Rekli su mi Imoćani: 'Nemoj nikome reći da si se izgubio u Imotskom.' Izgubio sam se više puta prošlog vikenda. Čak i na biciklu. Spasio me spomenik Mercedesu, koji mi se ukazao na posljednjoj serpentini glavne prometnice. Bar sam znao gdje sam. Nakon 'ulaza jug', pa još nekoliko bezimenih, zatim 'ulaza istok', pomislih – konačno idem prema centru. Ali navigacija me uputila na 'ulaz sjever'. Ni tu nije bio kraj, jer sam nastavio do apartmana pokraj još jednog ulaza. Kad ni navigacija više nije znala gdje je Imotski, tu je stajao kultni bijeli kameni merdžo, neobičan spomenik imotskom uspjehu, ali i muci. Uz Mercedes – motika, duhan u cvatu, maslina i druge biljke: na jednom mjestu ispisan je život ovdašnjih ljudi i onih u iseljeništvu.

Granica je ovdje oduvijek, a pošalica kaže da je Imoćanima raj samo ako mogu biti uz nju. Legenda veli: dokle je top s utvrde ponad Modrog jezera mogao dobaciti kuglu – dotle je Hrvatska. Meni je i to bilo dovoljno – barem do 'ulaza Imotski nord' ili što god to bilo.

Kad prvi put dođeš u Imotski, potiho kažeš kamo ideš – ne trebaju svi znati da ti je to zadnja stanica. A kad iz Imotskog odlaziš, hvališ se na sve strane da si bio. Jedva čekaš vratiti se. Sanjaš Runoviće i domaće palačinke u Zmijavcima, s njemačkom Nutellom i čašom kujundžuše. U Imotskom je, naime, sve njemačko – domaće.

Kava s litrom mlijeka

A kako je bilo na bike vikendu u ovom čudesnom kraju, gdje se i uz kavu s mlijekom dobije litra mlijeka – za svaki slučaj? Čuli smo da su trgovine na blagdan zatvorene – potiho šapće konobar – a gost bi rado kavu u apartmanu, ali nema mlijeka. Konobar donosi litru, ne želi je naplatiti, ne prima ni napojnicu, a račun zaokružuje na niže. Ne sjećam se da sam to ikad igdje doživio.

Staza Imota Bike & Wine već sedmu godinu okuplja bicikliste iz Hrvatske, BiH, Njemačke, Austrije, SAD-a… Odličan brend i turistički proizvod: upoznavanje dijela Imotske krajine s bicikla, promocija prirodnih ljepota, vina i hrane. Start je bio u Donjem Prološcu, kod Zelene katedrale – neobične vjerske građevine, gdje je sve na otvorenom: kameni oltar, Vrljika, zelenilo, prostor za boravak i šetnju.

Biciklisti, šareni i raspoloženi, provlačili su se kroz vinograde i maslinike, a pratila ih je rijeka Vrljika i članovi kluba BIKE IM – vodiči i čuvari dvjestotinjak sudionika. Nije mala brojka. Mario Milas pokazao je kako izgleda vrhunska organizacija biciklističkog događaja, a sve je funkcioniralo kao po špagi. U realnom vremenu uspijevaju obići sve: prirodne ljepote, vinske punktove, atrakcije. Organizacija i sigurnost, ali i sadržaj – sve je na razini.

Ispred mene vozi i gradonačelnik Luka Kolovrat, speleolog, biciklist, turistički stručnjak te osnivač mnogih turističkih ideja, uključujući ovu. Samo je kratko zahvalio i dobacio: 'Vidimo se dogodine!'

Četrdeset kilometara nije lako, ali do prve vinarije je išlo glatko. Do druge ćemo vidjeti. Nismo mogli zaobići rose šampanjac obitelji Grabovac. Tamo je bila i najveća fešta – možda jer su nas htjeli odmah osvojiti. Kad odmah krene dobro, sve ide lako dalje. Problem je što se u Imotski zaljubiš i prije nego stigneš. Lako dođeš, teško odeš.

Druga postaja – Čujića Luka – izgleda kao san. Kamena zdanja, konji, duboka hladovina. OPG Sočo je pripremio sve, a mi sve pojeli i – priznajem – popili. Potom kroz polje, uz Vrljiku, malo hlada, krafne i vino. Posjetili smo i vinarije Katich, Jerković, Đuzel i Šimunović, a završili organiziranim ručkom – gulaš i piće po želji. Na kraju – poklon boca vina s biciklističkim zvoncem. Dojmovi se još sliježu.

Tko voli doživjeti neki kraj biciklom, uz vino i domaće okuse, mogao je u jednom danu osjetiti Imotski na dva kotača. Oni željni više, poput mene, ostali su dulje – bike & hike. Možda i organizatori razmisle o dodatnom danu u programu.

Za drugi dan bio je zadužen Marijo Jukić, poznat kao Joe. Pravi Imoćanin na biciklu, rodom iz Runovića, koje ćemo tek upoznati. Ovaj put stigli smo do brane u Zmijavcima – stvarne brane na Vrljici. Tamo je izletište Brana, mjesto za kavu, piće ili palačinke – cijeli dan.

Kao pravi Imoćanin, jutro sam započeo na Modrom jezeru – tu se svaki dan gleda vodostaj. Dubina jame: gotovo 1000 metara. Dubina vode: oko 130 metara, a može i presušiti. Ljeti temperatura vode zna dosegnuti i 30 stupnjeva. Do jezera se silazi pješice. No treba imati snage za uspon do Crvenog jezera. Čuo sam da još nitko nije uspio baciti kamen koji bi završio u vodi – magnetna sila ga odbija. Partnerica je rekla: 'Modro me očaralo, Crveno iznenadilo, ali Zeleno je najljepše.'

Možda zato što je bilo zadnje. Tu je naša biciklistička avantura završila. Vraćamo se u Zagreb – manje ulaza od Imotskog, manje jezera, teže se izgubiš, ali više stresa. Sljedeći put dolazimo možda i Genscherom – jednim od slavnih Mercedesa.