BLOG: PEDALIRANJE

Krenuli smo u inspekciju rute Greenwaya, a naišli na džunglu i smeće!

02.08.2015 u 19:22

Bionic
Reading

Znate li što je hrvatski Greenway? Za one koji još ne znaju, to je staza ili bike ruta koja je trebala premostiti Hrvatsku, od Bregane do Martinske vesi, a onda u drugoj fazi skroz do granice sa Srbijom. S velikim zanimanjem krenuo sam u inspekciju onog što je dosad napravljeno - i zapleo sam se u šipražje i smeće! No možda još uvijek ima nade?

Zelena staza ili bike ruta koja bi trebala povezati slovensku granicu od Bregane i Martinske vesi u Sisačko-moslavačkoj županiji u prvoj fazi, a zatim i dalje uz Savu sve do Srbije, vrlo je ambiciozno zamišljena. Da ćemo se već 2017. godine voziti kroz Zagreb pa sve do istočnih granica Zagrebačke županije, zvuči lijepo, ali to je ipak sve malo utopistički i nevjerojatno. Čak i uz sve silne potpore i obećanja lokalne zajednice, političara, EU fondova i sl. Iako takvi 'zeleni', bike ili hodački projekti, nailaze na veliku podršku i zanimanje, hrvatska stvarnost je često vrlo drugačija od zamišljene provedbe. U smislu građevinske i prometne investicije i same izgradnje, a Greenway to sigurno jest.

No kakvo je sadašnje stanje na Grenway ruti? Naše istraživanje puteva, kako sugerira i sama engleska riječ greenway, završilo je neslavno odmah tu u gradu, pa prvo pomislih kako će tek biti dalje od očiju javnosti pa i gradskih otaca ili onih županijskih. Rekreativci i biciklisti čak dva mjeseca čekali su da se pokosi trava na savskom nasipu, s tim da je i sada to djelomično napravljeno. Jer jedan dio nasipa kose Hrvatske vode, drugio dio Zrinjevac, treći dio pak zavisno o tome gdje ruta prolazi, npr. uz Bundek ili Jarun, ponekad djelatnici tih ustanova, ali u pravilu nitko o tome ne vodi brigu. Smeće ne kupi nitko, već se to rješava prirodnim putem, malo jačim vjetrom. Postoje ravno tri koša za smeće koja se prazne neredovito. O savskom nasipu brinu se službeno mnoge ustanove, a zapravo nitko, barem ne cjelovito. Malo je bolja situacija zapadnije od Zagreba, a katastrofalnija prema istoku koji je i malo dalje od javne pozornosti. Pa je budući Grenway zapravo tamo javno odlagalište smeća i otpada. Starih kreveta ima koliko hoćete ili fotelja; da se malo našalimo, dobro posluže za predah, kada već nema klupa ili odmorišta. Zapravo, najviše je građevinskog otpada, tako da svako renoviranje kupaonice u Zagrebu, zapravo završi na nesuđenom Greenwayu, vidi se to po odbačenim kadama i WC školjkama. Puno je i vreća u kojima tko zna čega sve ima. Bilo bi glupo kriviti nekoga, no da su građevinske tvrtke česti posjetitelji savske rute, vidi se i po otpadu koji, jasno, ne potječe samo iz nekog kućanstva. To, naravno, ne volimo vidjeti mi koji se tuda ipak vozimo, a kamoli da to vidi veliki broj turista koje priziva Greenway i projekt koji se najavljuje na sva zvona.

Točnije, to je za sada studija izvodljivosti i svela se na nekoliko tribina gdje se predstavljaju kilometri bike staza. Realno gledajući, Grad Zagreb trebao bi se prihvatiti izgradnje biciklističke infarstrukture u gradu, koja postaje sve nepodnošljivija, na što ukazuje sve veći broj nesreća i problema koji se pojavljuju oko prometovanja biciklista. No kada se već ušlo u taj, de facto, cikloturistički projekt, za početak bismo mogli početi održavati i uređivati i čuvati koridore koje već imamo. U projekt bi svakako trebalo uključiti i voditi malo brigu i o integralnom i međugradskom bike prometu, što studija dijelom i dotiče, ali, naravno, više birokratskim, a manje praktičnim riječnikom, zatrpavajući nas silnim brojkama i podacima koji kao da služe sami sebi. Jer ako radimo takvo što, bilo bi pametno u to 'ugurati' npr. Samobor koji je povezan povezan sa Zagrebom vrlo prometnim cestama ili npr. Dugo Selo i druge naše naseljene krajeve uz Savu.

Ni riječi o tome da između Savskog mosta i Jankomirskog mosta, na ruti duljoj od 7,5 kilometara, nema mosta i da je prijeko potreban, barem između Arene Zagreb i Jaruna. A u Zagrebu su potrebna barem još dva, kod Prečkog i Bundeka, pa ako nema novca za velebne mostove, pješačko-biciklistički bi bili i jeftiniji i mogli bi biti dio projekta. Ako slijedimo zapadne dosegnute standarde, a što bi se prema popularnosti biciklizma kod nas moglo skoro i dogoditi, da i na udaljenosti do 40-50 km se npr. na posao ili faks ide biciklom, što u krajnjoj liniji neki već i rade, uvažavajući tu činjenicu dobili bismo odmah dvije rute, turističku i važnu lokalnu, odnosno, gradsku infarstrukturu i rutu koju bi građani koristili za prijevoz do posla ili škole. Možda bi Greenway tada sve imao više smisla.


Ali u stvarnosti je sve drugačije. To znaju i brojni biciklisti i rekreativci koje se voze po savskom nasipu ili odu malo dalje od Zagreba, zapadnije ili istočnije. Virtualne fotografije budućeg Greenwaya jako lijepo izgledaju, njima se sugerira gotovo futuristička vožnja po stazi koja je sama po sebi već pojam bike rute, ali u stvarnosti ćete prije upasti u neku rupu divljeg objekta, zapeti u šipražju ili se izgubiti u zapuštenim šumarcima ili napuštenim straćarama koje izgledaju kao iz najstrašnijih horor filmova. Jedna udruga nedavno je dijelila vodu rekreativcima i biciklistima na savskom nasipu i to dovoljno govori o nebrizi za posjetitelje. Nakon mnogo zahtjeva postavljeni su pokretni WC-i uz nasip, koji vandali sruše svakog vikenda a da se vjerojatno nitko i ne zapita tko to čini i zašto?

Kako poboljšati prometno stanje na savskom nasipu i kako ga učiniti sigurnijim? Ima li ikakvog sustava nadzora na nasipu po kojem se sada već kreće svakodnevno na tisuće ljudi. Nedavno su srušene sve novopostavljene oznake za nazive šetališta na savskoj obali. Zanimljivo je da Greenway projekt, u prvoj fazi težak silne milijune, uopće, barem za sada, ne uviđa imovinsko - pravne probleme i druge odnose na ruti. Jer kada se radi takav projekt, to je kao da radite autocestu, samo ne za automobile, već za bicikle. No procedura je ista. Osim toga, i sada se ne može voziti koridorom uz samu Savu iz raznoraznih razloga, od toga da tzv. obrambeni nasipi nisu napravljeni svuda do toga da je dio Savskog koridora močvaran i poplavan.

Pa se vozi okolnim manjim putevima ili se tako zaobilazi brojne savske rukavce i meandre te zaštićena područja kojih ima popriličan broj, gdje vožnja nije ni moguća zbog jezera, ili kao kod Rakitja gdje su izrasle šumske prašume, nastale zbog nebrige i brojnih zaostalih i propalih građevnih firmi koje su ostale kao neprohodni otoci. Kada gledate studiju izvodljivosti, ona kao da nema dodira sa stvarnošću, ali zato u studiji navode bezbroj besmislenih podataka, recimo, koliko je ljudi zaposleno u Zagrebu i Županiji, a koliko nije, a to uostalom ne mogu ustanoviti ni naš Zavod statistiku, ni Zavod zapošaljavanje, a kamoli bike studija.

Vidjet ćemo kako će se ponašati Hrvatske vode, koje su zanimljivo navedene kao partner, a općepoznato je da ništa ne daju 'dirati' po savskom nasipu i koridoru Save. Postavili su silne znakove zabrane svega i svačega, postavljanje rampi ne djeluje baš kao dobrodošlica hrvatskom Greenwayu, a asfaltiranje barem dijela nasipa djeluje utopistički, pa makar i eko asfaltom. Lokalne turističke zajednice pokušale su postaviti signalizaciju za bike stazu uz Savu, a Hrvatske vode su to glatko odbile i ne dozvoljavaju postavljanje bilo kakvih tabli ili oznaka. Uglavnom, jedan takav projekt koji, doduše, i predviđa puno toga na ruti od odmorišta do rasvjete i servisnih stanica, za sada ne odgovora i na pitanje tko će upravljati i održavati Greenway, vjerojatno oni koji i sada brinu o tom području, a kako to rade možete vidjeti i na savskoj obali ili malo dalje u okolici kada se maknete malo iz Zagreba bicikom, pješke ili autom – svejedno. Svima je to zona nebrige i neodgovornosti i do sada im je odgovaralo da se tu kreće što manje lljudi i jasno, onda je i manje problema. A tada caruju svi oni koji mogu tu odbaciti koju bačvu ili kiper građevnog otpada.

Bojim se da samo da ne ostane sve na projektu i studiji izvodljivosti te potrošenim silnim miljunima, a mi ćemo se i dalje voziti tražeći rute, zaobilaziti mjesta koja su neprohodna ili ružna i puna smeća, otpada i puna nebrige prema okolišu. Činjenica je da se mi ponašamo onako kako neki prostor izgleda i kako se o njemu tko brine, tako da se uljepšavanje i glancanje zagrebačkog Greenwaya zapravo čini dobrom idejom, no i postavlja se pitanje zašto to već ne činimo sada i odmah malim i vrijednim koracima koji bi uz malo dobre volje raznih institucija, Grada Zagreba i Zagrebačkog holdinga, pa i biciklista i rekreativaca, imali odmah vidljive rezultate. Ili nam opet treba netko drugi iz EU-a da nam kaže kamo i kako da se vozimo biciklom i kako da čuvamo okoliš i, naravno, kako treba izgledati projekt za sufinanciranje iz fondova EU-a. Možda bi nas mogli učiti i voziti bicikl, bilo bi to baš lijepo.