Osječanka Kristina Kuzmič na televizijskoj postaji Oprah Winfrey dobila je svoju kulinarsku emisiju i otada živi svoj američki san. Pokazujući duhovitost, otvorenost i ranjivost, godinama osvaja milijune ljudi diljem svijeta popularnim videima i knjigama u kojima se očitava njezina duboka životna priča protkana ljubavlju, borbom i upornošću.

Knjiga 'Znam kako ću' potresna je autobiografska priča o vašoj borbi da sina Luku izvučete iz pakla depresije i anksioznosti, suicidalnih poriva, alkohola i droge, koji su mu uništavali život. Što je presudilo da odlučite ispisati i opisati ovu majčinsku bol?

Prije nekoliko godina Luka i ja snimili smo video u kojem smo podijelili dio naše priče jer je on osjećao da su mu najviše pomogla iskustva drugih mladih ljudi koji su se borili s istim problemima. Nadao se da će javnim dijeljenjem svoje priče možda pomoći nekome tko se osjeća sam. A ja sam znala da mnogo obitelji tiho pati, osjećajući se izgubljeno i beznadno. Važno je da o tim stvarima govorimo otvoreno i da normaliziramo iskrenost kad je riječ o borbi s mentalnim zdravljem. I onda je taj video doveo do knjige.

Potrebna je ogromna snaga volje podijeliti takvu priču s javnošću. Jeste li knjigu u kojoj ćete to još jednom proživjeti dugo pisali ili je nastala u dahu?

Trebalo je više od godinu dana jer sam zaista željela uložiti puno promišljanja u pisanje. O svakom poglavlju sam razgovarala s Lukom kako bi on mogao dati svoje mišljenje i da bi sve u knjizi bilo autentično onome što je on stvarno doživio i osjećao. A on je napisao zadnje poglavlje, tako da roditelji mogu čuti direktno o svemu tome od tinejdžera, ali mi je pomogao i sa svim poglavljima koja sam ja pisala.

Može li pisanje/književnost u tom smislu imati i terapeutsku ulogu?

Bilo je jako teško u nekim trenucima ponovno proživljavati te uspomene kroz pisanje, ali ono što je cijelom procesu dalo terapeutski učinak bilo je baš to što sam svako poglavlje prolazila s Lukom, razgovarajući o određenim stvarima i detaljima iz nove perspektive. Na neki način to je bilo iscjeljujuće.

Luka pomaže roditeljima i tinejdžerima

Što vam je najviše pomoglo da opstanete kao obitelj, a Luki da izađe iz pakla depresije i anksioznosti te da se okrene zdravom i ispunjenom životu?

Morala sam prestati dopuštati da me strah i stres vode kako bih mogla biti miran i stabilan oslonac za njega, a on je morao sam poželjeti ozdraviti. To je onaj teži dio. Ne možeš to nametnuti nekome. Oni to zaista moraju sami htjeti i moraju biti spremni naporno raditi na tome. Postao je otvoreniji i spremniji kada sam počela više vremena posvećivati povezivanju s njim, umjesto da pokušavam kontrolirati cijelu situaciju.

Posebno emotivan dio knjige je zadnje Lukino poglavlje. Kako je reagirao kad ste mu to predložili ili je to bila njegova ideja?

Kad smo donosili odluku o tome hoćemo li napisati ovu knjigu, pitala sam ga bi li bio voljan napisati jedno poglavlje. Iskreno, nisam znala što će reći, ali odmah je pristao. Jako sam ponosna na njegovu otvorenost, ali i na to što više nema nikakav sram kad je riječ o njegovoj borbi s mentalnim zdravljem.

Kako se njemu sviđa knjiga i sve što ste pisali?

Jako mu je drago čuti da to pomaže obiteljima. Pokazujem mu neke od e-mailova i poruka koje dobivam, u kojima me ljudi mole da mu zahvalim. Tijekom moje turneje, prišao mi je muškarac i rekao: 'Molim vas, zahvalite svom sinu umjesto mene. Spasio mi je brak.' Zatim je objasnio da se njegova supruga (koja je također bila s njim na mom nastupu) bori s teškom depresijom i anksioznošću, a on se osjećao izgubljeno i nije u potpunosti razumio kroz što ona prolazi, niti kako joj može biti podrška. Rekao mi je da mu je čitanje Lukinog poglavlja donijelo jasnoću. Prvi put je imao osjećaj da zaista razumije svoju suprugu i zna kako joj bolje pomoći. Dok mi je to govorio, pogledala sam prema njoj. Imala je veliki osmijeh na licu, a niz obraze su joj tekle suze. Kad sam to ispričala Luki, bio je jako dirnut. Već je čuo da je pomogao roditeljima i tinejdžerima, ali nije očekivao da bi njegova priča mogla pomoći spasiti nečiji brak.

'Ljudi osuđuju jer ne razumiju'

Je li depresija stigmatizirana više ili manje od drugih oboljenja i govori li se premalo o takvim temama?

Da, nažalost, depresija je jako stigmatizirana. Ljudi ne osjećaju sram kad imaju glavobolju ili čak nešto vrlo ozbiljno, poput raka. Osjećaju mnoge snažne emocije, ali sram najčešće nije jedna od njih. No depresija, kao i bilo koja druga bolest mentalnog zdravlja, zbog toga što se o tome ne govori dovoljno i što još uvijek postoji mnogo neznanja, doživljava se sasvim drugačije. Ljudi osuđuju jer ne razumiju. To moramo promijeniti. Moramo normalizirati otvorenost kada je riječ o našim borbama i traženje stručne pomoći kad nam je potrebna.

Na kraju knjige pišete: 'Osjećam strepnju dok mi ova knjiga klizi iz ruku i odlazi u svijet.' Koliko ste zadovoljni reakcijama, njenim prihvaćanjem i razumijevanjem?

Svakodnevno dobivamo poruke od ljudi koji prolaze kroz nešto slično i nekima od njih naša je knjiga dala nadu, a za neke je bila poticaj da više ne skrivaju svoje borbe i zatraže pomoć. To nam stvarno puno znači. Luka često kaže: 'Stvarno je vrijedilo iskreno podijeliti našu priču ako pomaže ljudima.'

Planirate li napisati još knjiga? Kakvih?

Nisam sigurna. Ni ovu drugu knjigu zapravo nisam planirala. Dok sam pisala prvu, bila sam uvjerena da će to biti jedina. Dakle vidjet ćemo.

Najvažnija je autentičnost

Kad ste 2011. godine pobijedili u natjecanju 'Your Own Show', koje je organizirala Oprah, dobili ste svoju kulinarsku emisiju 'Ambush cook'. Jeste li još kontaktu s njom?

Ne. To je bilo prije 14 godina. Imala sam njen broj, ali ne bih je gnjavila. Zahvalna sam što je vidjela nešto u meni i pomogla mi da povjerujem u sebe.

Ostvarili ste američki san, ali niste postali neka nedodirljiva zvijezda. Je li tajna vašeg uspjeha, osim hrabrosti, u autentičnosti?

Da, autentičnost, ali također - ne smatram se zvijezdom. Ja sam samo obična osoba koja, eto, ima neobičan posao. (smijeh)

Kako biste opisali svoj vlogerski uspon i izgradnju karijere u tom žanru? Što je važno biti i posjedovati da se uspije u tom poslu?

Po mom mišljenju, najvažnija je autentičnost. Vjerujem da me ljudi prate na društvenim mrežama zato što se ne predstavljam kao savršena, niti da je moj život savršen, niti da su moja djeca savršena. Svi imamo svoje borbe i prirodno nas privlače ljudi uz koje se osjećamo manje sami.

'Imam stvarno dobre ljude u životu'

Često govorite da je najbolje biti kod kuće. Gdje je vaš dom? U SAD-u, Osijeku, Zagrebu?

Zvučat će kao kliše, ali moj dom je tamo gdje su moj suprug i djeca. Zbog toga volim kada dolaze sa mnom u Hrvatsku. Ovo je prvi put otkako sam postala majka prije skoro 22 godine da sam ovdje bez njih, ali doći će sa mnom sljedeće godine.

Što vam u Americi najviše nedostaje iz Hrvatske, osim dragih ljudi?

Pa većinom ljudi, ali i način života, naša kultura i, naravno, naša hrana.

Koji su vaši dnevni rituali ili navike koje vam pomažu u balansu između profesionalnog i privatnog života?

Svako jutro idem u dugu šetnju, ponekad sama, a ponekad sa suprugom. To mi je odličan način da započnem svaki dan. Također volim provoditi vrijeme jedan na jedan s djecom ili izlaziti s prijateljima. Imam stvarno dobre ljude u svom životu i oni sve uljepšavaju. Također sam postavila neka pravila za sebe profesionalno. Naprimjer, kada su moji pratitelji na Facebooku prešli dva milijuna, isključila sam mogućnost primanja privatnih poruka. A na Instagramu sam odlučila da svaki dan moram odgovoriti samo na pet privatnih poruka i onda se ne smijem osjećati loše što moram ignorirati sve ostale. Nekada sam pokušavala odgovoriti svima, pogotovo kad bih pročitala da netko ima stvarno težak trenutak, ali to je bilo nemoguće. Ne bih imala vremena za obitelj. Tako da sada, ako sam odgovorila na pet, ne dopuštam si da se osjećam krivom.