'Godinama sam, u kući svoje tete u Đurđenovcu, slušala priče o nekoj prelijepoj ulici u Vukovaru, o samom tom gradu u koji će se ona jednoga dana vratiti i u kojem će umrijeti. Ta ulica bila je Šapudl. U njoj je moja teta provela svoje najljepše godine. Kao mlada djevojka, točnije kao djevojčica, petnaestogodišnjakinja, došla je iz Bosne raditi u Borovo. I imala osjećaj da je osvojila svijet. Tamo se zaljubila, udala, razočarala. Poslije se preselila u Đurđenovac, dovela mene k sebi, ali je srcem ostala na Dunavu. Prva knjiga koju sam našla na uredničkom stolu u Znanju, u trenutku kad je Zlatko Crnković otišao u mirovinu, bila je Pavlova memoarska knjiga 'Šapudl'. Zlatko je želio da je on urednički potpiše; kao svoju posljednju', ispričala nam je Julijana Matanović.

Dodaje kako su njezina teta i Pavao bili i susjedi krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina prošlog stoljeća.

'Ima puno tih sličica koje bi možda trebalo ispisati. Teta koja je preminula prije tri tjedna i Vukovar moj su razlog. I crkva u kojoj se i ona vjenčala. A o toj crkvi sam toliko puta čitala u Pavlovim tekstovima; kako u brojnim memoarskim tako i u brojnim romanima. A on je Vukovarac. I kao svaki pisac, i on zna da je čovjek dužan svom zavičaju, dužan ga je tematizirati i zahvaliti mu jer je s njegovih ulica u svijet ponio svoje talente. Vukovar i baš ta crkva jednostavno ujedinjuju naše biografije', ističe.

Pročitala je sve suprugove knjige, a počela ga je čitati kao gimnazijalka. Upoznali su se 1985. godine na književnoj večeri, dugo su bili kolege s fakulteta, a sada zajedno uživaju u lakšem ritmu u Slavoniji. U rujnu su se odlučili na veliki životni korak i preselili iz Zagreba u Osijek. Polaskom Julijanine kćeri Magdalene u srednju školu stvari su se posložile.

'Tamo je sve nekako smirenije, tiše. Najvažnije mi je da je Magdalena sretna u školi i da se zbog tog zadovoljstva sredinom lakše probija kroz nastavno gradivo. Pa, nema svatko tu povlasticu da svakodnevno boravi u prostorima osječke Tvrđe i tamo imati svoju učionicu. Sada možda toga nije svjesna, jednom će biti. Meni nedostaju moji studenti. I to ne malo. Gotovo svakodnevno se javljaju i podsjećaju me. To je jedina tuga koje se neću moći riješiti', rekla je književnica koja trenutno boravi u Zagrebu jer predaje na Filozofskom fakultetu, a s posljednjim danom ove godine odlazi u mirovinu.