprezentacije iz Toronta. To nije lak tempo i ako nemate dobar odnos sa snimateljem ili ako netko od vas ne radi dobro svoj posao te time otežava život ovom drugom, nesumnjivo će doći do tenzija. Televizija je timski posao, a na ovakvom terenu to se najbolje vidi.

'I danas pamtim konferenciju za medije u Kijevu'

Kakav je osjećaj bio pratiti i izvještavati o našoj reprezentaciji na ovom turniru, u trenucima u kojima se događala smjena generacija i kada se dogodio oproštaj Zlatka Dalića? Kakva je atmosfera vladala u novinarskim krugovima?

Ne bih ovo što se događalo u Americi nazvao smjenom generacije. Jedini oproštaj koji se može dogoditi je onaj Luke Modrića, svi ostali su najavili da ostaju dio reprezentacije. A tek treba vidjeti što će Luka odlučiti. Naravno, odlaskom Zlatka Dalića završila je jedna povijesna era i ona je za mene koji sam je imao privilegiju pratiti iz novinarske perspektive apsolutni vrhunac karijere. Što god radio do kraja svog novinarskog puta, teško mi je zamisliti da ću ponovno doživjeti emocije koje sam proživljavao prateći reprezentaciju do srebra u Rusiji i bronce u Katru. Dok je trajalo samo prvenstvo, nismo o tome previše razmišljali, iako smo znali da je dosta realan scenarij Dalićevog oproštaja. Jednostavno ste fokusirani na posao iz dana u dan, kao uostalom i sam izbornik i reprezentacija.

Nakon što je to postalo službeno, jasno da malo stanete i prevrtite film, sve one velike, a i neke tužne trenutke koje ste i sami proživjeli uz reprezentaciju u to vrijeme iz Kijeva, Sočija, Moskve, Kopenhagena, Pariza, Dohe, Rotterdama, Philadelphije, Toronta... Recimo, i danas pamtim konferenciju za medije u Kijevu, večer uoči Dalićeve prve utakmice. On i Domagoj Vida izašli su pred novinare, mi svi u strahu hoćemo li propustiti Svjetsko prvenstvo, ne znamo što nas čeka. Drugi dan pobijedili smo Ukrajince i ostalo je povijest, kako bi se reklo. S godinama zaboravite i neke utakmice, ali i danas savršeno pamtim tu konferenciju za medije. Nadam se da ćemo lijepe uspomene izgraditi i u povratničkom mandatu Slavena Bilića. Karizmu, autoritet i znanje ima, a zaslužio je da mu i sreća vrati neke dugove iz prvog mandata.

Prije više od dva desetljeća studirali ste socijalni rad, a onda vas je audicija na HRT-u potpuno odvukla u sportsko novinarstvo. Vjerujete li da je to bila čista sudbina ili splet sretnih okolnosti? Razmišljate li ikad kako bi to izgledalo da tada niste rekli 'sad ili nikad'?

Vjerujem da se neke stvari u životu događaju s razlogom, a tako je očito bilo i kad mi se put spojio s televizijom. Sretna okolnost za mene se očitovala u činjenici da je HRT tada raspisao audiciju, jer da nije, teško da bih ikada završio na televiziji. Kako nisam studirao novinarstvo, za mene ne bi postojao put s faksa do televizije, mogao sam doći samo preko audicije. To je bila posljednja audicija za sportsku redakciju na koju su se mogli prijaviti i oni koji nisu studirali novinarstvo. Tako da je to doista bilo 'sad ili nikad' za mene. U tom segmentu imao sam sreće, a uspješan prolazak audicije valjda je ipak bio moja zasluga. Iskreno, ne razmišljam kako bi to izgledalo da nisam završio na televiziji. Već sam više od polovice svog života u ovom poslu i nije floskula kad kažem da u njemu uživam i više nego kad sam kao oduševljeni klinac prvi put kročio na televiziju.

Komentatorski posao danas je podložniji kritikama zbog društvenih mreža, na kojima svatko u sekundi može dati svoj sud. Koliko je teško ostati imun na komentare publike i sačuvati profesionalni mir?

To je dio paketa koji ide uz ovaj posao. Ako niste spremni na to da vaš posao svatko može ocjenjivati na određeni način, onda je bolje raditi nešto drugo. Što se tiče vlastitog profesionalnog mira, poprilično je očuvan. U godinama sam kad me pohvale teško mogu prebaciti, a kritike poljuljati, tako da doista uživam u ovome što radim iz dana u dan. Naravno, kao i u svakom poslu, važno je da radite na sebi i uzmete u obzir dobronamjerne savjete.

Scenarij iz noćne more

Nakon stotina odrađenih prijenosa uživo i javljanja s terena, možete li podijeliti neku tehničku noćnu moru ili anegdotu koja vam je tada koštala živaca, a danas je rado prepričavate kao dobar štos?

Nije u pitanju tehnička noćna mora, ali je zanimljiva anegdota iz 2005. godine s Janicom Kostelić u glavnoj ulozi. Nova TV prenosila je u to vrijeme njezine utrke i tako sam se našao u češkom Špindleruv Mlynu kad je prvi put pobijedila u veleslalomu u Svjetskom kupu. Nakon što je završio prijenos, iz komentatorske kabine spustio sam se do pozicije za unilateral te sam trebao razgovarati s Janicom za naš Dnevnik. Uz nju su na pobjedničkom postolju bile Austrijanke Schild i Hosp. Kako je austrijska televizija radila studijsku emisiju između ženske utrke u Češkoj i muške u Kranjskoj Gori, inzistirali su kod vlasnika TV prava da što prije snime Schild i Hosp zbog svoje emisije, iako je praksa da prvi intervju odradi pobjednica. Janica je došla na poziciju netom nakon njih i vidjela da jedna od njih već daje izjavu. Pitala me u čemu je stvar i objasnio sam da su Austrijanci krenuli s intervjuima zbog studijske emisije koju imaju. Pričekala je dok je prva od njih davala izjavu. Kad je druga Austrijanka došla na red, rekla mi je: 'Ako sad nismo na redu, ja odlazim.' Ja joj kažem: 'Ne brini, brzo smo na redu.' Vidim da je umorna, uzbuđena zbog svega i jedva se čeka maknuti i otići u svoj mir. U tom trenutku vidim da se Austrijanci spremaju pred kameru dovesti i trenera. I jasno mi je da će se, ako to naprave, Janica okrenuti i otići, a mi u danu u kojem je u našem prijenosu došla do prve veleslalomske pobjede u Svjetskom kupu nećemo imati njezinu izjavu. Dakle scenarij iz noćne more za nas.

Kako ste to 'izvukli'?

Bio sam koncentriran kao sprinter na startu utrke i te sekunde kad je Austrijanka (mislim da je Schild bila u pitanju) završila sa zadnjim odgovorom, povukao sam Janicu pred kameru i krenuo s razgovorom. Da pojasnim, u pitanju je ista kamera preko koje unilateral radimo i mi i Austrijanci. Razgovaram s Janicom, a osjetim da su Austrijanci iza kamere izvan sebe od ljutnje. Završimo razgovor, ja zahvalim Janici i ona ode, a Austrijanci krenu s paljbom na mene. 'Sramota, nečuveno, skandalozno, uništili ste nam razgovor...' Pretpostavio sam kako će reagirati tako da se nisam dao isprovocirati. Samo sam im rekao: 'Pobjednica ima prioritet, a vi biste trenera svojih skijašica stavili prije nje. Dajte malo poštovanja.' Dva mjeseca kasnije sreo sam te Austrijance u Aareu na finalu Svjetskog kupa i pristojno su me pozdravili. Očito su se u međuvremenu ohladili i shvatili da nisam napravio ništa sramotno ni skandalozno.

Jednom ste izjavili da obožavate svoj posao, ali da zbog njega često propuštate važne obiteljske trenutke, poput sinovljevih nogometnih utakmica. Koliko je teško balansirati tu strast prema sportskom novinarstvu i obiteljski život, posebno kada ste tjednima odsutni zbog ovakvih velikih natjecanja?

Da su barem samo utakmice, propuštam nažalost i sinove rođendane. Naime rođen je sredinom lipnja, što znači da svaku parnu godinu propustim njegov rođendan jer sam tad ili na Svjetskom ili na Europskom prvenstvu. Čak sam i jedne neparne godine bio odsutan zbog Final Foura Lige nacija u Rotterdamu 2023. Nedavno je bez tatine prisutnosti proslavio 10. rođendan, ali uvijek napravimo proslavu koji tjedan ranije da i tata bude na slici. Kći će krajem godine proslaviti 13. rođendan, tako da oboje sad lakše podnose kad sam odsutan. Teže im je bilo kad su bili manji. Ali naviknuli su. Njima je normalno da tata ima posao zbog kojeg je često na putu. Naravno, sve im to nadoknadim kad sam doma. Za mene nema važnije uloge od one očinske i, bez lažne skromnosti, mislim da sam odličan tata. A, što je još važnije, to misle i moja djeca. Ništa mi nije veći gušt nego provoditi vrijeme s njima, gledati ih kako rastu i upijaju svijet, uče i razvijaju se kao osobe.

Sada kada ste se vratili iz SAD-a, kako nadoknađujete to propušteno obiteljsko vrijeme?

Gledali smo utakmice, filmove, izlazili u omiljene restorane, igrali šah, razne stvari. Radoznala su djeca, dosta ih toga zanima, tako da nam je zabavno.

Springsteen, nogomet i život na putu

Kada niste pred kamerama i kada ne gledate nogomet, veliki ste zaljubljenik u glazbu, pogotovo u Brucea Springsteena. Je li vam Boss svirao u slušalicama i dok ste putovali od jednog američkog grada do drugog ili vam nakon radnog dana na SP-u treba samo – potpuna tišina?

Springsteen je moj stalni pratitelj. I na putovanjima, i u autu na putu do posla, i u kućnom okruženju. Dejan Tatomir bi vam dosta mogao ispričati o tome. Stoički je podnio sve što sam mu priredio po tom pitanju u Americi. Kad sam dva mjeseca prije odlaska na Svjetsko prvenstvo vidio da se 13. lipnja otvara Bruce Springsteen Centar u Long Branchu, u New Jerseyju, odmah sam rekao da moramo napraviti reportažu o tome. Long Branch je od Alexandrije udaljen četiri i pol sata vožnje i u obzir je mogao doći samo dan u kojem reprezentacija nije u kampu. To snimanje i sama reportaža su mi, uz teniski Hall of Fame, koji sam dva tjedna ranije snimao u Newportu, najdraži u karijeri. Nakon toga otišli smo i na večeru do Asbury Parka, obalnog grada koji je imao važno mjesto u Springsteenovim počecima. Kako smo u autu imali i stanicu koja je 24 sata puštala Springsteena, mogu samo javno odati priznanje Dejanu i na vrhunskim kadrovima i na iznimnoj toleranciji. Naravno da vam nekad odgovara i potpuna tišina kad se vozite autocestom ili se vratite u hotel nakon napornog dana, ali to su ipak rjeđe situacije kod mene.

Nakon još jednog odrađenog velikog prvenstva, za sve klince koji vas gledaju i misle 'želim i ja jednom tako izvještavati iz Amerike' – koja je najvažnija lekcija što ste je naučili o ovom poslu, a voljeli biste da ju je netko rekao vama na početku karijere?

Ne postoji neka posebna lekcija za koju bih volio da sam je znao na početku karijere. Sve je to bila uzbudljiva vožnja koju je trebalo proći, a na kojoj je bilo puno više lijepih stvari od onih drugih. I ta vožnja i dalje traje i jednako je uzbudljiva. Klincima koji danas sanjaju iste snove rekao bih da je važno da vjeruju u njih i da ne misle da se to događa samo nekom drugom. Može se dogoditi i vama. Dogodilo se i socijalnom radniku koji je slijedio svoje snove i trudio se ostvariti ih. Budite vrijedni, pametni, uporni, radoznali i samo hrabro naprijed.