Globalna mreža instrumenata svakodnevno šalje ogromne količine podataka o stanju u svjetskim oceanima. Novi uvidi koji su prikupljeni kroz Globalni sustav za promatranje oceana (GOOS) omogućavaju znanstvenicima diljem svijeta praćenje promjena koje nisu uvijek odmah vidljive.

GOOS (čiji je i Hrvatska dio) često opisuju kao sustav za praćenje klime, ali on je mnogo više od toga. Kako je u tekstu za The Conversation opisao znanstvenik Kevin Trenberth sa Sveučilišta u Aucklandu, to je mreža komplementarnih sustava za promatranje od kojih je svaki dizajniran za snimanje različitih dijelova oceana na različite načine.

Primjerice, oko 4000 autonomnih robotskih plovaka Argo tone svakih deset dana do dubine od 2000 metara prije nego što se podignu na površinu kako bi putem satelita prenijeli profile temperature i slanosti na zemaljsku stanicu. A oni su samo jedna karika u lancu koja čini taj sustav.

Podaci koje taj sustav prikuplja temelj su brojnih prognostičkih sustava na koja se oslanjamo svakog dana. Od numeričkih vremenskih modela koji se koriste za generiranje dnevnih prognoza, preko prognoza uragana i ciklona, do upozorenja na morske toplinske valove i projekcije razine mora.

Upravo su ova opažanja ključna za praćenje klimatskih obrazaca i sustava jer sateliti mogu mjeriti površinske uvjete, ali dublje vode, u kojima se nakuplja toplina i morske struje mijenjaju smjer, ostaju im skrivene.

GOOS u problemima

No Trenberth upozorava da je nedavno objavljena analiza otkrila da je sustav koji pruža sva ta zapažanja veoma krhak. Kao primjer navodi povlačenje samo jedne od glavnih karika, SAD-a, čiji mjerni instrumenti pokrivaju svaki oceanski bazen i popunjavaju kritične praznine, što bi dovelo do pogreške u procjenama brzine zagrijavanja oceana za 163 posto.

A upravo to trenutačno prijeti GOOS-u nakon što su predložena smanjenja budžeta za Nacionalnu upravu za oceane i atmosferu (NOAA) i Nacionalnu zakladu za znanost u SAD-u.

Resurs koji svijet ne smije izgubiti

Godišnji trošak rada GOOS-a ukupno iznosi oko 1,1 milijardu američkih dolara, što može zvučati puno, no kad se uzme u obzir to kolike su gospodarske štete diljem svijeta od ekstremnih vremenskih uvjeta poput uragana i tropskih oluja, jasno je da to baš i nije tako velik iznos u odnosu na ono što pruža.

Zemlje koje sudjeluju u GOOS-u daju svoj doprinos na različite načine. Manje zemlje, poput Novog Zelanda, mogu odigrati iznenađujuće važnu ulogu u održavanju senzora i plovaka koji traju četiri do pet godina, a potrebno ih je redovito mijenjati da bi se spriječilo stvaranje praznina u podacima.

No ako bilo koja zemlja izađe iz tog sustava, sposobnost cijelog sustava da pruža pouzdane informacije bi se smanjila. To bi, u konačnici, zahtijevalo njegovu obnovu, što bi bilo puno teže i skuplje od njegova trenutačnog održavanja.

I na kraju, ističe Trenberth, ono što je još važnije: obnova sustava mogla bi ostaviti svijet bez ključnih podataka u trenutku u kojem svjetska klima prolazi kroz najznačajniju transformaciju u ljudskoj povijesti.

Stoga bi ovaj sustav trebalo održati pod svaku cijenu. A to bi, ako je suditi po trenutnoj situaciji u cijelom svijetu, moglo biti izuzetno teško.