STVARNOST I POP

Kako glazba reagira na školske masakre

18.03.2009 u 09:00

Bionic
Reading

'Klinci nisu u redu', pjevali su Offspring još 1998, a kada je postalo očito da su problemi ozbiljniji nego što izgledaju, glazbenici su počeli svojim pjesmama eksplicitno secirati mračne fenomene masovnih školskih ubojstava

Puno prije nego li je današnja reality kultura svima dala priliku da se okušaju u nešto većoj minutaži, 18-godišnji Robert Smith iz Arizone još je 12. studenog 1966. u potrazi za svojih warholovskih 15 minuta počinio masovno školsko ubojstvo te ušao u povijest kao prvi koji je to učinio samo zato da bi – bio slavan. Ovaj srednjoškolac ušao je u College Of Beauty, svojevrsnu 'školu ljepote', naoružan dvama pištoljima. Tamo je zatekao sedam osoba – pet žena i dvoje male djece. Objasnio im je da bi pričekao dolazak ostalih učenika, ali jednostavno nema toliko municije da bi ih se riješio svih. Stoga 'se zadovoljio' onime što je zatekao u tom trenutku.

Ženama i djeci naredio je da legnu na pod i zatim ih redom pobio, svakog s dva metka u potiljak. Potom je sjeo i mirno čekao policiju, kojoj je prilikom uhićenja dao vrlo jasan odgovor na pitanje 'zašto, pobogu?'. Odgovor je glasio:

Zato da budem slavan. Jednostavno sam htio da svi znaju moje ime.

Robert Smith pozira medijima
Osam godina kasnije, 1974. u gradu Olean u državi New York, odlikaš Anthony Barbaro, nagrađivani učenik i član streljačkog kluba, rekao je roditeljima da ide vježbati gađanje. Potom je otišao u školu, zabarikadirao se na treći kat i kroz prozor počeo pucati po svemu što je prošlo ispred nišana, ubivši tri osobe i ranivši njih 11. Kad ga je uhvatila policija, objasnio je: Pretpostavljam da sam želio ubiti osobu koju najviše mrzim – sebe. Ali jednostavno nisam imao hrabrosti. Želio sam umrijeti, ali nisam to mogao učiniti pa sam želio da to netko napravi za mene. Nije upalilo. Godinu dana kasnije, kao 18-godišnjak, objesio se u svojoj ćeliji.

No možda najpoznatiji i svakako najslavnije opjevani slučaj ove rane ere školskih masakara dogodio se 29. siječnja 1979. u San Diegu, kada je 16-godišnja Brenda Ann Spencer kroz prozor svoje sobe počela pucati po školi nasuprot svoje kuće. Zgrabivši pušku koju je dobila za svoj šesnaesti rođendan, Brenda je taj ponedjeljak ranila 11 učenika, ubivši domara i ravnatelja koji su ih pokušali spasiti. Nakon mirne predaje policiji, ova 16-godišnja djevojka objasnila je kako je to učinila zato što joj boja krvi lijepo izgleda na odjeći, dodavši: Ne volim ponedjeljke. Ovo malo oživi dan. Nisam imala nikakav razlog za to, jednostavno je jako zabavno. To je kao pucanje na patke u jezeru. Djeca su izgledala kao krdo krava, bila su tako laka meta.

Kratka povijest najpoznatijih suvremenih školskih pucnjava, koja očito nisu nikakav novitet (štoviše, prve školske pucnjave zabilježene u američkoj povijesti datiraju iz 19. stoljeća), ukazuje na to da se ovakvi incidenti, iako su se još početkom 20. stoljeća paralelno događali i u Europi, u neku ruku mogu smatrati američkim modelom, koji i danas slijedi jasan recept – masovna ubojstva počinjena zbog triju razloga koja su više opće tinejdžerska, nego temeljno američka: slava, mržnja prema sebi i dosada. Pridodajte u taj koktel kulturu oružja te psihičku nestabilnost daleko veću od običnih hormonalnih poremećaja puberteta i dobili ste recept za katastrofu. Recept koji nije od jučer, dakle, kao što od jučer nisu ni pjesme o ovakvim incidentima.

Stvarnost inspirira glazbenike, a posebno ako se radi o ovako traumatičnoj stvarnosti. I dok konzervativna desnica vječno fantazira o tome kako nasilna pop kultura samostalno pretvara djecu u nasilne životinje pa bez trunke opipljivih dokaza podsjeća na faličnost ljudskog mozga koji uporno stvara privid činjenica na temelju anegdota, ista ta pop-kultura inspirira se nasilnom stvarnošću u pokušaju da shvati, provocira ili se pak obrani od dotičnih optužbi.

Uhićenje Brende Spencer

Brenda Spencer i njezin 'crni ponedjeljak' tako su postali inspiracija za jedan od poznatijih hitova, sada već pa evergreena pop-glazbe, pjesmu 'I Don't Like Mondays' grupe The Boomtown Rats, a koju je 1979. napisao Bob Geldof. 'I Don't Like Mondays' jedna je od najpoznatijih pjesama 20. stoljeća, a novije generacije koje je izvode na Playstation karaokama vjerojatno nemaju pojma o čemu ona zapravo govori. Ne, ovo nije saga o tome kako se nakon slobodnog vikenda teško ustati i ići na posao/u školu na samom začetku novog tjedna, već priča o tome kako te na poslu/u školi možda baš taj ponedjeljak čeka balavi monstrum kojeg je mješavina psihopatologije i nesposobnog roditeljstva pretvorila u nekontrolirani ubojiti stroj. Bob Geldof čitao je vijesti i ostao zapanjen time kako je Brenda Spencer, bez trunke žaljenja, pucanjem na djecu htjela 'začiniti' svoj dosadni ponedjeljak i napisao poznati refren: Tell me why / I don’t like Mondays / I wanna shoo-oo-oo-oo-oo-oot the whole day down.

Pjesmu su do danas uživo obradili Bon Jovi, kao i G4 ('Act Three') i Tori Amos na svom albumu 'Strange Little Girl' iz 2001, a čija je inačica završila i u epizodi serije 'The West Wing', onoj koja je govorila o bombi na sveučilištu.

Ipak, najveću salvu glazbenih reakcija izazvao je masakr u Columbineu iz 1999, događaj blizak i današnjoj generaciji tinejdžera, sa 12 mrtvih osoba, ujedno i četvrto najkrvavije masovno školsko ubojstvo u američkoj povijesti; ostatak crne liste čine masakr Bath School iz 1927, kada je Andrew Kahoe iz školskog odbora digao u zrak 45 učenika u starosti od sedam do 12 godina; drugo mjesto čini pokolj na Virginia Techu iz 2007, a treće teksaški masakr iz 1966, kada je Charles Whitman snajperom ubio 14 osoba.

Whitmanov pokolj, osim što je inspirirao nekoliko filmova, bio je inspiracija nekolicine glazbenika – Harry Chapin je na albumu 'Sniper And Other Love Songs' analizirao Whitmanovo nedjelo upravo u pjesmi iz naslova, 10 minuta dugom seciranju zločina iz prvog i trećeg lica. Teksaški pjevač Kinky Friedman diplomirao je na istom sveučilištu nekoliko mjeseci prije pucnjave, a o svemu priča u pjesmi 'The Ballad Of Charles Whitman' s albuma 'Sold American'. Metalci Macabre su 1993. snimili 'Sniper In The Sky' (album 'Sinister Slaughter'), a prije dvije godine reperi Insane Clown Posse snimaju 'The Tower' (album 'The Tempest'), još jednu priču o ludom ubojici, ali tako tihom, mirnom i uzornom građaninu Whitmanu.

Columbine je najviše pogodio dvojicu izvođača, koji su ionako bili na piku religioznih organizacija i tzv. roditeljskih udruga – Eminem i Marilyn Manson našli su se na popisu 'osumnjičenih' za epidemiju tzv. ljutih bijelih dječaka, na što su odmah reagirali svojim pjesmama. Eminem je na epohalnom albumu 'The Marshall Mathers LP' 2000. ubacio reference u dvije pjesme, repajući u 'I'm Back': I take seven [kids] from [Columbine]', stand 'em all in line / Add an AK-47, a revolver, a nine / A MAC-11 and it oughta solve the problem of mine / And that's a whole school of bullies shot up all at one time, dok je u 'The Way I Am' ispucao stihove: When a dude's getting bullied and shoots up the school / and they blame it on Marilyn, and heroin and 'where were the parents at?, pokušavajući, baš kao i spomenuti kolega Manson u intervju za Mooreov 'Bowling For Columbine', shvatiti uzroke napada, a ne okretati glavu u drugu stranu.

Manson je Columbineu i svemu oko njega (medijska paranoja, kultura oružja, opsesija slavom itd.) posvetio praktički cijeli album ('Holy Wood'), a pjesme kao što su 'Disposable Teens' i 'The Fight Song' izravno govore o masakru, kao dijelom i 'The Nobodies'.


Ni Rammstein nisu prošli bolje, jer su zbog referenci na školska ubijanja u pjesmi 'Weißes Fleisch' – objavljenoj prije pokolja u Columbineu – proglašeni krivima za inspiriranje ubojica, inače velikih fanova ovog benda. Branili su se priopćenjem podsjetivši da pjesma ne samo da ne promovira zločin, već su i članovi grupe očevi koji svoju djecu odgajaju u duhu apsolutne tolerancije i nenasilja.

Lista inspiriranih poveća je pa su se tako pokoljem u Columbineu svojim pjesmama pozabavili Limp Bizkit Nightwish Insane Clown Posse Michael W. Smith Filter Vigilantes Of Love The Calling Flyleaf Korn Ill Bill Frank Ticheli Alice Cooper Chumbawamba The Game Ice Cube Metallica...

Roberth Smith bio bi presretan da je 1966. postojala barem polovica ovog popisa – netko od njih bi mu tada zasigurno posvetio pjesmu i ispunio želju, ali krvnici Columbinea Eric Harris i Dylan Klebold nisu doživjeli slušati u kolikoj je mjeri njihov zločin postao fenomen pa se do danas, osim u pjesme, film i televiziju, prelio i u svijet nažalost sve brojnijih modernih imitatora, od Alabame do Winnendena i natrag.