VI PITATE, MI ODGOVARAMO

Vaši problemi (21. rujna)

  • Autor: tportal.hr
  • Zadnja izmjena 21.09.2009 10:40
  • Objavljeno 21.09.2009 u 09:00
teen pitanja

teen pitanja

Izvor: Guliver/Getty Images / Autor: -

Na stranicama Teena svakoga tjedna odgovaramo na vaša pitanja

Bok, čitam vas dosta dugo i molim vas da mi odgovorite brzo jer ne znam više što da radim. Uvijek mi se dogodi da upoznam neke kul dečke, ali oni su već zauzeti, tj. u vezi su!
To mi sami kažu uglavnom na početku razgovora ili kad ih ja pitam, ali na kraju razgovora nema više pomisli na curu - nego me pitaju: 'Kad ćemo se ponovno vidjeti?'
Gotovo svi se nećkaju hoće li biti sa mnom ili tom curom, pišu mi SMS-ove po noći, stalno bi htjeli biti sa mnom. Frendice mi kažu da je to ponašanje onih koji bi htjeli vezu sa mnom, a ne ljudi koji su već u vezi. Mene to toliko živcira da vam ne mogu opisati. Razumijem da je puno dečki dosta koji žele imati što više cura oko sebe, ali na kraju se onda sve prelomi na meni. I to psihički, jer oni, naravno, imaju već curu, a ovo sa mnom probaju pa ako ide super, ako ne ide - imaju već kao što sam rekla curu i nikom ništa.
To je u biti jako bezobrazno od njih i samo me povrijede.
Osim toga oni sami nikad ne kažu da im se ja sviđam, nego to džentlmenski prepuste meni. A kad počnem tu temu - ograde se tako da kažu da jako vole svoju curu (ne dao Bog da tom ljubavlju mene netko bude volio) ili da oni ne vide u čemu je problem ako dečko ima dosta ženskih prijateljica!?
E, pa da sam mu ja cura i da čujem da s drugom provodi 24 sata, rekla bih mu odmah da se makne iz mog života ma što on meni pričao o prijateljstvu, jer to nije to! Zato me proganja osjećaj da će me oni samo povrijediti i da gubim vrijeme i energiju ni na što.

Molim vas za savjet! Hvala!

Sizifa

Redakcija Teena:
OK, jasno nam je da se osjećaš kao Sizif, ali nam se čini da si pomalo i Pegula, jer nam nije jasno kako uvijek naletiš na onoga tko već ima curu. Budući da govoriš 'oni', čini nam se da ih ima dosta pa predlažemo da to riješiš jednostavno – prekriži ih sve! Gle, tu ti nema druge. Ako i kada je druga strana (zapravo) zauzeta i još se pobrine da ti to znaš, u toj i takvoj situaciji se više nema što tražiti. Jer, svaki lik, dečko ili cura, koji ima tendenciju sjedenja na dvije stolice istodobno je jednostavno za izbjegavati. Ne želiš imati posla s osobom koja nema problema s muljanjem. To je vrlo jednostavno. Ujedno, zabrinjava nas kada vidimo da takvih oblika života ima u zabrinjavajućem broju. Sve u životu ti je i izbor i odluka. Postoje mnoge negativne stvari na ovom svijetu, ali ti uvijek možeš izabrati da ih ne želiš. Pa zato ti prekriži sve koje si srela do sada i kreni u nove pobjede. I prvo pitanje neka ti bude 'imaš li curu'. Ako je odgovor 'da, nemoj čekati ni sekunde, nego bježi bez okretanja! Sretno!

Imam 16 godina i kad malo bolje razmislim, ne muče me baš neki veliki problemi. Znam da ima i puno gorih situacija nego što je ova moja, ali ipak vam pišem u nadi da ćete mi pomoći i da ću znati ispravno postupiti.
Upravo sam krenula u drugi razred srednje škole. Ne muči me škola, nemam problema s ocjenama, niti kod kuće, jer sam se naučila da život nije divan. I da roditelje ne možemo birati, ali prijatelje da. Moji mama i tata su rastavljeni, živim s mamom koja ima dečka. Jako ih volim i velika su mi podrška. S tatom nisam u baš najbliskijem odnosu, ali u redu je. Ne zabrinjavam se previše time i mislim da to i nema nekakve veze s mojim problemima. Ne znam zapravo ni zašto vam to pišem...
Inače sam malo sramežljivija osoba. Neki bi rekli povučena, dok me ne upoznaju, mirna... Lani sam jedva čekala početak prvog razreda srednje škole. Jedva sam čekala maknuti se od ljudi iz osnovne, početi ispočetka kao 'nova' osoba. Odlučila sam čvrsto da ću se otvoriti ljudima i da ću naći prijatelje, jer u osnovnoj je bilo svega. Osmi razred je bio najstresniji umjesto najsretnijeg. Ostala sam bez jedne od dviju najboljih prijateljica i ne znajući ni sama zašto. Samo sam pretpostavljala da je to zbog jedne druge cure koja je ljubomorna na mene pa joj je očito nešto rekla kako bi se ona prestala družiti sa mnom. Ali ne krivim više nikoga, danas sam čak u korektnim odnosima s njima. Jer ona je ta koja je odlučila, da kažem njezinim riječima - 'da ne budemo više najbolje prijateljice, nego samo OK'. Ta cura, moja bivša best frendica bila je 'popularna' i sve osim jedne cure iz razreda (njih pet, jer bilo je puno dečki u mom razredu), slijepo su je pratile. Budući da se ona nije družila sa mnom nisu htjele ni one. To me je povrijedilo i to jako.
Ali obnovila sam prijateljstvo s curom s kojom sam bila dobra prije i koja me u zadnje vrijeme živcirala, koju su one mrzile, a i ja prije. Shvatila sam da se promijenila i zapravo mi je na neki način drago što su me ove izdale jer se inače ne bih tako zbližila s njom. Dan danas sam super s njom i s još jednom curom iz bivšeg paralelnog razreda. Sa svima ostalima sam sad OK. Bila sam sretna zbog činjenice da krećem u srednju školu. Nitko koga poznajem. Čak nisam htjela da ova moja najbolja prijateljica, iz bivšeg paralelnog razreda s kojom sam i sada najbolja, ide sa mnom jer mi se činilo da će mi biti teže okrenuti novu stranicu i pokazati svoje pravo, drugačije lice – otvorenije i zabavnije. I uspjela sam u tome! Razred mi se svidio i sprijateljila sam se sa svima. Čak sam se zaljubila u jednog dečka iz razreda za kojeg mi se činilo da mu se i ja sviđam. Jedva sam čekala svaki novi dan, jer je to bila prilika da se družim s njim i da možda nešto bude. Dopisivali smo se i on me je zvao za svaku sitnicu.

U novom razredu sam upoznala tri super cure za koje mogu reći da su mi skoro najbolje frendice. Upoznala sam i jednu curu u busu s kojom sam se isto jako zbližila. Uglavnom, bila sam sretna. Išla sam van. Uživala. Smijala se. Napokon sam i ja postala zabavna. Od one sramežljive i povučene cure i to je bio velik napredak. Kako je prolazilo vrijeme, postajala sam sve nezadovoljnija. Deset mjeseci je prošlo i polako sam počela shvaćati da od mene i tog dečka koji mi se sviđa ipak neće biti ništa, a bila sam tako uvjerena da hoće! On nije dečko za kojeg bi se moglo reći da je predivan ili zgodan, uopće mi nije ni lijep, pa sam bila sigurna da imam šanse. Inače, nisam nešto pretjerano zadovoljna svojim izgledom, ali napokon sam postajala polako zadovoljnija. I onda je polako počelo sve ići nizbrdo. Tugovala sam zbog njega. Na mom licu pojavili su se prištići. Nabavila sam razne kreme, no nisu pomagale, ali eto sada napokon recimo da je malo bolje. Sve mi je to poljuljalo samopouzdanje. Ljetni praznici su bili lijepi, ali mislila sam da će biti još bolje. Nikad se nisam poljubila, niti imala nekog dečka sa svojih 16 godina! Očajnički sam tražila dečka. Sve to s tim dečkom me je bacilo u bed jer nitko osim njega mi nije posebno zapeo za oči niti ja njemu. Ne mislim samo fizički nego općenito. Zapravo, nisam baš s dečkima previše. I još kad su se pojavili prištići stvarno sam odustala, jer ne bih ni ja sebe htjela takvu. Ali užasno me je to povrijedilo, što me nije htio čak ni ON. ON koji je svim drugim curama ružan! Neki ga smatraju i budalom, ali on je više djetinjast. Meni bi i on bio dovoljan jer sam vidjela nešto u njemu, ne znam ni sama što...
Tijekom ljeta ga nisam ni vidjela. I pomalo sam ga počela zaboravljati. Ali nekako me pogodilo i to što se tijekom ljeta nisam uspjela nikako vidjeti s jednom curom iz razreda kojoj sam mogla reći sve, a činilo se da i ona meni. Nikako se nije mogla naći sa mnom - prvo je bila u kazni je, pa je putovala i sl.
Kad sam krenula u drugi razred, shvatila sam da kao da se polako vraća ona stara 'ja'. Ona koja šuti. Ona povučenija.
Neki put jednostavno zašutim i kao da se zablokiram. Ne znam što mi je. Pogotovo u većem društvu. Osjećam se tako grozno, kao prije, u osnovnoj.
Želim nešto reći, ali ne znam što. Usta se ne otvaraju. Možda je to i zbog toga što se ne osjećam više dovoljno vrijednom. Taman kad sam napokon uspjela u tome da znam koliko vrijedim, sve se sruši. One uvijek imaju toliko toga za pričati. O ovom dečku, o onom. Ja ne. Uopće mi se ne događa ništa zanimljivo. Ne opsjedaju me dečki, a ja ni ne želim to već samo želim nekog. Žalosno je da se sa 16 nisam ni poljubila.
Ponekad mi se ne da ići van. Prije izlaska bih najradije ostala doma jer me je strah. Jer znam da ja neću završiti ni s kim, a frendice hoće. Ja ću ostati sama, kao što se obično i dogodi. Jednostavno ne znam što učiniti. Želim se opet više otvoriti. Želim se zbližiti više s ostalim ljudima. Želim imati dečka.., Želim da nikad ne pomislim to - 'jadni oni sa mnom, zapravo me ne vole i moraju me trpjeti'. Ili ono - 'baš sam jadna, jadnija čak i od one koju ne podnosim'. Zapravo me je strah da će se to moje jadno lice pokazati, ne mogu više tako...
Sve ovo sada čak i meni zvuci malo glupo i djetinjasto, ali mene je to počelo mučiti. Previše mi je. Nadam se da ste shvatili što me muči, jer sad i meni sve ovo djeluje zbrkano. Molim vas za savjet i unaprijed zahvaljujem.

Redakcija Teena: Nama se sve što si rekla ne čini nimalo glupo i djetinjasto, dapače, čini nam se da si upravo u samom epicentru, dobro rečeno, zbrke koja ti komplicira život. No mudar čovjek svaku situaciju, onu koju može i onu koju ne može promijeniti, iskoristi za ono najvažnije – učenje! Tebi je ovo prilika da naučiš o sebi hoćeš li se predati i dići ruke od same sebe u ovakvim situacijama ili ne. Pazi, u životu će ti biti prije prilike da ti se dogodi da ti nešto odgrize komadić samopouzdanja, nego da ti ga nadoda. Komadić po komadić, lako se nađeš u situaciji da potpuno ostaneš bez ijedne mrvice pouzdanja u samu poznatu sebe, a to je baš bed. Isto tako, nije rješenje čekati da ti netko ili nešto nadoda to isto samopouzdanje jer se ne mora nadodavati istom brzinom kojom se otkida dio po dio. Znači, poanta i uputa je da čovjek sam nauči kako da stekne samopouzdanje sam sebi kada osjeti da mu je otkinuto previše, a niotkuda ne dolazi spas koji bi nadodao malo s vanjske strane. Tada treba uključiti sedmi stupanj samozaštite i jednostavno – ne dati se! Ne dati se poraziti, ne dati se uvjeriti da ne valjaš, ne dati se obeshrabriti, ne dati se pasti na koljena. Ovo nitko za tebe ne može obaviti. To je tvoj posao i zadaća, da životu pokažeš zube kada treba. I odluka. Znači, ti sada stojiš pred odlukom hoće li biti fajter ili ćeš odustati. Što se tog dečka tiče, možda si čekajući da on napravi prvi korak propustila dati mu malo ohrabrenja da ti priđe. Možda je on nesiguran kako se ti osjećaš i ne želi se igrati s prijateljstvom pa bi ti možda bilo pametno da mu malo pokažeš da ima tu ipak nečeg više. Pazi, to je rizik, ali i kada hodaš možeš pasti pa zbog toga nećeš prestati hodati. Ujedno, nije ti baš dobro da te netko uzima u životu zdravo za gotovo, pa bismo ti preporučili da se počneš družiti malo više općenito s dečkima i tako daš do znanja da se znaš u životu sama izboriti za izbor. Tu stižemo do tvoje blokade. Ona nije nelogična, jer si dopustila samoj sebi da ušutiš jer si se uvjerila da ne vrijediš. Samu sebe ne stavljaš na mjesto koje zaslužuješ i tako se tretiraš. To je opasna nesigurnost, jer time šalješ poruku drugima da te stave na to isto mjesto. Znači, pod hitno moraš dići glavu, otići dermatologu (kupiti korektore koji fenomenalno prekrivaju sve nedostatke) i zanemariti sve površne stvari, jer ljudi se lijepe i ostaju zalijepljeni na nečiju energiju, a ne savršen ten. Sve ti u životu lako možeš popraviti ili barem korigirati, ali, ako ugasiš pozitivnu energiju u sebi, nitko te neće ni primijetiti. A zašto bi to učinila sama sebi? Ajde, digni glavu i zaboravi na svoj prvi poraz, jer se još nisi ni borila toliko da znaš da si izgubila. Sad kreni u bitku, onu za samu sebe i pojačaj svjetlo kojim zračiš. Nema teorije da ćeš ostati u mraku. Hrabro naprijed!

Pozdrav, pišem vam iz Zenice, BiH. Čitajući vaše odgovore, odlučio sam ovo vam napisati jer mislim da mi možete pomoći. Dakle, idem u drugi razred srednje škole. Imam problem koji bi mi mogao uništiti cijeli život i moju viziju o Životu. Krenut ću od početka... Od ranog djetinjstva roditelji su mi bili u svađi, stalno su se svađali, derali se, sve je to utjecalo na mene i na mog pet godina mlađeg brata. Bilo je tu vrlo žestokih svađa, galame, buke, razbijenih čaša, plača, suza i sl. Sada su mi roditelji rastavljeni tj. nisu više u braku. Živim u malom stanu s mamom i bratom. Eh, idemo dalje. U osnovnoj školi sam imao grozne 'prijatelje' koji su me smatrali svojim robom. Tjerali su me da radim stvari za njih, da im pišem zadaće, maltretirali su me i psihički i fizički. Nisam imao pravo glasa. A prijetili su mi da ne smijem to nikome reći pa sam šutio o tome. I dan danas nitko za to ne zna. Sve to što se prije izdogađalo me je dovelo do stanja u kojem sam danas. Naime, imam problem u komunikaciji, stid me i strah da bilo s kime pričam. Točnije, ja sam osoba koja zamuckuje/muca i to mi stvara veliki problem. Strah me je i pitati mamu za nešto, a da ne govorim o odlasku u trgovinu, odgovaranje u školi i sl. Prvi razred u srednjoj sam jedva prošao i ne bih ga prošao da moja mama nije zamolila profesore da odgovaram pismeno. Naime, sve naučim, ali jednostavno imam strah da ne zamucam, pa onda radije kažem 'Nisam naučio, dajte mi jedinicu', nego da mucajući pričam. I zbog toga onda padnem u depresiju, postanem nervozan, bijesan. U prvom razredu sam bježao iz škole, imao sam puno izostanaka, neću ni da se sjećam toga. Nemam uopće prijatelja baš zbog toga, jedini prijatelj mi je kompjutor. Točnije, imam dva vrlo dobra i vjerna prijatelja koji ne znaju za moj problem, međutim vidjeli su da sam ih počeo izbjegavati, ne izlazim s njima više i zbog toga me nazivaju čudak, htjeli bi znati za moj problem, ali im nikada nisam rekao. Išao sam psihologu, ali mi nije mogao pomoći i prestao sam dolaziti, nije bilo više svrhe. Bio sam i kod logopeda, ali nisu mi pomogle ni razne vježbe disanja, ni čitanje tekstova ni opuštanje uz laganu glazbu. Naime, nije kod mene problem klasičnog mucanja, nego jednostavno kad nešto pričam zapetljam se sam u rečenici jer sam brzoplet. Nekad kad sam izlazio s prijateljima, želio sam nešto ispričati, ali jednostavno imam tu psihičku barijeru koja me sprečava da iskažem svoje misli, osjećaje itd. Nadam se da ste shvatili i razumjeli i da ćete na bilo koji način odgovoriti. Bio bih vam zahvalan do kraja života jer me to stvarno muči.

D.

Redakcija Teena: Da, shvatili smo i nije nam nelogično da si totalno zablokiran u sebi nakon svega što si u slikama pospremio u svoju memoriju kao iskustvo. Mi nismo stručnjaci pa ovdje nikada nećemo ništa tvrditi, no nekako nam se čini da je kod tebe mozak totalno u blokadi od loših stvari kojima si svjedočio da jednostavno ne možeš doći do samog sebe - onog razgovijetnog, koji čisto može prenijeti svoje bistre misli. S te strane nam se čini da je bavljenje oblikom mucanja koji ti imaš jednostavno bavljenje posljedicom, a ne uzrokom tvojih problema. Mi skromno mislimo da bi ti trebao prvo iščistiti svoju dušu od svih ružnih slika koje su te preplašile do mjere da si zablokirao na onom najvažnijem – sposobnošću da se izraziš. Pazi, nisi riješio problem time što su se roditelji rastali i više ne svjedočiš tim situacijama. Ne može nešto traumatično samo proći i pospremiti se u prošlost pa da to bude riješeno, jer pečat traume koji zadobiješ u toj situaciji nosiš sa sobom. Tog pečata se trebaš riješiti i možda time riješiš i svoju blokadu. Ne znamo što si rješavao kod psihologa, čini nam se da oni tako i tako nikome ne rješavaju mucanje, no možda bi trebao potražiti novoga s kojim bi počeo rješavati svoje strahove, paniku, uznemirenost i užas koji si osjećao svjedočeći tako traumatičnim scenama između roditelja. Čini nam se da je sve to ipak kao pečat utisnuto (pre)duboko u tvoju dušu i mozak da jednostavno od sve sile negativizma koji iz toga proizlazi ti i ne možeš biti u nečemu drugom osim u blokadi. Ne možeš imati samopouzdanja i sigurno nastupati u životu ako si prepunjen negativnim emocijama koje nikada nisi riješio. Duša se mora i treba čistiti te zato predlažemo da ovaj put kreneš od samog sebe i iščistiš se toliko da ti ostane samo ono što ti sam u sebi stvaraš. Moraš otkriti i naći sam sebe, a za to ti treba podrška. Ujedno, ne bi bilo loše ipak nastaviti s logopedskim vježbama, pa to ti barem neće odmoći, može ti samo pomoći u sigurnosti. Mi mislimo da ti sve ovo možeš, trebaš samo puno podrške, strpljenja i upornosti. Za podršku smo uvijek tu, a palčeve za sreću držimo od ovog trena pa nadalje. Ti to možeš! Kreni u akciju!
NAPOMENA REDAKCIJE:

Pitanja na koja odgovaramo biramo nasumce i uglavnom ih ne čitamo detaljno prije nego što krenemo odgovarati na njih. Jednom kad ih označimo za odgovaranje, brišemo originalni e-mail (tako se gubi svaki trag onoga tko nam je pitanje i postavio), pa ne možemo doći do podataka onih koji nas mole da ne objavljujemo njihova pitanja, već da im odgovaramo direktno na e-mail.

Imaš li kakav problem, nedoumicu ili jednostavno želiš čuti naše mišljenje (ili pak mišljenje stručnjaka, što ćemo ti i omogućiti, bude li potrebno), slobodno nam piši na e-mail problemi@t-com.hr.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi