'Foxfire' je roman njemačke književnice Joyce Carol Oates, priča o istoimenoj tinejdžerskoj bandi djevojaka iz New Yorka pedesetih. Na veliko platno priču je nedavno ponovno, nakon adaptacije s Angelinom Jolie iz 1996., prenio Laurent Cantet, francuski redatelj poznat po osvajanju Zlatne palme 2008. u Cannesu za svoju prethodnu teen dramu 'Entre les murs'.

O novom projektu, Cantet kaže:

'Film je daleko više kronološki nego roman. Struktura knjige temelji se na mutnoj logici sjećanja, godinama nakon što se banda raspala, a Maddy pokušava spojiti priču u jednu cjelinu. U pojedinim verzijama scenarija, a i kasnije u montaži, Robin Campillo i ja pokušali smo to ponoviti u fragmentiranoj formi. Ali odustali smo od toga i odlučili se na detaljnu rekonstrukciju osnivanja, života i raspada ekipe. Želio sam se približiti djevojačkoj energiji što je više moguće. A lik Maddy se kroz naraciju prisjeća vrtoglavice koju je osjetila kada se suočavala s konfuznim sjećanjima na taj, ključan dio njezinog života.'

Još od 'Heading South', svi Vaši dugometražni igrani filmovi zasnovani su na knjigama.

Svaki je slučaj tako različit, ne možete to nazvati pravilom. Ali često su mi filmski scenariji previše logični, u usporedbi s kompleksnošću života kojih bi se trebali prisjećati. Literatura se daleko bolje od filma hrva s poteškoćama uzroka i posljedica. To je možda ono što ja tražim u knjigama. Uvijek se trudim da stvari ne nastavljaju prirodno na ono što im je prethodilo. I uvijek želim izbjeći scene koje izgledaju kao da žele 'reći' samo jednu, točno definiranu stvar. Značenje mora proizići iz kolaža, a da to ne bude očito.

Jeste li pali u napast prebaciti priču u sadašnjost?

Brzo smo shvatili da bi to bila loša ideja. Priča o ovim djevojkama moguća je samo u doba kada društvena kontrola tinejdžera nije bila tako snažna kao danas. Sloboda tog razdoblja zanimala me ne samo zbog društvenih i političkih razloga, ona je bila esencija naracije. Teško je u 2012. zamisliti da bi neki tinejdžeri mogli kupiti automobil, iznajmiti kuću i useliti bez ikakvog uplitanja roditelja ili društvenih institucija.

Kinematografija tog razdoblja stilizirala je stvarnost i gradila idealiziranu ikonografiju koju sam posebno želio izbjeći. No služio sam se dokumentarnom ikonografijom, s nekim početnim referencama, kao što je knjiga fotografija Josepha Sterlinga 'The Age Of Adolescence' (1959-1964) i knjigama Brucea Davidsona o tinejdžerskim bandama u Brooklynu.

Kako ste doživjeli pedesete, kao doba nevinosti ili...

Želio sam kontrirati tipičnim slikama 'američkog sna' što je više moguće, toj priči o tome kako je budućnost svjetla i sve je moguće. Amerika koja mene zanima daleko je bliža onoj koju opisuje Howard Zinn u 'A People's History of the United States': povijest koja nije svedena na svemoćnu američku osvajačku silu i trijumf ekonomije slobodnog tržišta. Umjesto toga, zanimala me povijest koja se temelji na klasnoj borbi, pokretu za građanska prava, štrajkove, pacifizam i neposluh. Theriault, starac koji se prisjeća komunističkih kongresa koje je posjećivao, utjelovljenje je ove povijesti: predstavnik onih koji su ostavljeni po strani, zaboravljenih, onih koji odluče graditi život suprotan mainstreamu. Pokazivanje druge strane američkog sna ujedno je i pokazivanje pojave suprotstavljenih snova. S jedne strane nametnuta, konzumerizmom vođena sreća koju Therialt prezire; s druge, banda djevojaka koja, kako Maddy kaže, želi 'progutati nebo' i 'otvoriti horizonte'.

Zašto ste se odlučili vratiti u to razdoblje?

Muke i borbe iz toga vremena neizbježno odjekuju i danas. Na tome počiva i svevremenost filma. Prvi dani snimanja dogodili su se u isto vrijeme kada i neredi u Engleskoj, u kolovozu 2011. Riječ 'neredi' koristim nevoljko, jer se često koristi za uklanjanje političke dimenzije. Čitajući novine osjetio sam da bi danas Legs i djevojke iz njezine bande bile na londonskim ulicama. Jedna borba odjekuje u drugoj i nastavlja u nizu koji dolazi i do nas.