Nekoliko je razloga iz kojih domaći gledatelji pomalo zaziru od domaćih filmova i TV serija. Loša gluma, loše priče i loša produkcija sigurno su najvažniji, ali poneko zrnce zlovolje pri pomisli na gledanje domaćih 'medijskih projekata' sigurno leži i u činjenici što na 'ovim prostorima' jedva da itko još snima i sapunice, a da pritom na neki način (najčešće površan i karikaturalan) u to ne ubacuje komentare na surovu zbilju, bila ona sadašnja (tajkuni, kriminal, korupcija i sl.) ili iz prošlosti (ratovi, klanja, ideološki sukobi itd.). Medijski projekt 'Montevideo', započet filmom 'Montevideo, Bog te video', u tome je iznimka. Utemeljen na knjizi Vladimira Stankovića, govori o reprezentaciji Kraljevine Jugoslavije koja je 1930. godine otišla na svjetsko nogometno prvenstvo u Urugvaj te o svim peripetijama koje su njezini pripadnici, njihovi prijatelji, obitelji, komšije i navijači prolazili u to vrijeme.

Riječ je uglavnom o komediji ili, ako želimo biti skroz precizni i ako se poslužimo holivudskim TV rječnikom, dramediji čija su glavna okosnica nogomet i nogometaši tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Srbiji. Budući da je riječ o jednoj od rijetkih skupina koja se u to doba iz rodnoga kraja otisnula tako daleko u 'bijeli svijet', a da to nije bilo zbog neke gladujuće tragedije, filmove i serije u sklopu ovoga projekta odlikuje vrlo izražen građanski i kozmopolitski ton na kakav inače i nismo baš navikli od serija i filmova iz ovih krajeva (osim kada se preseravajupretjeranom i suviše nostalgiziranom austrougarskom K&K-ovštinom, što ovdje nije slučaj). S druge strane, u scenariju je dovoljno situacija i u ustima likova dovoljno rečenica kakve gledateljstvo očekuje od 'tipične srpske komedije' (što god to bilo) da bi postala popularna i da bi se, u krajnjoj liniji, ostvario odmak od sveg tog silnog gospodstva i ljepše strane povijesti. Jednostavnijim jezikom rečeno, uz nostalgičnu scenografiju i kostimografiju servira nam se i dovoljno onih 'sunce ti kalajsano' te ostalih prigodnih psovki da bi se gledatelji ugodno osjećali u poznatom kontekstu.

Film 'Montevideo, Bog te video!' zbog toga je i pokupio toliko simpatija publike, kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj, te je prerastao u medijski projekt s nastavkom i TV serijama - prva je načinjena od prvoga filma, a druga, 'Na putu za Montevideo', koja se upravo prikazuje na RTL televiziji, poveznica je između prvoga i drugoga filma. Mediji su cijeli taj (budžetski raskošan) projekt scenarista Srđana Dragojevića i producenta/redatelja Dragana Bjelogrlića pozdravili i kao priču kroz koju je promovirana jedna nova generacija srpskih glumaca, što je možda načelno pozitivno, ali je u konačnici jedan od elemenata koji najviše zapinje. Iako na višoj razini od sada već stameno ustoličenog sapuničarskog standarda, gluma u seriji na trenutke djeluje kao studentska vježba ili, nedajbože, loše pripremljen ispit. Ni prebacivanje s filmskog na TV serijski format nije prošao bez pada kvalitete. Stječe se dojam kao da u nekim dijelovima priče scenaristi jednostavno nisu imali dovoljno materijala pa su razvlačili koješta, ubacujući bespotrebne fillere i nazovi-fore 'za raju'.

Opći je dojam ipak pozitivan. Ne, to nisu do neba hvaljene 'Rode', nije ni 'Velo misto', još jedna serija o nogometu i koječemu drugome u neko prošlo doba (doduše, s mnogo više društvene kritike, politike, ali i osobne dubine iz pera genijalnog Miljenka Smoje), ali riječ je ipak o nečemu što se lako gleda, što je zabavno, pitko, neopterećujuće i neglupo. Teško da će osvajati bezbrojne nagrade za umjetnička dostignuća, ali Dragan Bjelogrlić ionako je izjavio da je cilj projekta 'vratiti publiku u kina da gleda domaće filmove'. U tom je smislu projekt uspješan.

Mali plusić valja upisati i RTL televiziji, koja je serije (prvu i drugu) počela emitirati tijekom ljeta te tako pokazala naznake života u ovom predosadnom televizijskom mrtvilu koje se kod nas i dalje pretenciozno naziva 'ljetnom shemom'. Nije mnogo, ali mnoge će razveseliti.