Sin Marijane Mikulić krenuo je u prvi razred redovne škole uz asistenta, a glumica je otkrila što je u tom novom poglavlju najviše plaši
Za 44-godišnju glumicu Marijanu Mikulić ovo je razdoblje prepuno velikih životnih prekretnica. Dok njezin sedmogodišnji sin Jakov kreće u prvi razred redovne škole, ona istovremeno slavi više od dva desetljeća braka sa suprugom Josipom, prati odrastanje sinova Andrije i Ivana te obilježava 50. izvedbu svoje autobiografske predstave 'Mare #ženamajkaglumica', koju je dosad pogledalo više od 15 tisuća ljudi.
vezane vijesti
Ipak, posebno mjesto u ovoj priči pripada upravo Jakovu, dječaku s teškoćama u razvoju kojem je dijagnosticiran autizam. Za Marijanu, kako je od milja zovu, polazak u prvi razred nije samo uobičajeni školski trenutak, već spoj ponosa, zahvalnosti, nade i one dobro poznate majčinske brige da njezin sin, unatoč svemu, bude prihvaćen, sretan i siguran u školskoj klupi.
Miks ponosa i majčinskog grča
Glumica priznaje da je za nju ovaj korak nešto sasvim posebno. Bilo je razdoblja, otkrila je za Story, kada nije znala kako će izgledati Jakovljeva budućnost i kada joj je i sama pomisao na školu djelovala nedostižno. Danas u sebi nosi miks ponosa, sreće, zahvalnosti i klasičnog majčinskog nemira, svjesna koliko truda stoji iza njezina sina. Naglašava kako je najveći dio tog rada, ustvari, odradio sam Jakov, dok su ona i suprug bili tu da ga prate, potiču i traže prava rješenja - terapeute, načine učenja, strpljenje.
Stručnjaci koji su pratili njegov razvoj složili su se da bi mu redovna škola uz asistenta trenutno bila najbolja opcija. Marijana ne želi taj trenutak predstaviti kao pobjedu nad autizmom. 'Jakov je Jakov, autizam je dio njega', poručuje, dodajući da slave upravo njegov osobni napredak i priliku da napravi novi veliki korak.
Uz ponos, priznaje, tu je i doza neizvjesnosti. Dok se većina roditelja pita hoće li se dijete snaći s učiteljicom i pronaći prijatelje, nju more i dodatna pitanja - hoće li netko prepoznati kada je Jakovu svega previše, hoće li ga razumjeti kada se ne može izraziti onako kako bi želio te hoće li ga druga djeca prihvatiti kao ravnopravnog člana razreda, a ne samo dijete koje fizički sjedi u klupi. Najviše se, priznaje, ne boji loših ocjena, već usamljenosti - straha da njezin sin ostane bez prijatelja ili da ga netko ismijava zbog drugačijeg ponašanja.
Suze, umor i trenuci kada ne može dalje
Unatoč tome što je Jakov, po majčinim riječima, vedar, duhovit i šarmantan dječak, Marijana ne krije da postoje i teški trenuci. Ima situacija kada joj je nedostupan, kada ne zna što ga muči ili kada je sve prevelik izazov, a ona tada mora ostati smirena i strpljiva, svjesna da to nije hir, već trenutak u kojem njezin sin jednostavno nema kapacitet nositi se sa situacijom
Na pripremu za školu, kaže, gledali su kroz sitne korake i ponavljanje - rad na koncentraciji, samostalnosti, sjedenju za stolom i praćenju uputa. Ne vjeruje, međutim, da se dijete psihički može u potpunosti pripremiti na nešto što nikada prije nije doživjelo, pa očekuje da će prilagodba biti obostrana - i za Jakova, i za roditelje, i za samu školu.
Priznaje i da je kupnja školskog pribora za nju bila iznimno emotivna, mnogo više nego za samog Jakova, koji je najviše bio zainteresiran za sadržaj kutije za užinu, dok su njoj kroz glavu prolazile slike posljednjih šest godina.
Inkluzija koja mora biti stvarna, a ne samo na papiru
Kada je riječ o školskom sustavu, Marijana ističe da više nema velika romantična očekivanja od institucija, ali zato ima velika očekivanja od ljudi. Kroz godine su nailazili na predane stručnjake i odgojitelje, no i na situacije u kojima se stvari jednostavno ne događaju ako roditelj sam ne inzistira i ne traži pomoć.
Glumica podsjeća i da uspjeh djeteta s teškoćama u razvoju ne bi smio ovisiti isključivo o tome koliko roditelji imaju vremena, novca i snage da se izbore za potrebnu podršku. Kroz godine su, rekla je za Story, mnoge terapije i stručnu pomoć morali platiti privatno jer sustav jednostavno nema dovoljno kapaciteta za sve koji ga trebaju.
Kada bi imala priliku nešto promijeniti preko noći, izdvojila bi tri stvari - ranu intervenciju bez dugih čekanja, stvarnu inkluziju kroz dovoljno educiranih stručnjaka i asistenata te podršku cijeloj obitelji, ne samo djetetu, jer smatra da se briga o roditeljima i braći i sestrama prečesto zanemaruje.
Velika podrška u svemu ostaje joj suprug Josip, kojeg opisuje kao osobu koja uvijek ostaje uz nju i djecu, bez obzira na sve. Bračni par uskoro slavi 21. godišnjicu braka, dok Jakov početkom listopada puni osam godina - proslava će, kao i prošlih godina, vjerojatno biti organizirana u njihovu vrtu, uz trampolin i napuhanac.
