No njezin mlađi brat Charles Spencer tvrdi da je upravo jedna od najčešće ponavljanih priča o Diani pogrešna – ona o izrazito nesretnom djetinjstvu koje ju je navodno obilježilo za cijeli život.

U novoj knjizi Swan Song: Diana, My Sister, objavljenoj 22. rujna, Spencer se vraća u vrijeme mnogo prije kraljevske obitelji, princa Charlesa i života pod povećalom javnosti. Prisjeća se djevojčice koju je poznavao jednostavno kao svoju stariju sestru i tvrdi da je njihovo djetinjstvo bilo puno sretnije nego što se godinama prikazivalo.

'Djetinjstvo koje pamtim i koje smo dijelili bilo je zaista sretno', rekao je 62-godišnji Spencer u novom razgovoru za People.

Razvod roditelja ipak je ostavio trag

To ne znači da je odrastanje obitelji Spencer bilo bez velikih potresa.

Diana je imala sedam godina kada su se razveli njezini roditelji, John Spencer i Frances Shand Kydd (1969. godine). Otac je dobio skrbništvo nad djecom, a odlazak njihove majke često se u biografijama navodio kao jedna od najvažnijih emocionalnih rana Dianina djetinjstva.

Charles ne pokušava osporiti da je razvod bio bolan i službeni opis njegove knjige govori o 'agoniji razvoda njihovih roditelja' kroz koju su brat i sestra prolazili zajedno.

No Spencer smatra da je iz te činjenice s vremenom nastala puno šira priča – da je Dianino cijelo djetinjstvo bilo nesretno.

Upravo je to, kaže, jedan od mitova koje želi napokon ostaviti iza sebe.

Otac je pred djecom skrivao vlastitu tugu

Spencer se posebno osvrnuo na njihova oca. Prema njegovim sjećanjima, John Spencer je nakon raspada braka prolazio kroz teško razdoblje, ali je pred djecom nastojao biti topao i brižan roditelj. Charles pamti trenutke u kojima bi prošao pokraj očeve radne sobe i vidio ga kako sam sjedi i zamišljeno gleda kroz prozor. No kada bi mu djeca prišla, raspoloženje bi se promijenilo. Njegova je slika oca zato drukčija od ideje o emocionalno hladnom domu iz kojeg je Diana kasnije pokušavala pobjeći. Spencer tvrdi da su on i Diana bili voljeni te da je otac nakon majčina odlaska nastojao zadržati osjećaj normalnosti i veselja u njihovu životu. Spencer pritom dopušta mogućnost da je Diana neke osjećaje proživljavala drukčije od njega i da kao mlađi brat nije mogao znati sve što se događalo u njezinu unutarnjem svijetu.

Upravo zato napravio je nešto zanimljivo. Prije nego što je zaključio da je uvriježena slika njihova djetinjstva pogrešna, razgovarao je s ljudima koji su Dianu poznavali dok je bila djevojčica.

Među njima je bila i njihova nekadašnja dadilja Sally.

I ona je, prema Spencerovim riječima, Dianu iz tog razdoblja pamtila kao sretnu djevojčicu. To mu je bilo važno jer nije želio da knjiga bude samo njegova, gotovo 60 godina stara verzija događaja.

Naravno, tuđa sjećanja ne mogu definitivno odgovoriti na pitanje kako se Diana osjećala u svakom trenutku svog djetinjstva. Spencerova verzija prije svega je osobno svjedočanstvo mlađeg brata, a ne konačna psihološka procjena njezina odrastanja.

'Ne znam kako je bilo ne odrastati s njom'

Jedan od najnježnijih dijelova knjige odnosi se upravo na odnos Diane i Charlesa.

Bili su dvoje najmlađe djece obitelji Spencer, a Charles kaže da su tijekom odrastanja bili gotovo nerazdvojni.

Kada ga pitaju kako je izgledalo odrastati s Dianom, kaže da mu prvo pada na pamet vrlo jednostavan odgovor:

'Ne znam kako je bilo ne odrastati s njom.' Brat i sestra zajedno su lutali obiteljskim imanjem, povjeravali se jedno drugome te prolazili kroz razvod roditelja i kasnije zahtjevna iskustva u internatima. Imali su čak i vlastite nadimke koje su koristili jedno za drugo.

Charles je Dianu zvao 'Duch', a ona njega 'Carlos'.

Daleko prije nego što je za ostatak svijeta postala Lady Di, princeza od Walesa i naposljetku 'narodna princeza', za mlađeg brata bila je jednostavno Duch, a sve se promijenilo kada je započela vezu s tadašnjim princem Charlesom.

Djevojka koju je njezin brat poznavao cijeli život gotovo je preko noći postala jedna od najpoznatijih žena na svijetu.

Spencer u knjizi prati upravo taj prijelaz – od njihova zajedničkog djetinjstva i privatnog obiteljskog života do trenutka kada se Diana udala za prijestolonasljednika i ušla u kraljevsku obitelj.

Knjiga potom ulazi i u puno mračnije dijelove njezina života: raspad kraljevskog braka, odnos s medijima, posljednje godine i događaje nakon njezine smrti u Parizu 1997.

Neke Spencerove tvrdnje već su izazvale ozbiljne prijepore. Buckinghamska palača osporila je, primjerice, njegov prikaz razgovora s tadašnjim princem Charlesom nakon Dianine smrti, naglasivši da se sjećanja ljudi u razdoblju intenzivne tuge mogu razlikovati.

Zato je važno i ostale dijelove knjige čitati kao Spencerovo osobno sjećanje na sestru, a ne kao nepristran zapis njezina života.

Charles kaže da mu je jedan od glavnih razloga za pisanje knjige bila želja da ostavi vlastitu verziju priče prije 30. godišnjice Dianine smrti 2027. godine. A upravo su sjećanja iz djetinjstva možda njezin najzanimljiviji dio.

Jer iza svih fotografija u večernjim haljinama, kraljevskih turneja, razvoda i života pred paparazzima bila je djevojčica koja se smijala s mlađim bratom, lutala obiteljskim imanjem i imala tajni nadimak koji će desetljećima poslije znati gotovo samo njezini najbliži. Spencer ne tvrdi da Diana nije nosila ožiljke iz djetinjstva.

Njegova je poruka jednostavnija: teški događaji koji su se dogodili u njezinoj obitelji nisu bili cijelo njezino djetinjstvo. I gotovo 30 godina nakon što ju je izgubio, želi da se uz tragične dijelove njezine priče pamte i oni sretni.