Već dugo ste na Novoj TV. S vremenom ste postali jedno od njihovih zaštitnih lica. Donosi li to i određenu odgovornost?

Itekako osjećam veliku odgovornost jer gledatelji često očekuju da riješimo njihov problem, ispričamo njihovu priču, a to što nam se obraćaju s povjerenjem, odgovornost je koju smo zaslužili i trebamo je svakodnevno opravdavati.

Dio ste informativnog programa. No kako biste se, primjerice, snašli na nekom projektu u zabavnom programu?

Smatram da sam prije svega profesionalna osoba. Ozbiljno se pripremam za svaki projekt, bez obzira na to kakvog je sadržaja. Ako se ne preskoči taj važan dio pripreme, moguće je snaći se u svakoj situaciji.

Tko je bio vaš televizijski mentor i smatrate li mentorstvo važnim?

Profesor Roberto Morelli. Njemu mogu zahvaliti što sam ostala okrenuta televizijskom, a ne pisanom ili radijskom novinarstvu. Mentorstvo je jako važno. Puno znači kada vas netko prati u radu, korigira, ali i bodri, to je baza.

Kada biste napravili presjek svoje profesionalne karijere, što biste izdvojili kao najuspješnije razdoblje?

Uspjeh je raditi najgledaniji Dnevnik u zemlji i tako već 10 godina.

Zadatak medija i jest da odgaja publiku. Slažete li se s tvrdnjama da posljednjih desetak godina publika odgaja medije te da im mediji maksimalno podilaze?

Ne slažem se. Mediji trebaju slušati publiku, reagirati na ono što je zanima, ali nikako joj podilaziti. Naravno da je na određen način i odgajaju, čak i podučavaju, a odgovornost je svakog medija pojedinačno imati to na umu. Etika prije svega.

Niste jedna od onih koji često pohode društvena događanja. Ne volite to ili nemate vremena?

Nije da ne volim, ali volim ih dozirati. U svemu je potrebna mjera pa tako i u društvenim događanjima.

Biste li za sebe rekli da ste stroga ili popustljiva majka?

I stroga i popustljiva kada to treba. Iako ovo posljednje prevladava.

Koji su vam najveći strahovi kad je riječ o odgoju djeteta?

Kao svaka majka, želim svom djetetu najbolje. Svjesna sam koliko je u današnjem svijetu potrebno biti na oprezu. Sada smo Zoya i ja velike prijateljice, nadam se da će to tako i ostati. Jako mi je važno da jednoga dana, kada uđe u pubertet, zna i bude svjesna toga da u bilo kojoj situaciji može računati na mene i da ne postoji ta sramota, strah ili slabost koji se ne mogu riješiti. Ja ću uvijek biti tu i kada krene svojim putem, s kantom vode i spužvom da je osvježim dok prolazi životnim ringom. Tome mame služe.

Kakvi ste vi bili kao dijete? Čega se najradije sjećate iz djetinjstva?

Bila sam zaigrano dijete. Voljela sam odlaziti nonićima tijekom školskih praznika u Poreč. Šteta je samo što tada nisam bila svjesna toga koliko mi je lijepo… Da mi je taj osjećaj vratiti samo na pet minuta.

Kako se nosite sa stresom i pritiskom? Kada uhvatite uopće malo slobodnog vremena, kako ga najradije provodite?

Stres i pritisak prohodam. Po putu se to uvijek negdje izgubi. Nije jednostavno, ali uporno okrećem pilu naopako, ne želim shvatiti život preozbiljno. Slobodno vrijeme provodim s djetetom. Uvijek odemo negdje na izlet. U prirodu, na rođendane.

Stignete li gledati televiziju i što najradije pratite od sadržaja? Pratite li rad konkurentskih televizija?

Radeći u informativnom programu, pratim vijesti svih televizija. To je profesionalna deformacija svih novinara.

Godinama se ne mijenjate. Kako održavate mladolikost i vitkost?

Malo dijete i stres na dnevnoj bazi, čuda čine za liniju. A mladolikost? Valjda ima nešto i u toj genetici.

Jeste li zadovoljni svojim životom? Ima li nešto za čime žalite?

Ni za čim ne žalim, iz svega sam puno naučila. Ljudi su me naučili. Ma koliko mi zna biti teško, ne dopuštam nikome i ničemu da pregazi moj duh. Uostalom, još sam mlada i vjerujem da najbolji trenuci u životu tek dolaze, a ja ću ih znati prepoznati, otvoriti im vrata i poslužiti im čaj.