'Pa ako je Zemlja i okrugla, moje misli nisu kružnica. Ja mislim u tangentama. Vama je kružnica nada u povratak. Govorio sam o Novom, a novo ne može biti u kružnici. Novo ne može biti u vraćanju. A ja, eto - ja plovim naprijed. Do onih crvenih zvijezda plovim, naprijed, i preko njih plovim, do apstrakcije'.

Citat je to iz drame Kristofor Kolumbo Miroslava Krleže, samo jedne od predstava u kojima je, tijekom svog prekratkog umjetničkog rada, glumio naš dragi Jasmin. Riječi su to istovremeno kazališne i scenske, ali i potpuno osobne i ljudske, kad se na ovaj način, prerano i okrutno, nađemo suočeni sa ovakvim gubitkom. A odlazak našeg Jasmina sasvim sigurno nije gubitak samo za njegovu obitelj i prijatelje, već i za čitavu kazališnu zajednicu, za sve one koji su ga poznavali i voljeli na drugačiji, ali ništa manje osoban način – kroz njegov rad i djelovanje na filmu i u kazalištu, a osobito u njegovom matičnom Zagrebačkom kazalištu mladih, čiji je član bio punih dvadeset godina.

Od naslovne uloge Janka Polića Kamova u predstavi Kamov, smrtopis u kojoj je kao dvadesetšestogodišnji glumac pokazao veliki izvedbeni raspon od iznimne čvrstoće do blagosti u svojoj glumačkoj igri, pa se do posljednje dvostruke uloge Grigorija i Nikolaja Ilijiča Snegireva u predstavi Braća Karamazovi, Jasmin je neprekidno pokazivao ono što i jest u srcu ansambla ZKM-a, koliko je kazalište prije svega iskustvo zajedničkog bivanja i stvaranja u prostoru umjetnosti.

Jasmin Telalović rođen je 1977. godine u Zvorniku. Akademiju dramske umjetnosti upisao je 1997, a u angažman Zagrebačkog kazališta mladih ulazi 2003. godine, gdje ostaje raditi gotovo do posljednjeg trenutka svog života. Osim u matičnom kazalištu glumio je u predstavama zagrebačkoga HNK-a, na Dubrovačkim ljetnim igrama, kazališnim produkcijama Eurokaza i drugdje. Tumačio je glavne uloge u filmovima Tu Zrinka Ogreste i Ne pitaj kako Lukasa Nole te u brojnim televizijskim serijama – Odmori se, zaslužio si; Bitange i princeze; Mamutica, Stipe u gostima, Patrola na cesti, Tko te šiša; Na granici; Metropolitanci i drugima. Na svom je profesionalnom putu surađivao s velikim redateljima svih generacija, od Božidara Violića, Ivice Boban i Branka Brezovca, preko Olivera Frljića i Dore Ruždjak Podolski sve do Ivana Penovića.

Na taj će način, uz prethodno spomenute, u bilješkama o hrvatskom kazalištu svakako ostati i druge važne Jasminove uloge poput one mladog Vitje kroz buntovni gard protiv ideoloških stereotipa u predstavi Draga Elena Sergejevna (2005), ili uloga bivšeg branitelja Martina obuzetog krivnjom i sjenama prošlosti u Ženi bez tijela (2012), kao i malog detektiva dobrog srca Boba Rocka u Alanu Fordu (2013), a posljednjih je godina zablistao i kao prostodušni Dejan Kunčec koji ne zna kako biti prijatelj u predstavi Črna mati zemla (2017) ili pak nesretni „neprijatelj naroda“ doktor Stockmann u Ibsenovom klasiku Neprijatelj naroda (2021), a važne je uloge ostvario i u predstavama Igora Vuka Torbice Hinkemann (2015) i Tit Andronik (2018).

Dragi naš Jasmine, na tvojoj kolumbovskoj 'plovidbi unaprijed' na koju si upravo krenuo, pratimo te svi u našim mislima, zahvalni što nam u našim hodnicima, na našim pozornicama, u našem kazalištu zauvijek ostavljaš sve ono što si bio, u što si vjerovao i što si svojim talentom, ljubavlju i integritetom predano izgradio. Grlimo te nježno. Jer kao što je to rekao jedan od članova ansambla, tvoj prijatelj: Jasmin je bio najnježniji čovjek na svijetu.

Počivaj u miru, dragi Jasko. Voli te tvoj ZKM.