'Kamo ide ovai svijet?', najnoviji naslov u Moruzgvinom repertoaru, na scenu Scenoteke donosi svjež humor, brzi ritam i aktualnu temu umjetne inteligencije, ali gledano iz perspektive dvojice kreativaca koji se snalaze upravo onako kako to ljudi najbolje rade: nesavršeno, kaotično i urnebesno duhovito.

U glavnim ulogama su mladi glumci Domagoj Ivanković i Lovre Kondža, čija se energija i partnerska dinamika već na probama pokazuju kao jedan od ključnih aduta predstave. Redatelj Dražen Krešić i dramaturg Vid Lež ovaj su komični svijet izgradili na prepoznatljivom Moruzgvinom spoju - inteligentnom humoru, toplini i šarmu koji publiku uvuče od prve minute.

Produkciju potpisuje Ecija Ojdanić, osnivačica i umjetnička voditeljica Kazališta Moruzgva, koja je, kako kaže, 'od prvog čitanja teksta znala da ova priča nosi nešto svježe, generacijski iskreno i beskompromisno zabavno'.

Uoči premijere Ecija otkriva između ostalog kako je nastao projekt, zašto vjeruje u ovu mladu glumačku postavu, što ju je najviše iznenadilo tijekom rada i gdje ona sama misli da 'ovaj svijet zapravo ide'.

Kao glumica ste ostvarili bogatu karijeru, a kao producentica i ravnateljica Kazališta Moruzgva još i veću - kako je uopće došlo do tog zaokreta prema poduzetništvu u kulturi?

Kazalište Moruzgva je meni osobno jedan dokaz da u životu neki snovi i planovi koje uopće nisi planirao niti sanjao, se nekako slijedom raznih događaja dogode i donesu ti neizmjerno puno zadovoljstva i osobne i profesionalne satisfakcije. Tako je od jedne ideje da se napravi samo jedna predstava, zakotrljalo 15 uspješnih godina i meni je dalo jedno profesionalno iskustvo vođenja nezavisnog kazališta koje me ispunjava i kao glumicu i kao producenticu i kao ženu. Čini me sretnom, samostalnom u poslovnom smislu i ispunjenom glumicom koja može sama kreirati svoju i kazališnu karijeru.

Kazalište Moruzgva danas je prepoznatljivo kao stabilna i uspješna privatna kazališna kuća. Koje su ključne lekcije koje ste naučili o vođenju kazališta iz poduzetničke perspektive?

Naučila sam nešto što se može primijeniti zapravo na svaku inicijativu u životu, a to je da kada se skupe dobri suradnici, kada se uloži prvenstveno strast, ljubav, a onda disciplina i odgovornost, uspjeh nikako ne može izostati.

Nova predstava 'Kamo ide ovaj svijet?' bavi se kreativnošću i odnosom čovjeka i umjetne inteligencije. Kako se ta tema reflektira na vaš svakodnevni rad - može li tehnologija olakšati produkciju, ili je u kazalištu ljudski faktor nezamjenjiv?

Umjetna inteligencija je nešto o čemu svi pričamo i nešto čije razmjere utjecaja možemo samo slutiti, nagađati, ali ono što je za kazalište sigurno je da nitko i ništa ne može zamijeniti živog čovjeka i živu riječ i živu emociju na sceni, pa smo mi, ja se usudim misliti, nekako zaštićeni od svega toga. Samim time kazalište postaje još važnije, a mislim da je s druge strane važno progovarati o takvim temama sa scene.

Ovaj put u centru su dva mlada glumca, Domagoj Ivanković i Lovre Kondža. Što vam je važno kad birate mlade suradnike i kako kao producentica prepoznajete potencijal u novim generacijama?

Lovru Kondžu i Domagoja Ivankovića upoznala sam na setu 'Kumova' i bilo mi je najprije fascinantno promatrati njihov talent, a onda i kako su transformirali svoje prijateljstvo, kad je bilo prijateljstvo iz scenarija u pravo životno prijateljstvo. Promatrala sam kako se lijepo slažu, kako se lijepo razvijaju i imala sam želju da tu njihovu zajedničku energiju i talent vidim na sceni Moruzgve. Uz njih su tu i dva velika mlada talenta – izvrsni redatelj u usponu Dražen Krešić i Vid Lež, iznimno nadareni mladi autor koji donosi neku novu svježinu. A ono što je jedan zajednički nazivnik svim glumcima i divnim umjetnicima koji se žele uključiti u rad nezavisnog kazališta jest da prije svega budu dobri ljudi. Ja mislim da su svi oni, osim što su talentirani, zaista iznimno dobri ljudi.

Predstava donosi priču o kreativnoj blokadi i potrazi za ‘savršenom idejom’. Susrećete li se i vi s tim izazovom u produkcijskom poslu i kako ga rješavate?

Nama u nezavisnom kazalištu ne nedostaje kreativnosti, ono što nama više nedostaje to su sigurno izvori financiranja. Tako da je to nama veća prepreka, ali naravno da se tu i tamo pojavi manjak inspiracije, ali to nekako uvijek lakše preskočimo nego ove druge probleme. Na svu sreću za sada kreativnosti nam ne manjka.

Komični ton predstave otvara prostor za sve generacije, ali iza kulisa stoji uvijek izazovan i ozbiljan organizacijski posao. Kako balansirate umjetničke ambicije i poslovnu održivost kazališta?

Zapravo, ključan izazov mi kao nezavisni kazalište moramo imati publiku, a s druge strane nekako je ono što je meni bitno je da nikad ne podilazimo to isto publici. Tako da to balansiranje između kvalitete u umjetničkom smislu, a s druge strane teme i načina da nekako budemo mainstream i otvoreni za publiku - to je najveći izazov, ali evo nekako mislim da uspijemo naći dobar omjer. Uvijek radimo ozbiljne teme koje obrađujemo na humorističan način, s odličnim glumcima i odličnim umjetnicima i to je tajna našeg uspjeha. I naravno jako puno rada i discipline.

Moruzgva je poznata po turnejama i velikoj mobilnosti. Koliko logistike i planiranja stoji iza toga i što publika ne vidi kada misli da je 'samo još jedna predstava'?

Da, obzirom na to da mi nemamo matično kazalište, osim što u Zagrebu igramo u Scenoteci i Histrionskom domu, igramo po cijeloj Hrvatskoj i regiji. Ove godine ćemo imati preko 180 izvedbi. To znači da je većina naših predstava negdje na turneji. To nosi nešto jako lijepo, a to je da donosimo kulturu u mjesta gdje je kultura manje dostupna. Ali s druge strane, znači puno logističke organizacije. Tko taj dio posla odrađuje - to je moj tim ljudi, točnije njih troje zaposlenih, oni se brinu oko toga. Treba iskoordinirati termine glumaca koji su mahom svi na angažmanima na plaći u matičnim kazalištima, najam kombija, datume organizatora gostovanja..

Iskustvo uvijek čuda čini. Nakon 15 godina možemo reći da smo jedan jako dobro uhodan stroj i da nas jako veseli susret s publikom koja pokazuje iznimnu zahvalnost i ljubav što u njihova mjesta donosimo kulturu, njihova omiljena lica koja inače mogu vidjeti samo na televiziji.

Privatno kazalište ovisi o publici možda i više nego javne institucije. Kako gradite lojalnu publiku koja vas vjerno prati kroz godine?

'Lošu robu' možeš prodati jednom ili dvaput, ali treći put više ne. Upravo zato sustavno radimo na tome da produciramo kvalitetne predstave s izvrsnim glumcima. Pažljivo biramo teme, radimo predano i ponosni smo što naše kazalište kontinuirano raste i nadamo se da će tako ostati još dugo. Ono što sam rekla na početku, i dalje stoji: posvećenost, disciplina i strast univerzalni su ključevi uspjeha. Tako je i u radu u ovim nemirnim, nezavisnim kazališnim vodama.

Kao producentica vodite tim, birate projekte, upravljate financijama i paralelno i dalje glumite. Koje organizacijske navike ili vještine su vam najviše pomogle da sve to spojite?

Biti na čelu jednog nezavisnog kazališta, uz poziv glumice, obiteljski život i sportske aktivnosti, naučilo me živjeti u konstantnom multitaskingu. Shvatila sam da se ponekad trebam osloniti na svoje suradnike i ne biti toliki control freak.

Predstava ima vrlo aktualnu temu - strah i fascinaciju AI-jem. Što biste rekli, kamo ide ovaj svijet kad je riječ o kazalištu? Vidite li u budućnosti više tehnologije ili više povratka iskonskom, ljudskom?

Da, nalazimo se u čudnim vremenima u kojima jedino što znamo je da se umjetna inteligencija širi, a ne znamo kakve razmjere utjecaja će imati na naše živote, na naše poslove, na našu psihu. I samim time mislim da je važnost kazališta veća nego ikad, jer koliko god, recimo, film donekle može biti ugrožen, mada ja isto ne smatram da će to biti presudno, sigurna sam da je kazalište više nego ikad važno. Baš taj ljudski kontakt, iskrena emocija, iskreni osjećaj, interakcija sa publikom je ono što će biti na cijeni više nego ikad. Ja duboko vjerujem da će kazalište pobijediti utjecaje razvoja umjetne inteligencije, da će čak pomoći da svojom autentičnošću još više pokaže svoj značaj u ljudskom životu, umu, društvu, a ponajviše srcu.