Bilo da ste namjerno ili slučajno završili na koncertu Tinariwena u Zagrebu ili jednostavno ne skidate 'Cape Cod Kwassa Kwassa' s mp3 playliste, primijetili ste da se događa nešto čudno – miris rijeke Zair i svježe izrasle, nezagađene savane iz koje vas gladno mjerka kraljevski primjerak Panthere leo naglo se vratio u glazbu! I to ne samo u smislu komornih povrataka afrobeata na klupske retro scene ili još jedne invazije na pozornice 'salonskih etno' gažera u raznoraznim 'lisinskima' Hrvatske i svijeta, već kao punokrvna, snažna pop-pojava, autohtoni komercijalni fenomen koji je ujahao u popularnu kulturu na glavna vrata, čvrsto se držeći za lavlju grivu i kopljem zahtijevajući povratak tradicije i poštovanja, zapravo svega onoga što je zapadna pop kultura Africi mažnjavala kroz desetljeća i desetljeća svog postojanja i razvijanja.

Složena, poliritmička struktura afričke glazbe prvi se put sudarila s europskim melodijama krajem 19. stoljeća i stvorila ragtime, tadašnji pop, soundtrack američke masovne kulture i narodnog tulumarenja po četvrtima za zabavu raspojasanog, koliko i konzervativnog juga, gdje je gospel također iznikao iz sumornih ropskih uvjeta prisilne imigracije. Sinkope iz afričke tradicije kasnije su stvorile jazz, a potom i rock and roll, a o tome koliko hip hop može i treba zahvaliti majci Africi ne treba ni govoriti.

No najnoviji afrički val u glazbu je došao pomalo sa zakašnjenjem, ako imamo na umu da je prije koju godinu dosegnuo vrhunac u filmskoj produkciji, izrodivši hitove kao što su 'Hotel Ruanda', 'Krvavi dijamanti' i 'Brižni vrtlar'. Ipak, novo buđenje Afrike u filmskoj produkciji očito je i po pojavama naslova kao što su 'District 9' i 'Invictus'. No baš kao i na filmu, i u glazbi se taj fenomen događa ciklički – s tom razlikom da je nova inkarnacija manje vezana uz klasično poimanje world musica, kao da su zapadnjački glazbenici odlučili prihvatiti čak i one najtvrđe forme masovne afričke glazbe, poput primjerice utjecaja kudura, angolanske scene udomaćene u Portugalu, na opus proslavljenih Buraka Som Sistema, ali i njihove suradnice M.I.A.-e. Spajanje afričke tradicionalne glazbe s modernim dance ritmovima, repanjem i kričavom, napadnom odjećom? Da, vuče na turbo folk – ali samo po konceptu (turbo=moderni plesni ritmovi, folk=narodna glazbena tradicija), srećom ne i po kvaliteti (tj. nedostatku iste).

No kad netko svoj glazbeni pravac nazove Upper West Side Soweto, onda znate dokle je dogurao ovaj trend – Vampire Weekend, slavni njujorški indie rokeri, spojili su utjecaj života unutar svoje četvrti na Manhattanu s utjecajima iz zvučnika, južnoafričke glazbe iz Soweta, crne zajednice Johannesburga razvijene za najcrnjih dana Apartheida. Kombinirajući afrički pop i zapadnjačku klasiku, Vampire Weekend dogurali su do toga da im magazin Rolling Stone singl 'Cape Cod Kwassa Kwassa' uvrsti na istu najboljih pjesama godine, čime se soukous po prvi put pošteno predstavio većini publike MTV-ja – soukous je, naime, zvuk Konga, poznat i kao 'afrička rumba', posljednji put hit na Zapadu tijekom osamdesetih, na hipsterskim scenama Londona i Pariza.

Novi glazbeni hype zove se The Very Best, a iako šara po Africi daleko eksplicitnije i snažnije od Vampire Weekenda, još se više udaljava od klasične 'etno-ti-ga-metno' postavke, pa kombinira poppy zvukove afričkog kontinenta s trendi soundovima Londona, iako po konceptu (mješavini nacija i stilova) svakako više world music od mnogih koji se vole hvaliti tom etiketom. Priča ovog benda počinje u Istočnoj Africi, kada se u Malawiju rodio Esau Mwamwaya, odrastajući i svirajući bubnjeve u raznim bendovima. Esau se 1999. seli u London, otvara trgovinu namještajem pa upoznaje švedskog i francuskog kolegu – rezultat je trio The Very Best i njihov album 'Warm Heart Of Africa', na kojem gostuje i Vampire Weekend. The Very Best, usput rečeno, kao svoje najveće utjecaje navode 'tradicionalnu glazbu Malawija, Tchopu, Manganje, Vimbuzu i afrički reggae, kao i sve od Ludacrisa do Phila Collinsa'.

Nešto posve drukčije ovih nam dana dolazi iz Južnoafričke Republike, kao najveći novi internetski fenomen i apsolutni hit glazbene blogosfere – oni se zovu Die Antwoord, sviraju nešto što se ugrubo može opisati kao rap-rave, a ovaj svojevrsni glazbeni 'District 9' iz Mitchell’s Plaina, naselja 20 kilometara udaljenog od Cape Towna, čine MC Ninja Yo-Landi Vi$$er i DJ Hi-Tek, tj. ispijeni i tetovirani frontmen, njegova desna ruka (sitna i mršava plavuša) i čovjek zadužen za ritmove. Stihovi su manje-više odrepani i otpjevani na afrikaansu, južnoafričkom jeziku nastalom spajanjem nizozemskih imigranata 17. stoljeća s lokalnim jezicima i narječjima. I sve to u supermodernoj, plesnoj i hip hop formi.

U međuvremenu, afrički je virus zarazio i Damona Albarna, koji je surađivao s dvojcem Amadou & Mariam, do te mjere da su Amadou & Mariam lani bili predgrupa Bluru na njihovim povratničkim koncertima u Hyde Parku, pa čak i svirali s grupom Coldplay na turneji 'Viva la Vida', dok se Radiohead posve zaljubio u Tinariwen, tuareške ratnike s gitarama.

Afrika-paprika? Tko zna, možda čak i Bregoviću jednom dosadi Balkan, pa počne zarađivati na (srećom ne toliko krvavim) glazbenim dijamantima afričkog kontinenta.