Nakon što su prošle godine prvi put osvojili Zagreb, a u pitanju je bio radni četvrtak, ove subote Rock Ko Fol vraćaju se u klub Boogaloo po novi trijumf. Iza moćnog zida zvuka i gitarskih bravura stoji karizmatični frontmen Dinko Salihbašić, glazbenik koji doslovno živi na kotačima i u avionima između SAD-a, Njemačke i Balkana.

U otvorenom, izravnom i nadasve iskrenom razgovoru, bez dlake na jeziku otkrio nam je zašto mu 'nije nimalo kul' vidjeti pripite muzičare na bini, zašto prezire elitističko etiketiranje glazbe, kako funkcionira disciplina u bendu u kojem je 'sramota pogriješiti ton' te što to zapravo spaja Iron Maiden i staru narodnu pjesmu.

Kakav odnos imate sa zagrebačkom publikom i što pripremate za koncert u Boogaloou?

Odnos sa zagrebačkom publikom stvarno je odličan. Prošle godine smo prvi put svirali u Zagrebu i bio je četvrtak. Valjda se moraš prvo dokazati radnim danom da bi dobio subotu, kao ovaj put. Dotad su Zagrepčani dolazili na naše svirke u drugim gradovima, pa smo znali da će biti 'top' kad konačno jednom dođemo njima. Sjajna energija.

'Umor na bini ne smije postojati, ljudi nisu platili kartu za mrmljanje'

Često se za vas kaže da vaša turneja zapravo nikada ne prestaje, već samo mijenja gradove i kontinente. Kako nakon toliko godina održavate intenzitet i svježinu na pozornici?

Drago mi je ako stvarno izgledamo uvijek svježe jer ima dana u kojima se uopće tako ne osjećamo, ali bez obzira na izgled, bite (ugriz) je uvijek tu. Onaj tren kad se stane na binu umor u ovom bendu ne smije postojati. Pored našeg uživanja u samom sviranju i razmjeni emocija s publikom, to je i profesionalni stav. Znači, meni uopće nije kul da si pijan, pripit ili izložen 'sumnjivim supstancama' na bini. Onaj tko nas je došao gledati i slušati nije platio kartu da te sluša kako mrmljaš i vučeš se po stageu.

Poznati ste po tome da vam svirke traju satima i često prelaze u maratonske nastupe; diktira li publika smjer koncerta ili imate fiksnu set-listu?

Publika ne diktira, ali apsolutno utječe na gotovo sve. Set-lista uvijek postoji, ali isto tako, slušaju nas ljudi s različitim ukusima i na to se mora obratiti pažnja. Moraš voljeti svoju publiku, ugoditi joj... Svakako ne na način da se to pretvori u cirkus, ali prepoznati tko je ispred tebe jer sviramo u različitim gradovima, državama i kontinentima. Ljudi i ukusi su različiti, što je divno.

'Ne postoji seljačka i gradska muzika'

Kako biste opisali profil ljudi koji dolaze na vaše koncerte s obzirom na to da u prvim redovima često stoje i zakleti rokeri i oni koji vole sevdah?

Pa, evo, baš gore rekoh – različito. Jako mi je drago što ovaj bend i našu muziku slušaju i mladi i stari, od osam do 88 godina. Ljudi koji nam dolaze nekako su kao dugine boje. Ima tu svega, a mislim da je duga baš nešto lijepo. Milijun puta sam čuo ono: 'Ne slušam narodnjake, ali kad sam čuo ovu vašu verziju...'

Postoji samo dobra i loša muzika. Mislim da samo kod nas postoji 'kategoriziranje' u seljačku i gradsku muziku. Ne moraš voljeti sve, ali isto tako proglasiti nešto manje vrijedno već po defaultu pravi je debilizam. E to je pravi prikaz needucirane osobe koja ne vidi i ne razumije dalje od svog nosa.

Poznati ste po izvanrednim obradama. Kako odabirete pjesmu koju ćete obraditi; mora li u njoj postojati specifičan harmonijski potencijal ili presuđuju čisti trenutak i emocija?

Apsolutno samo emocija. Postoje pjesme koje bismo rado obradili, ali ne mislim da ih mogu iznijeti na bolji ili bar neki drugačiji i interesantan način. U tim slučajevima nema ni razloga da se tu nešto čačka.

'Tko se ne naježi uz klapu ili sevdalinku?'

Što je po vama ključna nit koja spaja hard rock estetiku i iskonski bosanski ili dalmatinski melos?

Emocija... istinska emocija.

Stvarno bih volio vidjeti osobu koja se ne naježi slušajući neku klapu uživo ili dobru izvedbu neke stare sevdalinke. Ako se uživiš, to je kao da gledaš film. Nekad je bio totalno drugačiji način stvaranja i slušanja muzike. Danas je svijet u drugom filmu, ali pravi slušatelj uvijek prepozna vrijednost.

Glazbenici vas iznimno cijene zbog preciznosti, dinamike i aranžmana koji su ozbiljna dekonstrukcija kompozicija; koliko vremena odlazi na brušenje jednog aranžmana?

Iskreno... ne puno. Većina tih stvari događa se spontano. Postoje neke kompleksnije stvari za koje se mora tražiti rješenje, a neke se dogode i s vremenom, sviranjem pjesme. Stvarno nam je stalo do toga da to bude maksimalno 'upucano' i jako smo svi disciplinirani kao glazbenici, što se onda osjeti i na finalnom proizvodu. Mislim da je pojedinačno svakog od nas sramota kad negdje za*ebe. U Rock Ko Folu svi dobro sviraju.

Bend funkcionira u formi moćnog trija. Koliko je svirački zahtjevno u takvom sastavu proizvesti tako masivan i pun zvuk bez oslanjanja na matrice?

U nekim pjesmama imamo matrice. Jednostavno su neke tako napravljene da fali instrument. Pa kako odsvirati 'Sanjao sam noćas da te nemam' bez cijele one simfonije, a nas trojica? Ono što ljudi ne razumiju je da kad sviraš s klickom, nema mjesta ni najmanjem ispadu iz ritma. Moraš biti kao sat. Ispadne li jedan, ode sve u PM. Mnogo je teže odsvirati pjesmu s matricom nego bez nje. Naravno, ne koristimo matrice tako da je nasnimljen neki instrument koji mi sviramo ili vokal, samo ono čega nema u bendu i to u nekoliko pjesama.

Vaš vokal i stil sviranja gitare nose nevjerojatnu količinu snage i detalja; tko su bili najveći uzori koji su vam definirali sviračku i pjevačku estetiku?

Pa moja religija je bio (a i ostao) Iron Maiden. Oni su sigurno razlog zbog kojeg se bavim muzikom i za to kakav mi je život danas. Ali moje pjevanje nema nikakve veze s Bruceom Dickinsonom jer sam jednostavno totalno drugačiji vokal. Volio bih i ja pjevati kao Bruce... da mogu.

Ipak, dugo sviram. Prošao sam mnogo toga i pokupio usput dosta toga. Rock Ko Fol je proizvod svih muzičkih poklona koje sam prikupio na tom svom putu.

Živjeli ste na različitim krajevima svijeta, od SAD-a, preko Njemačke, do Splita; koliko vas je to oblikovalo kao sastav? Kako iz američke perspektive gledate na glazbenu scenu naših prostora, a kako iz balkanske na klupski život preko oceana?

Što je najgore (ili najbolje), i danas živim na različitim krajevima svijeta i mogu reći da me to više ne oduševljava toliko jer s godinama postaje sve napornije i uzima energiju za koju bi super bilo da je pametnije iskoristim nego da sjedim u avionu, autu, parobrodu...

Američka perspektiva i naša scena su naravno dva različita svijeta i to je neusporedivo, ali opet... ne bih to gledao kao na nešto više ili nešto niže. Jednostavno, to je drugačije i različita su pravila. Ima stvari u SAD-u za koje nisam mogao vjerovati da su takve. Evo primjera... kad god smo unajmili neki klub da sviramo za ljude s naših prostora, jako često dolazilo je do toga da njima nije bilo jasno što će nam toliko opreme. Zašto toliko razglasa? Zašto ozvučimo svaki element na bubnju? A ja nisam mogao vjerovati da oni ozvuče bubanj s tri mikrofona.

Govorim o standardnim klubovima, ne o nekim high level prostorima. Na svaki naš nastup, uz razglas koji oni imaju u klubu, donosili smo 'pojačanje' i uvijek mi je drago bilo popričati s njima nakon svirke jer su bili iznenađeni zvukom, ljudima, emocijom... Naravno, smiješno bi bilo uspoređivati standarde, ali možda je nama samo više stalo do toga.

Bend kojeg nema na televizijama

Postoji li razlika u emociji i načinu na koji vašu svirku doživljava publika u San Franciscu ili Chicagu u odnosu na Zagreb, Sarajevo ili Split?

Da budem iskren, ne. Postoje različite noći u istom gradu. Znači dođeš u Split i bude super. Dođeš opet u Split i bude opet super, ali drugačiji vibe. Uvijek je isto, ali uvijek i malo drukčije. Je l' tako da sam ovo super objasnio? (smijeh)

Što vam nakon svih prijeđenih kilometara predstavlja dom i gdje se u glazbenom smislu osjećate najsigurnije?

Pa ne osjećam se, iskreno, nigdje nesigurno. Idemo svirati samo tamo gdje nas pozovu i dogovaramo svirke samo na poziv. Rođen sam u zemlji koje više nema i svi teritoriji te nekadašnje zemlje uvijek će biti moj dom. Živio sam u Njemačkoj 17 godina i ludo bi bilo da i nju ne osjećam kao svoj dom. Isto tako i SAD, gdje živim već 15-ak godina. Obožavam multikulturalna mjesta. Volim taj vibe. Volim našu publiku koja nas je napravila. Ne zaboravite da smo mi bend kojeg nema na televizijama. Nas je publika napravila za sebe.

Uz obrade, iza sebe imate albume s autorskim materijalom. Pripremate li uskoro nova autorska izdanja?

Kao što smo na početku zaključili... ovo je bend koji nikad ne staje. Mi uvijek nešto spremamo. Stay tuned.