Ako je najbolja stvar koju je vrag ikada napravio ta da je uvjerio ljude da ne postoji, onda je najgora stvar koju je njegov vjerni učenik mogao učiniti ta da uvjeri ljude kako je zapravo čovjek. Još donedavno činilo se da je Marilyn Manson Sotonin sin osobno, monstrum koji siluje kokoši, ubija psiće i novači horde maloljetnika u kult LaVeyja i Crowleyja, onda kada ne sjedi u studiju i snima pjesme koje djecu pretvaraju u levitirajuće monstrume iz 'Egzorcista'.

No svakom mitu jednom dođe kraj, pa su čak i oni koji su u svojoj deluziji uistinu vjerovali svemu gore pobrojanom, na kraju morali otupiti paranoju. Posebno onog trenutka kada je otupio sam Manson, postajući svake godine sve više dio mainstreama, onako kako je njegov imidž, zajedno sa stilom i teatrom koji ga prati, prolazio kroz transformacije od prvotnog šoka 'Antichrist Superstara' preko androginog glam rocka do arty zabavljača.

Najgore što se jednom Sotoninom sinu može dogoditi, dakle, jest da nas uvjeri da ne postoji – da je tek običan čovjek koji snima običan industrial umočen u metal. Industrial koji je zaigran taman toliko da ne bi ostao zatvoren u krugu preživjele heroinske staze Lapidarija osamdesetih, već otvoren i za top ljestvice 21. stoljeća, spreman za napuniti dvocjevku hitova koji će mu i dalje puniti velike dvorane. Nije stoga čudno to da je novi album, u retro potezu ravnom Foo Fightersima, Manson snimao u istom ambijentu/stanu kao i 'Antichrist Superstar', daleko od Hollywooda kojeg ipak nije mogao ostaviti iza sebe – zbog čega album najavljuje film u režiji Shie LaBeoufa, s Mansonom koji citira Shakespearea

Produkcijski ispeglan kao kristalna vaza, 'Bon Villain' zvuči kao da je estetika ružnoće dotjerana za galerijske uvjete, a moćne 'anti' himne ovdje zamjenjuje nova faza posvete šišmišarskim korijenima - sve od utjecaja Joy Division preko Bauhaus do Birthday

Party (plus malo klasičnog metala, bluesa i rocka), iako je većina stvari više slična B-stranama nego A-singlovima ovih imena. Koktel koji donosi odličnu 'Slo-Mo-Tion' ili solidne 'Lay Down Your Arms' i 'No Reflection', ali i hrpetinu pjesama koje će samo prozujati kroz vaše uši, bez potrebe da se u njima previše zadržavaju, baš kao što šok-efekt mračnih lirskih slika pada u kategoriju 'već viđenog'. Da, tu je i Johnny Depp na gitari u bonusu, ali posve nebitan, više kao PR trik nego istinski glazbeni doprinos.

'Born Villain' zvuči onako kako Marilyn Manson jedino i može zvučati u 2012, svježe i preporođeno, a u isto vrijeme i kao letargična kopija vlastite sjene, baladnije, zrelije i suzdržanije - no zar to uistinu itko želi od njega? Tako da, generalno gledano, Mansonov najbolji album, čak i nakon ovog, već osmog studijskog uratka, i dalje ostaje best of kompilacija.

Ocjena: 5 / 10

Izdavač: Cooking Vinyl