Premda su mu pozornice odavno postale drugi dom, Neno Belan i danas stvara s istom onom dječačkom zaljubljenošću u melodiju, dokazujući da iskrena emocija nikada ne izlazi iz mode. Ovih dana ponovno je pokazao da je majstor spajanja različitih generacija. Na Melodijama Jadrana predstavio je emotivan duet 'Kad zapuše jugo' s mladom Lucijom Marcelić, a ljetni soundtrack obogatio je i vedrom suradnjom s Lukom Nižetićem.

U opuštenom razgovoru legendarni kantautor otvorio nam je vrata svog kreativnog svijeta. Za tportal smo razgovarali o tome kako u današnjem vremenu vizualne buke zadržati suptilnost, zašto mu je tišina postala najvažniji saveznik, kako se bori s fjakom kad zapuše jugo te zašto je tajna njegova trajanja zapravo vrlo jednostavna – odbijanje da bude nešto što nije.

Nedavno ste na Melodijama Jadrana predstavili pjesmu 'Kad zapuše jugo' u duetu s Lucijom Marcelić, a čujemo vas i u suradnji s Lukom Nižetićem. Čini se da vam rad s mlađim kolegama donosi neku posebnu, novu energiju? Što vas zapravo privuče kod mlađih kolega da kažete: 'E, s tom osobom surađivati'?

Kod mlađih kolega najviše me privuče iskrenost. Tehnika je važna, glas je važan, ali mene uvijek zanima ono nešto iza glasa – karakter, emocija, potreba da se nešto stvarno kaže ili otpjeva. Kad to osjetim, onda godine više nisu važne. Lucija ima posebnu nježnost i čistoću u glasu, ali i ozbiljnost u pristupu pjesmi. S druge strane, Luka ima tu razigranost, energiju, šarm i mediteransku lakoću koja mi je vrlo bliska. To su različiti senzibiliteti, ali u oba slučaja mora postojati glazbeni razlog za susret.

Meni je lijepo to kad se dogodi dijalog generacija. Mladi glazbenici donesu svježinu, drugačiji pogled i neku novu energiju, a ja možda mogu donijeti iskustvo, melodiju, osjećaj za trajanje pjesme. Kad se to prirodno spoji, bez kalkulacije, može nastati nešto lijepo.

Lucija je izjavila da jugo u pjesmi simbolizira uspomene koje se vrate kad ih najmanje očekujemo. Kako vi, kao čovjek s Mediterana koji je napisao neke od najljepših 'morskih' balada, doživljavate jugo? Djeluje li inspirativno ili vas, kao pravog Dalmatinca, baci u fjaku?

Jugo je kod nas uvijek više od vjetra. Ono je stanje duha. Kad zapuše jugo, kao da se sve malo razmekša – i more, i nebo, i ljudi, i uspomene. Ima u njemu nemira, melankolije, neke unutarnje vlage, ali i ljepote.

Naravno, kao pravog Dalmatinca, zna me baciti i u fjaku. Nema tu laži. Kad jugo stisne, čovjek bi najradije sve odgodio za sutra. Ali istovremeno je za pjesme to vrlo zahvalno stanje. Jugo pomakne neke ladice u čovjeku, izvuče slike, mirise, glasove, davne ljubavi, neke trenutke za koje si mislio da su otišli.

Zato mi je jugo bilo savršen simbol za ovu pjesmu. Ono nije samo meteorologija, već okidač emocija.

Kada radite s umjetnicima potpuno drugačijih senzibiliteta, recimo razigrani Luka s jedne strane i nostalgična atmosfera s Lucijom s druge, kako pronalazite onaj zajednički potpis koji na kraju uvijek zvuči kao onaj dobri stari, svima prepoznatljiv 'Belanov zvuk'?

Mislim da taj moj potpis ne proizlazi iz namjere da nešto mora zvučati belanovski, već iz toga što ne mogu pobjeći od sebe. Čovjek može mijenjati aranžmane, suradnike, ritmove, produkciju, ali neka unutarnja melodijska i emotivna logika ipak ostaje ista. Kod Luke je taj susret možda više razigran, sunčan, pun mediteranskog ritma i šarma. Kod Lucije je intimniji, nostalgičniji, mekši. Ali u oba slučaja tražim istu stvar: pjesmu koja ima srce, melodiju koja nosi emociju i atmosferu koja nije lažna.

Ako postoji ta jezgra, onda se sve drugo može prilagoditi. Netko donese mladost, netko energiju, netko nježnost, netko iskustvo. A moj posao je da sve to ne ugušim, već da pronađem zajednički prostor u kojem se svi prirodno prepoznamo.

'Melodija je čudna stvar'

Ostali ste vjerni svom senzibilitetu, i to u vremenu u kojemu se trendovi mijenjaju iz sezone u sezonu. Je li danas veća hrabrost pratiti trendove ili ih mirno pustiti da prođu pokraj vas?

Mislim da je najveća hrabrost ostati iskren prema sebi. Trendovi su uvijek postojali, samo se danas brže izmjenjuju i glasnije nameću. Nema ništa loše u tome da čovjek osluškuje vrijeme u kojem živi, ali problem nastane kad počne trčati za trendom koji mu ne pripada. Uvijek sam volio melodiju, emociju, pjesmu koja može živjeti i bez velikog produkcijskog vatrometa. To ne znači da ne treba biti suvremen nego da suvremenost ne smije pojesti identitet. Ako pjesma nema dušu, trend joj neće pomoći. Možda će trajati sezonu, ali teško će trajati desetljeća.

Zato radije pustim mnoge trendove da prođu pokraj mene. Ako mi se nešto prirodno približi, uzet ću to. Ali neću obući odijelo koje mi ne stoji samo zato što je trenutno moderno.

Jednom ste izjavili da pjesma nema vrijednost ako ne nosi emociju. Nakon 40 godina na sceni i stotina napisanih stihova, iznenadi li vas još uvijek neka vlastita melodija? Dogodi li vam se i dalje onaj osjećaj: 'To je to, ovo me dirnulo', dok sami sjedite s gitarom u gluho doba noći?

Dogodi se, i to je najljepši razlog zbog kojeg još uvijek radim sve ovo. Nakon toliko godina čovjek bi mogao pomisliti da ga više ništa ne može iznenaditi, ali melodija je čudna stvar. Dođe onda kad hoće, često kad je najmanje očekuješ. I dalje mi se dogodi da sjedim s gitarom, možda kasno navečer, i odjednom se pojavi neki mali motiv. Dvije-tri note, rečenica, neki akord koji otvori vrata. I ako me to dirne, onda znam da ima smisla ići dalje. Taj osjećaj se ne može lažirati. Možda se s godinama promijeni brzina, možda čovjek postane stroži prema sebi, ali taj mali unutarnji signal ostaje isti. Ako mene ne dotakne, teško će dotaknuti nekog drugog.

Poznato je to da su neke od vaših najpoznatijih pjesama nastale iz osobnih iskustava. Koliko je teško zadržati svoju autentičnost u četiri desetljeća, a ne postati robom hitova koje publika iznova traži na koncertima?

To je vrlo zanimljiv odnos. S jedne strane pjesme koje publika voli najveći su blagoslov jednog autora. Nema ljepšeg osjećaja nego kad vidiš da nešto što si jednom napisao u svojoj sobi ili studiju ljudi pjevaju desetljećima kasnije kao dio vlastitog života.

S druge strane moraš paziti da ne postaneš samo čuvar vlastite prošlosti. Hitovi su važni, oni su dio identiteta i odnosa s publikom, ali autor mora ostati živ. Mora imati potrebu pisati nove pjesme, otvarati nova vrata, barem malo riskirati. Autentičnost se čuva tako da ne glumiš ni mladost ni starost, ni prošlost ni sadašnjost. Pišeš iz onoga što jesi u tom trenutku. Publika jako dobro osjeti kad je nešto iskreno, a kad je samo pokušaj ponavljanja nekog starog recepta.

'Gotovo uvijek vidim neku sliku...'

Vaše pjesme često imaju filmsku atmosferu; slušatelj vrlo lako može zamisliti obalu, večer, valove, nečiji odlazak. Razmišljate li dok pišete u slikama i kadrovima, gotovo kao redatelj?

Da, vrlo često. Ne znam je li to svjesno, ali kad pišem pjesmu, gotovo uvijek vidim neku sliku. Nekad je to ulica, nekad more, nekad grad noću, nečiji odlazak, pogled preko ramena, svjetlo na vodi. Pjesma za mene nije samo niz akorda i riječi nego mali film. Možda zato volim atmosferu u pjesmama. Važno mi je da slušatelj može ući u neki prostor, da ne čuje samo melodiju, već da osjeti gdje se ta pjesma događa. Miris, svjetlo, temperatura zraka, boja neba - sve to možda nije direktno napisano, ali mora negdje postojati.

Glazba ima tu čudesnu moć da u tri minute otvori cijeli svijet. I to je možda najbliže filmu, samo bez kamere.

Kad pogledate unatrag, što vam je draže: trenutak u kojem pjesma nastane ili kada vidite da je publika godinama poslije i dalje pjeva kao da je tek objavljena?

To su dvije različite radosti. Trenutak u kojem pjesma nastane vrlo je intiman. To je kao mala tajna između tebe i melodije. Još nitko ne zna za nju, još nije izašla, još je krhka i samo tvoja. Taj trenutak ima posebnu čar. Ali kad godinama kasnije vidiš da je publika pjeva, da je ušla u nečije živote, ljubavi, uspomene, svadbe, rastanke, ljeta – to je nešto potpuno drugo. Tada pjesma više nije samo tvoja. Postane zajednički prostor.

Možda je najveća sreća autora upravo u tome da se odrekne vlasništva nad pjesmom. Napišeš je, pustiš je u svijet, a onda ti je publika vrati veću nego što je bila.

Pjesme kao vremenske kapsule

Kad danas čujete neku svoju staru pjesmu, slušate li je kao autor koji odmah čuje što bi promijenio ili kao netko tko se vrati u točno određeni trenutak svog života?

Oboje, ovisno o danu. Naravno da autor u meni nekad čuje detalje koje bi danas možda napravio drugačije. Drugačiji zvuk bubnja, drugačiji aranžman, možda neki stih. To je normalno jer se mijenjamo, učimo i slušamo drukčijim ušima.

Ali puno češće me stara pjesma vrati u vrijeme u kojem je nastala. Sjetim se studija, ljudi, atmosfere, grada, nekog razdoblja života. Pjesme su kao male vremenske kapsule. U njima ostane sačuvano puno više od onoga što piše u tekstu. Zato ih ne volim previše popravljati u glavi. One pripadaju svom vremenu. I baš zato imaju smisla.

Što vas i dalje najviše veseli u glazbi – sam trenutak stvaranja, susret s publikom ili osjećaj da pjesma nadživi i vas i vrijeme u kojem je nastala?

Sve troje, ali na različite načine. Stvaranje je najintimniji dio. To je prostor igre, sumnje, traženja, iznenađenja. Susret s publikom je energija, potvrda, zajedništvo. To je trenutak u kojem pjesma prestane biti samo zvuk i postane živa razmjena.

A osjećaj da pjesma može nadživjeti vrijeme u kojem je nastala možda je najdublji. To ne možeš planirati, ne možeš naručiti, ne možeš proizvesti. Dogodi se ili se ne dogodi. Kad se dogodi, onda shvatiš da je pjesma pronašla neki svoj put koji više ne ovisi samo o tebi. I to je jako lijep osjećaj. Kao da si poslao malu bocu s porukom u more, a ona se godinama kasnije pojavila na nekoj dalekoj obali.

Često govorite da publika osjeti iskrenost i da se njoj uvijek vraćate. Danas, kad je glazba dobrim dijelom postala vizualna i 'instantna' za društvene mreže, koliko je teže prenijeti tu čistu, iskrenu emociju?

Teže je u smislu buke koja nas okružuje. Danas se sve brzo događa, sve mora odmah privući pažnju, stati u nekoliko sekundi, imati sliku, kadar, naslov, reakciju. U takvom okruženju tiha emocija ponekad teže dođe do zraka. Ali, s druge strane, mislim da ljudi nisu izgubili potrebu za iskrenošću. Možda su čak i gladniji nečega stvarnog. Možeš privući pažnju trikovima, ali teško možeš zadržati nečije srce ako iza toga nema istine.

Društvene mreže su alat i nemam ništa protiv njih. I sam ih koristim. Ali pjesma ipak mora preživjeti i kad se ekran ugasi. Ako emocija ostane, onda je sve u redu.

Ima li danas u glazbi premalo nježnosti i suptilnosti? Čini li vam se da se emocija sve češće mora 'pojačati' da bi bila primijećena?

Možda je danas sve malo glasnije – ne samo u glazbi nego općenito. Kao da se svi bore za pažnju, pa se i emocija često mora pojačati, naglasiti, skoro viknuti da bi bila primijećena. Ali ja i dalje vjerujem u snagu tiših stvari.

Nježnost nije slabost. Suptilnost nije nedostatak energije. Nekad jedna mala fraza, jedan pogled, jedan tihi refren može reći više od velikog zvučnog zida. Samo treba imati strpljenja slušati. Možda sam staromodan u tom smislu, ali vjerujem da publika još uvijek osjeti kad je nešto nježno, iskreno i nenametljivo. Ne mora svaka emocija biti vatromet. Neke emocije su svijeća u prozoru, i baš zato dugo gore.

Koliko vam je danas važna tišina? Može li se bez nje uopće doći do dobre melodije?

Tišina mi je danas važnija nego ikad. Kad si mlađi, možda stalno tražiš zvuk, ljude, događanja, buku, energiju. S godinama shvatiš da se puno toga važnog dogodi upravo u tišini. Dobra melodija često ne dođe iz buke nego iz praznog prostora. Moraš joj ostaviti malo mjesta. Ako je sve stalno zatrpano informacijama, zvukovima, ekranima, teško je čuti onu malu unutarnju rečenicu iz koje možda nastane pjesma.

Tišina nije odsutnost glazbe. Ponekad je upravo tišina početak glazbe.

Mali kutak Svemira

Uvijek djelujete opušteno, a vaše su pjesme svojevrstan soundtrack mnogih ljetnih ljubavi i uspomena. S obzirom na to da ste rekli da ste 'uvijek barem malo zaljubljeni', je li ta stalna zaljubljenost – u život, glazbu, Rijeku ili Split – zapravo vaš najveći kreativni pogon?

Vjerojatno jest. Kad kažem da sam uvijek barem malo zaljubljen, ne mislim nužno samo na romantičnu ljubav. Mislim na zaljubljenost u trenutak, u melodiju, u more, u grad, u ljude, u svjetlo koje se promijeni predvečer.

Split je u meni kao rodni grad, grad prvih slika, prvih pjesama, prvog velikog uspjeha. Rijeka je moj sudbinski dom, grad koji me prihvatio u važnom trenutku i dao mi novi prostor. Oba grada nosim u sebi i oba su dio mog unutarnjeg Mediterana. Mislim da bez te zaljubljenosti čovjek teško može stvarati. Ne mora ona uvijek biti sretna ni jednostavna, ali mora postojati neka iskra. Ako se više ničemu ne čudiš, ako te ništa ne pomakne, onda je teško napisati pjesmu.

Za kraj, kad Neno Belan ugasi pojačala, siđe s pozornice i vrati u svoj mir – kako izgleda vaš savršen ljetni dan bez glazbenih obaveza?

Savršen ljetni dan za mene je vrlo jednostavan: probuditi se bez žurbe, popiti dobru kavu, po mogućnosti negdje gdje se osjeti more, otići malo do centra mista, sresti prijatelje, prošetati, možda napraviti đir biciklom ili odigrati stolni tenis, ako nije prevelika vrućina.

Brač i moja Pučišća tu imaju posebno mjesto. To je moj mali kutak Svemira, moja oaza mira. Tamo mi ne treba puno. Kamen, more, miris ljeta, malo hlada, razgovor bez gledanja na sat. To su stvari koje me pune. Navečer možda šetnja, druženje, gitara negdje u blizini, ali bez obaveze. Volim kad ljetni dan ima dovoljno praznog prostora da se nešto može spontano dogoditi. Dakle malo aktivnosti, malo tišine i puno onog pravog dalmatinskog – pomalo.