Baš kao što je tržištu japanskih stripova – mangi – Koreja u 21. stoljeću počela konkurirati svojom manhvom, K-Pop je izgurao J-Pop s top ljestvica orijentalne egzotike, a korejski igrani film stao uz bok Hollywoodu kvalitetom i honorarima. Korejska popularna kultura dominantna je sila industrije zabave današnjeg Dalekog istoka (i solidnog dijela Zapada), no animirani film nekako se tijekom tog velikog juriša uspio držati po strani, gledajući s plaže kako drugi surfaju 'korejski val' (Hallyu).

Naime korejska je animacija, dok su svi ostali slavili i trošili, u novom mileniju prolazila kroz veliku krizu, koristeći nacionalni talent i infrastrukturu kao običnu radionicu za dovršavanje tuđih projekata.

Južna Koreja je u svijetu animacije godinama bila poznata prije svega kao mašina za outsourcing usluga u orkestraciji velikih japanskih studija, ali i za realizaciju lukrativnih narudžbi iz SAD-a. Oko 120 korejskih tvrtki radilo je na projektima od 'Simpsona' do 'Family Guy', sve dok se 2011. stvari nisu počele pomicati u novom, autorskom pravcu – baš kao i domaći dokumentarni film, čiji je život u multipleksima započet uspjehom uratka 'Planet Of Snail', nacionalna animacija od 2011. bilježi svoje prve značajnije iskorake u kina, zajedno s iznenađujuće pozitivnim rezultatima na box officeu

Korejski igrani film, nakon uspona i padova viđenih u zadnjih petnaestak godina, od lani je ponovo u fazi uspona: filmska industrija izvukla se iz recesije izazvane hiperprodukcijom i kolapsom modela koji je filmski pogon 'azijskog tigra' pretvorio u jurišnika na hvale kritike i publike, ušavši odnedavno u fazu 'drugog buma', s povijesnom, rekordnom prodajom ulaznica za domaći film, ostvarenom u 2012. – njih 114,6 milijuna, što je čak 58,8 posto ukupnih prihoda na blagajnama te porast od 22 posto u odnosu na 2011.

Iako je korejska animacija dobrim dijelom propustila prvi val, onaj koji je igrane filmove od 1999. do 2006. učinio najprofitabilnijom granom korejskog entertainmenta, optimizam je u 2013. konačno opravdan i rezultatima na terenu. Nakon uspjeha svježih animiranih hitova kao što su 'Porroro', 'Origami Warriors' i 'Leafie', 'Kralj svinja' došao je kao drugačiji, mali, nezavisni i smrtno ozbiljan izlet u dugometražnu animaciju. Bio je to krik nove generacije koji je digao dovoljno buke po svjetskim festivalima da je ona počela odzvanjati i kod kuće, gdje su se već pomirili s time da je sav talent potrošen na gaže za strance i lov milijuna u domicilnoj megaindustriji videoigara.

Indie mračnjak 'Kralj svinja', autora Yeun Sang-hoa, koštao je manje od 130.000 dolara, što je tek donekle vidljivo u njegovoj tehničkoj strani. No ta ga 'sirovost' nije zaustavila da pokupi nagrade u Busanu, proputuje kroz Cannes i dođe do našeg Animafesta, kao što ga nije spriječilo da bude – pa, jednostavno odličan.

'Kralj svinja' uznemirujuća je, visceralna i pomalo nihilistička, ali većim dijelom duboko impresivna saga o nezaustavljivom vrtlogu školskog nasilja izazvanog urođenim sadizmom, ali gonjenog socioekonomskim statusom roditelja, čija se djeca do iznemoglosti mlate po učionicama, hodnicima, zahodima i krovovima škola. Krase ga odlična naracija, impresivno balansiranje emocija, komadi efektnog nadrealizma i 'casting' nacrtanih likova kojima vjerujete kao da su od krvi i mesa.

Mješavina krvi, mesa i crteža temeljno je tkivo španjolskog uratka '30 godina tame' (r: Manuel H. Martin), pedesetak minuta duge mješavine igranog i animiranog u formatu dokumentarca, prikazana prije 'Kralja svinja'. Odličan je to način da se postavi ton onome što slijedi, jer '30 godina tame' jedan je od onih animiranih filmova koji se nosi sa smrtno ozbiljnim, teškim političkim temama oružjem crteža, u ovom slučaju sa stvarnom pričom o Manuelu Cortesu, gradonačelniku-republikancu koji je tri desetljeća živio po kućama (jedan dio vremena čak i u zidu) gradića na jugu zemlje ne bi li sačuvao živu glavu od vladajućih Francovih fašista.

Rezultat nije 'Persepolis' ili 'Valcer s Bashirom', iako slijedi trend koji su započeli ovi i slični naslovi, prije svega zato što je riječ o igranom, animiranom i dokumentarnom filmu u jednom paketu, koji ovdje koristi tek rudimentarnu animaciju i stripovske ilustracije kao zamjenu za igrane rekonstrukcije.

No ilustracije su prekrasne, priča zanimljiva i napeta, a rezultat dovoljno intrigantan i u konačnici poprilično dobar.