Uoči velikog ljetnog koncerta Darka Rundeka & Ekipe na Šalati 11. srpnja, legendarni glazbenik u razgovoru za tportal otkrio je što ga toliko veže uz ovu 'zelenu pozornicu' usred grada, kako doživljava koncert kao susret, ritual i terapiju te zašto mu je važno da glazba danas ne bude samo prolazna zabava, nego prostor zajedništva i budnije svijesti.

Kroz priču o Šalati, otvorenim koncertima, mladim glazbenicima i ulozi umjetnika u vremenu brzog skrolanja, Rundek nas poziva da barem na jednu večer usporimo, udahnemo i dopustimo da se taj 'čudesniji i poetskiji svijet' dogodi pred našim očima – i u nama.

Šalata kao lokacija nosi specifičnu atmosferu i energiju, što vas privlači tom prostoru?

Šalata mi se čini kao mjesto zdravog okupljanja. Gore ima puno zelenila, sportskih terena, ugodnog hlada, a u samom je centru grada. Koncerti na Šalati stvarno mogu biti magični, a to sam iskusio svirajući s Haustorom na prvom i jedinom njegovom revivalu 1996. godine.

Kako pristupate konceptu koncerta na otvorenom u odnosu na zatvorene dvorane? Mijenja li se dramaturgija seta, izbor pjesama ili način na koji komunicirate s publikom?

Koncerti na otvorenom često su za brojniju publiku nego u zatvorenom, a ambijent igra važnu ulogu u atmosferi: tijela su energičnija na svježem zraku, a raspoloženje spremnije na zajedništvo i igru. Izbor pjesama će voditi računa i o toj potrebi za ujedinjavanjem i dijeljenjem zajedničke svijesti o trenutku u kojem živimo i o mogućnosti da se uživa u životu, plesu i pokretu.

Što vam znači koncert kao iskustvo – i za vas i za publiku? Je li to ritual, terapija, dijeljenje, nešto četvrto?

Koncert je za mene i za našu publiku prije svega susret s čudesnijim, poetskijim, punijim svijetom za kojim tajno žudimo. To je prilika da kao publika sretnemo ljude sličnog ukusa i nagnuća, pa tako postaje i ritual i terapija i dijeljenje i nešto četvrto.

Koncerti nabijeni energijom i vjerom u bolje sutra

Koji su to koncerti što ih nikad nećete zaboraviti – ne zbog toga što su bili 'najbolji', već zbog nečeg što se dogodilo, neke magije koja se zbila?

Nedavno je bilo više takvih koncerta. Krajem 2024. godine svirali smo seriju koncerta u Srbiji, u vrijeme u kojem je pad nadstrešnice u Novom Sadu pokrenuo širok narodni otpor predvođen studentima. Među pjesmama koje su davale boju tom otporu bilo je nekoliko mojih. Koncerti su bili nabijeni energijom i vjerom u bolje sutra. Dva koncerta prošle godine u kinu Studentskog centra u Zagrebu, osobito drugi, bili su stvarno magični i imam osjećaj da smo s publikom podijelili nešto stvarno dragocjeno. U obje situacije važna je bila pomoć Sande Hržić, moje dugogodišnje suradnice i supruge, u njihovom osmišljavanju i razigravanju.

Glazba koju radite nije trendovska, nije 'za sada', svevremenska je. Kako gledate na dugovječnost umjetničkog djela u vremenu brzog konzumiranja?

Ne mogu točno procijeniti to jer nisam odrastao u vremenu brzog konzumiranja, niti me uspjelo potpuno usisati, ali sudeći po onom što mi dolazi od mlađih ljudi, postoje sadržaji koji se brzo komuniciraju i ostavljaju, ali i oni do kojih ljudi trajnije drže jer im pomažu da stabiliziraju svoj identitet.

Streaming, algoritmi, kratkoća pažnje, koliko te promjene utječu na način na koji vi stvarate i objavljujete glazbu?

Ne mogu reći da puno utječu. Naravno da je udobno moći pronaći neke sadržaje koji mogu biti inspirativni i od kojih se može brzo učiti, ali moram priznati da ipak dio vremena uludo protratim pred ekranom. Na samo stvaranje glazbe ti moderni fenomeni nemaju utjecaja. A pri objavljivanju, u promociji se diskograf i mi prilagođavamo aktualnoj situaciji kako znamo i umijemo, pokušavajući usput iskoristiti javnu izloženost da bismo pokušali promaknuti neke ideje i stavove za koje nam je važno da dopru do što više ljudi.

Gdje je nastalo najviše vaše muzike?

Ne mogu to geografski situirati. U mojoj glavi, osjećajima, putovanjima, sjećanjima, knjigama, livadama, šumama i upornom istraživanju muzike i riječi.

Mladim glazbenicima danas se često govori da moraju biti brend, influenceri, marketinški stručnjaci, kako uskladiti tu realnost s potrebom za autentičnim umjetničkim izrazom?

Sve to što ste nabrojali zvuči mi krajnje neinspirativno. Ne mogu zamisliti da iz takvog mentalnog okvira može 'izvreti' poezija. Nitko nas ne može prisiliti da na to pristanemo. Sigurno je da postoji realna potreba za bliskošću, povjerenjem, igrom, dodirom, što ne može biti posredovano nikakvim influencerima niti marketinškim stručnjacima.

Često se čuje teza da je današnja glazba žrtva konzumerizma i hiperprodukcije. Po vašem mišljenju, govorimo li o potpunom nestanku onoga što smo zvali rock’n’roll, o generacijskom sudaru i manjku novih ideja ili smo mi stariji jednostavno nostalgični pa nam se čini da je 'nekad sve bilo bolje'?

Oduvijek je bilo onih koji su delali kuruzu, znači konzumentsku muziku za slušanje s pol mozga, i onih ambicioznijih koji su u nju ulagali više sebe i tražili više pažnje. U vrijeme štancanja muzika i film su najpogodniji materijal za milijun malih aparata koje ljudima treba prodati, a dodajmo tome i tračeve, skandale, politiku, dakle 'informacije'. Jer ljudi ne bi skrolali tražeći reklame, već im treba dati materijal za skrolanje ne bi li im se uvalile reklame.

'Imam sreću da je uz mene Sanda...'

Od vremena Haustora pa sve do danas, kroz glazbu, tekstove i javni angažman, dosljedno ste prisutni kao autor koji reagira na društvo oko sebe. Mislite li da umjetnici danas još uvijek mogu mijenjati svijet – makar u malom, kroz svoje pjesme, nastupe i stavove?

Da. Mislim da umjetnici i dalje imaju određeni utjecaj jer postoji i žeđ za čudesnošću i smislom koje nikakve mašine ne mogu zatrti.

Kako uopće gledate na ulogu umjetnika u društvu – posebno u vremenima u kojima živimo? Je li to odgovornost, privilegija, teret?

Pa sve to. I kad netko tko se primio tog posla, koji spada u to što nazivamo umjetnošću, nije svjestan svoje odgovornosti – i to je neka poruka. Da bi mogao nešto relevantno javno zastupati, taj umjetnik treba tražiti neko znanje, iskristalizirati mišljenje i stav. To traži određen angažman i trud. Poražavajuće je da tako malo eksponiranih umjetnika izražava ikakav stav. Imam sreću da je uz mene Sanda, koja preuzima dio tog truda i često inicira akcije podrške onom za što smatramo da je goruće da prodre u javnost. To je dakle i privilegija i teret, ali čovjek barem ima osjećaj da čini ono što je pošteno i ljudski činiti.

Što biste danas napravili drugačije da ste znali ono što znate sada ili ste u miru sa svim odlukama?

Prekomplicirano je to pitanje. Naravno da sam puno stvari radio krivo, u neznanju, a neke krivo i u znanju. Ali rijetko sam imao zlih namjera.

'Nemam potrebu za velikim spektaklom'

Osim boravka na Braču, što vas veseli, inspirira ili tjera naprijed izvan glazbe?

Boravak na Braču nije boravak. To je aktivan odnos sa stablima maslina, s aromatičnim biljem, česminama, zemljom, zrakom, oblacima, ali i na drugim mjestima dragocjeni su mi trenuci mirne prisutnosti. Nemam potrebu za velikim spektaklom, ali mi je važno znati što jedem, kakav zrak dišem, s kime sam.

Supruga i vi ste jedno vrijeme živjeli s Aboridžinima u Australiji. Kako je iskustvo života s njima, jer vjeruju da su odgovorni za održavanje ravnoteže na zemlji na kojoj žive, utjecalo na vaš pogled na zajednicu, odgovornost i način na koji živimo mi u zapadnom svijetu?

Aboridžini koje smo sreli bili su ogorčeni. Šokiralo nas je zapravo s koliko prezira i odbojnosti gledaju na naš način života. Bili smo stvarno dirnuti time kako su nas primili u svoj svijet, premda su nas u projekt koji nas je povezao doveli bijeli Australci. Mogu reći da nakon pogleda kroz njihove oči zauvijek drukčije vidimo destruktivnost civilizacije kojoj pripadamo. Sigurno su utjecali i na promjene nekih naših navika. Mnogo toga što nam se prije činilo samorazumljivo sad postaje zastrašujuće.

Vaš sin je više puta preplovio Antarktik, što je rijetko iskustvo i za profesionalne moreplovce. Kako ste vi kao otac doživjeli njegove ekspedicije, između ponosa i brige, i što mislite da su ta putovanja njemu donijela kao čovjeku?

Kao otac bio sam nešto manje zabrinut nego majka. Mislim da su mu ta putovanja donijela neprocjenjivo iskustvo beskrajnog prostora i ljudske sićušnosti u njemu. Hrabrost je živjeti s tim iskustvom.