BRANKO UVODIĆ

'Unucima se nikad ne smije i ne može reći - neću'

30.07.2016 u 15:40

Bionic
Reading

Autor jedne od najdugovječnijih emisija na HTV-u, serijala 'Lijepom našom', Branko Uvodić prisjeća se trenutaka iz svoje karijere duge 42 godine, nagrade za životno djelo, a reći će i na što je najviše ponosan u svom životu, unuke Lauru i Davida

U čemu je tajna uspješnosti i dugovječnosti emisije 'Lijepom našom'?

U tome što obrađuje temu koja je nepresušni izvor i vrijednosti i nadahnuća; jednako kao i u tome što su naši gledatelji aktivni sudionici u emisijama, s time da predstavljamo koliko je moguće i kraj iz kojeg se javljamo, a svi dobro znamo da imamo najljepšu zemlju na svijetu koju nedovoljno poznajemo i po mojem sudu, ton upoznavanje jedna je od glavnih zadaća našeg serijala.

Vodili ste emisiju s longetom na ruci, na jednu došli s infuzije, doživjeli ste brojne nesvakidašnje situacije. Koju zgodu ćete uvijek pamtiti?

Ne da sam došao s infuzije, već sam je primao i tijekom emisije, između tri glazbena broja! To se dogodilo u Međimurju kada sam totalno dehidrirao od viroze, odradio emisiju i poslije toga završio u bolnici petnaest dana. Radio sam i sa slomljenim ramenom tri emisije, bandažiran, samo sam mogao držati mikrofon u ruci, teško je bilo ikoga u kratkom vremenu uhodavati u emisiju jer se najviše volim sam pripremiti i sam si složim po principu 'one man band' pa nisam htio nekoga dovesti u nezavidnu situaciju jer ipak je to velikim dijelom moje dijete.

Koliko je emisija, u kojoj ste urednik i voditelj, često i u ulozi animatora, postala sinonimom za čuvara tradicijske kulture?

To ljudi posvuda prepoznaju, prvo što kažu je 'ovo je onaj voditelj 'Lijepom našom', znači da je emisija ta koja se izbrendirala i postala jednom od najpopularnijih emisija mozaičnog tipa, gdje se isprepliću glazba, tradicija i običaji. Uvijek ističem da je UNESCO u svoj registar zaštićene nematerijalne kulturne baštine najviše kulturnih dobara upisao upravo s naših prostora, popis se svakim danom povećava jer, eto, i mi tome dajemo svoj obol predstavljajući određene proizvode i običaje u našim emisijama. Evo, jedan od posljednjih je i soparnik, tradicionalno jelo Poljičke republike, sada ga je i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović na Omiškom festivalu dobila na dar, nosila ga je na glavi, kao što je i običaj, nakon festivala.

U mladosti ste bili roker. Kako ste zavoljeli narodnu glazbu? Otkud ta ljubav?

Kao i mnogi drugi, i ja sam u mladosti bio isključivi roker, no kako čovjek stari, tako i neke vrijednosti koje prije nije primjećivao počinje razumijevati i u njima pronalaziti pravu, izvornu vrijednost. Na televiziji sam zapravo otkad sam punoljetan. Kada je kolega Božo Potočnik otišao u mirovinu, tradicijska kultura skoro je otišla u zaborav i onda sam ja vidio i osjetio da tu trebaju pomoć i široka pleća. Postavio sam pleća i evo, hvala Bogu, zahvaljujući svojoj više nego sposobnoj i vjernoj ekipi, uspio sam vratiti tradicijsku kulturu na mjesto koje svojom kvalitetom i zaslužuje.

Što vam znači nagrada za životno djelo koju ste primili prošle godine?

To je nagrada 'Ivan Šibl', najveća i najprestižnija nagrada Hrvatske radiotelevizije o kojoj odlučuju kolege iz svih odjela HRT-a, a kad sam je dobio, u užem su izboru bili i kolege Mićo Dušanović, Đelo Hadžiselimović i Lina Kežić. To vam dovoljno govori o tome kakva je bila konkurencija i koliko mi nagrada znači. No iako je to nagrada za životno djelo, ja još ne mislim stati, imam još tri godine do mirovine, a mislim da ću raditi sve dok budem mogao i sve dok budem uživao u tome.

Nedavno ste postali počasni građanin Našica. Jeste li se nadali takvom priznanju?

Nisam se nadao, moram to iskreno reći, jer obično ljudi u poodmaklim godinama steknu taj status. Iako živim već 40 godina u Zagrebu, moram priznati da je tih prvih dvadesetak u Našicama ostavilo dubok trag na mojem obrazovanju, kulturi, ali i interesima – u mladosti sam bio iznimno aktivan, hrpa društvenih aktivnosti, kazalište, sportovi, izviđači. Imam puno prijatelja iz toga razdoblja koji su mi ostali prijatelji za cijeli život. S radošću im pomažem kad god mogu, evo radimo veliki festival Dani slavonske šume. Pokrenuli smo taj veliki festival još 70-godina, obnovili ga 1998. godine, i eto ga svake jeseni, bit će i ove. Natjecanje drvosječa, predstavljanje brojnih udruga.

Kakav ste kao djed? Kako vaši unuci reagiraju kad vas vide na televiziji?

Laura i David su moj novi život i novi motiv i energija. Iako su nekad zahtjevni, to djeda motivira da se još više aktivira. Unucima se nikad ne smije i ne može reći - neću, a susreti, kad odem na par dana pa se vratim, to je nešto neprocjenjivo.

Kako se najradije odmarate, što vas opušta?

Baš uživam u moru s unucima, u našem apartmanu u Šilu. Kad stignem, odem malo i ribariti, a pripremam se lagano i za ranu jesen, koja će biti vrlo radna. Za početak, imamo dvije emisije 'Lijepom našom', jedna će biti u Mađarskom Mohaču, posvećena Mohačkoj bitki, a druga je već krajem kolovoza u Novoj Gradiški. Zatim nam slijedi festival Zlatne žice Slavonije – Aurea fest te Vinkovačke jeseni.


Na HRT-u je prošao sve stepenice, od spikera do pomoćnika direktora, no najveće priznanje su kćeri i unuci