Danka Derifaj bez zadrške se osvrnula i na pritiske, prijetnje te optužnicu s kojima se suočila nakon istraživanja spora oko već svima poznatoga splitskog krova, poručivši da sustav prečesto staje u zaštitu moćnika umjesto građana. U razgovoru za tportal komentira stanje medijskih sloboda, suočavanje s vjetrenjačama u eri PR barijera te iskreno priznaje što joj je istraživačko novinarstvo profesionalno dalo, a što u privatnom životu nepovratno uzelo.

U novoj sezoni 'Provjerenog' ponovno otvarate teme od kojih mnogi okreću glavu. Što vas nakon svih ovih godina u novinarstvu i dalje najviše motivira da uđete u priče koje donose i neizvjesnost i pritiske?

Priče koje donose pritiske i rizik doživljavam kao novinarsku obavezu. Ako radiš priče koje nikoga ne diraju, ne provociraju, ne kritiziraju, ne ukazuju na anomalije sustava i ljude koji su odgovorni za to da sustav funkcionira, zapravo ne radiš ništa bitno i nema šanse da ćeš pridonijeti ikakvoj promjeni. Meni je besmisleno raditi novinarstvo koje to barem ne pokušava.

Možete li najaviti kakve priče gledatelji mogu očekivati ove sezone – je li fokus i dalje na nefunkcioniranju sustava, socijalnim apsurdima ili zaštiti okoliša, području za koje ste i višestruko nagrađivani?

Fokus nam je i dosad bio što poštenije i temeljitije obraditi temu za koju mislimo da je važna, i tako ćemo raditi i dalje, bez obzira na to koja tema bila.

Novinari 'Provjerenog' često odrade posao koji su trebale odraditi institucije. Je li vam frustrirajuće to kada se sustav pokrene tek onda kada vi zapravo upalite kamere?

Pretjerano je reći da odrađujemo posao institucija, jednostavno radimo svoj novinarski posao i trudimo se ukazati na ono što ne valja, osvijetliti problem. Kad to ima i stvarnu posljedicu, da netko odgovoran i odgovara, tad je to svakako satisfakcija koja se, nažalost, ne događa toliko često koliko bih voljela. Prečesto se sve to čini kao Sizifov posao.

'U moru površnosti i smeća nije teško iskočiti ako vam je stalo do struke'

Živimo u vremenu u kojem povjerenje u medije često opada, no 'Provjereno' godinama drži status formata kojem publika iznimno vjeruje. Što je po vama ključ tog kontinuiteta?

Voljela bih da građani nikome slijepo ne vjeruju, već da čitaju, provjeravaju više izvora, konzultiraju vjerodostojnost porijekla informacije i na osnovi svega toga formiraju svoje mišljenje. A nama u 'Provjerenom' jako ide u prilog jednostavna činjenica da radimo u dugom formatu i, za razliku od kraćih novinarskih formi, imamo vremena široko obraditi priču, a toga gotovo više nema u medijskom prostoru. Prevladava površnost koju diktira brzina, prevladava poplava sumnjivih ili lažnih informacija, javni prostor je zagušen smećem i u svemu tome zapravo i nije teško iskočiti ako vam je imalo stalo do struke.

Jednom ste izjavili da svakoj temi pristupate s mišlju da ćete je morati braniti na sudu. Koliko je danas u Hrvatskoj teško ostati beskompromisan u istraživačkom novinarstvu?

Teško je ostati beskompromisan u bilo čemu u životu, ali novinarstvo je profesija sa zadanim pravilima koja je u suštini jednostavno slijediti. Zašto to nije tako, problem je proizašao iz želje da se na novinarstvu i zaradi. To je jedna stvar, a druga je da se novinari prečesto vuku po sudovima, jer svatko vas može tužiti, trošiti vaše vrijeme, pritiskati vas dok pokušavate raditi svoj posao. Onda dođete do toga da vas i Državno odvjetništvo tuži za nešto što nema nikakvog smisla, a vi i dalje pokušavate funkcionirati, raditi i boriti se upravo zato što primarna ideja i jest ta da ste svojim poslom korektiv društva, pa vam nema druge nego to ostati i kad nije lako. U suprotnom vaš rad gubi smisao.

Jesu li se svih ovih godina uopće promijenile boljke hrvatskog društva ili se istraživačko novinarstvo i dalje bori s istim, dobro poznatim vjetrenjačama?

Bojim se da se ne radi o boljkama, već ozbiljnim dijagnozama. Novinarstvo je društvu nasušno potrebno, kako našem, tako i globalno.

'Hajka, prijetnje i optužnica opasan su presedan za medijske slobode'

Postoji li neki prilog koji vam se tijekom godina rada posebno urezao u pamćenje i zašto?

Prilog koji mi je osobno i profesionalno donio najviše pritiska je istraživanje spora između stanara i Marka Perkovića Thompsona oko krova zgrade u Splitu. Od trenutka u kojem sam se s predstavnikom suvlasnika popela na krov što ga je pjevač uzurpirao na štetu ljudi koji, za razliku od njega, i žive u toj zgradi, počela je hajka na mene na više razina. Od govora mržnje na društvenim mrežama, u privatnim porukama, pozivima, pjesmama i tekstovima raznih samoprozvanih novinara te prijetnji mojoj kćeri, pa do optužnice Državnog odvjetništva. Činjenica da država kazneno goni novinarku i optužuje ju za provalu samo zato što radi svoj posao i ukazuje na uzurpaciju zajedničkog prostora opasan je presedan za slobodu medija u Hrvatskoj. Taj slučaj jasno pokazuje kako sustav, umjesto da štiti novinare i građane, često staje u obranu moćnih pojedinaca. I to još traje, predstoji mi jesen na ročištima, tako da mi okolnosti ne daju da zaboravim tu priču, čak i kad bih htjela.

Jeste li ikad, u trenucima verbalnih napada, prijetnji ili neugodnih situacija na terenu, osjetili strah koji vas je natjerao da na trenutak pomislite: 'Ne mogu više'?

Vjerujem da nema čovjeka koji nešto radi da u nekom trenutku ne pomisli – dosta mi je. No suočavanje s pritiscima, verbalnim napadima, pa čak i otvorenim prijetnjama, nažalost, povremeno je dio posla. To govori i o stanju u društvu i u profesiji te tome koliko zapravo imamo posla. Još uvijek me takve situacije dovoljno ljute da dolijevaju gorivo mojoj motivaciji, a ne odustajanju.

'Bezosjećajna novinarka ne može napraviti dobru priču'

Kako se kao novinarka nosite s teretom činjenice da vam se obični ljudi često obraćaju kao posljednjoj nadi za pravdu? Kako postaviti profesionalnu granicu, a ne izgubiti empatiju?

Prije svega vidim to kao pokazatelj toga u kakvom su nam stanju institucije – ljudi im ne vjeruju. Sama ta činjenica je porazna. I držim da je sasvim u redu da me priča pogodi. Ako me ne bi dotakla, značilo bi to da sam otupjela, a nisam sigurna da bezosjećajna novinarka može napraviti dobru priču. Možda sam u krivu, ne znam, ali ako me ne dotiče, nemam žara raditi. Ozbiljno shvaćam muku sugovornika, ali istovremeno sam svjesna odgovornosti koju sam preuzela pristajući ispričati njihovu priču.

Kada usporedite novinarstvo s početaka vaše karijere i ovo današnje, je li postalo teže doći do točnih informacija i sugovornika u eri PR-ova i zatvorenih institucija?

PR nikad nije bila samo služba koja šalje informacije i odgovore, to je mašinerija za kontrolu štete i oblikovanje tzv. narativa. Nerijetko se suočavamo s pritiscima, pokušajima diskreditacije na osobnoj razini ili slanjem apsurdnih demantija koji služe samo tome da bi izvršili pritisak na novinarku ili novinara. Kada pošaljete upit o nekoj aferi ili sumnjivom ugovoru, ne razgovarate s čovjekom. Dobivate generički e-mail potpisan s 'Ured za odnose s javnošću', u kojem se u tri pasusa birokratskog rječnika ne kaže apsolutno ništa. To se namjerno radi.

'Volim pobjeći na mjesta bez signala'

Što su vam sve ove godine u 'Provjerenom' profesionalno dale, a što su vam možda uzele? I kako vidite svoj trag u toj redakciji?

Hm, da moram sažeti, rekla bih da su mi godine u 'Provjerenom' dale profesionalni smisao, a uzele mi mir. Nastojim uvijek pošteno odraditi posao. Ako sam kojoj mlađoj kolegici ili kolegi uspjela pokazati da se isplati ostati dosljedan profesiji, čak i kad je najteže, ja sam sasvim zadovoljna.

Istraživačko novinarstvo nosi ogroman emocionalni i psihički teret. Kako izgleda vaš proces 'isključivanja' nakon teškog radnog tjedna i gašenja kamera?

Najviše volim pobjeći u područje bez dosega signala interneta i telefona.

Uspijevate li ostaviti posao i teške ljudske sudbine doma ili one neizbježno postanu tema za obiteljskim stolom?

Ne uspijevam, kod nas je sve tema jer je većina članova moje obitelji prilično zainteresirana za svijet oko sebe, pa ne doživljavaju moj posao kao nešto što treba 'ostaviti vani'. Dapače, volim raspraviti s bliskim ljudima o onome što radim, svoje sumnje i razmišljanja, jer su mi njihova mišljenja dragocjena.