VI PITATE, MI ODGOVARAMO

Vaši problemi (11. svibnja)

  • Autor: tportal.hr
  • Zadnja izmjena 11.05.2009 13:59
  • Objavljeno 11.05.2009 u 11:54
teen pitanja

teen pitanja

Izvor: Guliver/Getty Images / Autor: -

Na stranicama Teena svakoga tjedna odgovaramo na vaša pitanja

ŽELIM VIŠE OD ŽIVOTA

Pozdrav i sve pohvale! Željela bih da mi pomognete ili barem pokušate, jer više ne znam što bih napravila!
Uvijek sam imala neke ideje koje se drugima nisu sviđale. Dok sam bila mlađa, drugi su nekako utjecali na moj život! Živjela sam po nepisanim pravilima. Uvijek sam bila mala mamina i tatina curica koja nema pojma o životu i događanjima u svijetu! Zatim sam prešla u drugu školu, gdje sam sad, daleko od obitelji i kući dolazim jednom u dva mjeseca. Pohađam srednju školu. Moja prijateljica iz ove škole kaže da sam se jako promijenila, da sam u nekom smislu 'pukla' i da tek sad gledam svijet otvorenih očiju! I to je istina - sve mi je dosadilo! Dosadio mi je moj monotoni život u kojem nema nikakve akcije, dosadila su mi ista neobrazovana lica s kojima moram razglabati o jednoj te istoj stvari o kojoj pametuju a da ništa prije toga nisu pročitali i sl. Mene muči sljedeće: moja želja (nemojte misliti da je od jučer, baš naprotiv već nekoliko godina me muči) je to što želim otići u Legiju stranaca, zaposliti se u FBI-ju ili u vojsci! OK, nemojte se smijati sada! Uvijek sam željela raditi nešto s oružjem, boriti se i tući, ali ne kako bih nekome nanijela štetu. Mnogi filmovi su me inspirirali i zaista radim sve kako bi mi se želja ostvarila, no znam i svjesna sam toga da ništa nije isto kao u filmovima. Problem je u tome što Legija stranaca ne prima cure! Prokletstvo! Ali kad malo bolje razmislim i pogledam sve cure oko sebe (čast izuzecima) dobro i postupaju, pa što je njima važno!? Staviti tonu pudera na sebe, provesti tri sata pred ogledalom, pričati o nekoj tamo neuzvraćenoj ljubavi, plakati svako malo, fotošopirati se, ogovarati, tračati, ići u šoping, gledati besmislene sapunice? I stvarno se odmah zastidim ženskoga roda! Zastidim se reći da sam cura!! One jednostavno nemaju neku percepciju života! Zato sam se i počela manje družiti s njima, jer jednostavno ne mogu naći zajedničku temu, tako da nakon razgovora budem opuštena, a ne u depresiji, sva nikakva! 

Opet, kada pogledam, strašno se jako bojim promjena, uvijek sam nekako negativno orijentirana i pesimist, ali kakav mi je to život ako ga neću uzeti u svoje ruke i prihvatiti rizik? Da te prime u Legiju stranaca trebaš imati sve preduvjete, ali bez obzira na to ja sam se jako zagrijala; vježbam, svakodnevno radim bezbroj sklekova, informiram se o tome... Postoji li ikakva mogućnost za mene da budem tamo primljena, zar moram ispaštati što sam cura pa ne mogu raditi ono što želim!? Ali to vuče i drugu stvar, jer bih morala biti u svakom trenutku spremna boriti se za Francusku, bez obzira na to koliko teška situacija bila, a vjerujte mi, ubijati je zadnje što bih željela! Onda sam razmišljala da bih mogla raditi za FBI? Imam sve mogućnosti da me prime jer ionako idem studirati u SAD sljedeće godine. Međutim, muči me ovo: ne želim provesti 40 prokletih godina između četiri zida u nekom uredu slušajuci prodike šefa! Ne, hvala! Definitivno želim raditi nešto u vezi oružja, gdje ima akcije, gdje mogu imati dobro iskustvo i obuku, spasiti ljudima živote a ne ubijati ih! I ne zanima me novac i kolika će plaća biti! U meni je ipak jedno veliko 'ne znam'! U meni to 'ne znam' živi dugo vremena! Jednostavno ne mogu više gledati ovu našu loše uređenu državu gdje je sve zasnovano na laži, glumi, mitu i korupciji! Imam li kakvu mogućnost ovdje? Ne bih rekla! Eto, sad vi mene savjetujte što mi je pametno napraviti? Ići za svojim snovima, koji možda propadnu i ostave me na cjedilu, ili pak da ne riskiram i odem studirati tu prokletu medicinu (ili što već)? Željela bih čuti vaše mišljenje!! Hvala!

Redakcija Teena: Naše mišljenje je da je ovaj kaos koji ti se vrti po glavi sasvim normalna stvar kada je u pitanju činjenica da tražiš samu sebe i mjesto kojem pripadaš. Pazi, ti si u vrlo malo koraka preletjela situaciju u kojoj si se definirala i osjećala kao 'mala mamina i tatina curica koja nema pojma o životu' do situacije u kojoj kao 'velika ženska opakim stilom držiš bazuku na ramenu'. I to je skroz logično, jer kako drugačije žešće podcrtati činjenicu da više nisi tatina i mamina mala curica, nego nečim opakim, žestokim i sasvim suprotnim od male curice s pletenicama. Znači, više ti je stvar u tome da trenutačno tražiš samu sebe i pokušavaš skužiti tko si i što si, nego što ti se baš zapravo vuče mitraljez na mišici i čeprka po iznutricama ljudskih ostataka. Ti ovom pričom želiš i samoj sebi i ostatku svijeta dokazati da više mala curica nisi, ali istina je i to da još ipak nisi skužila tko si. Ali nešto opakije od male curice sasvim sigurno jesi. E sad, za naš pojam i ukus dilema ti je sasvim dobra i na mjestu, jer zaista je velika razlika između toga da vrtiš takve slike po glavi pokušavajući preko njih dokučiti tko je ta nova ti i toga da fakat povučeš tako drastičan potez u životu. U tvojoj mašti je sve zasad logično. Oružje koje simbolizira drastičan odmak od curice s pletenicama, jurnjava po ulicama New Yorka s FBI-jevom ekipom da se naglasi kako si cura kojoj trebaju uzbuđenja, opaki zadaci koje uspješno rješavaš da se vidi kako si ti koka koja je sposobna i čvrsta, a ne kao druge mlake žene te večernje pićence sa svojom FBI ekipom, odnosno dečkima koji te tapšu po ramenu kao svog kompanjona u opakim životnim zadacima. Gle, zvuči super i wow! No, postoji i druga strana priče.

Ne možemo staviti ruku u vatru, jer nikad nismo bili u FBI-ju, ali nešto nam govori da bi ti puuuno uredskog posla morala odraditi prije no što bi zaslužila priliku da senzacionalno uletiš u neku priču na terenu. Isto tako nam se čini da, ma kako opaka i drugačija u svojoj glavi bila, da sve te slike i takva iskustva ostavljaju vrlo žestoke posljedice na psihu i da neke stvari u životu mogu ipak biti jače i od najjačeg čovjeka. To ne znaš dok ti se ne dogodi, a kada se dogodi često se ljudi znaju zapitati 'što je meni sve ovo trebalo'. S druge strane, u životu ti neke iznenađujuće stvari donose poštivanje okoline. Pa tako, za naš pojam, a i za pojam mnogih drugih ljudi, jedna sasvim obična žena koja je svojim snagama završila jedan tako zahtjevan studij kao što je 'prokleta' medicina pa se još godinama usavršavala, posvećivala svoj život i odricala se mnogih stvari da bi znala svako jutro, pod normalno, zavući nekome ruku u prsni koš pa, recimo, operirati srce, izaziva ogroman respekt i divljenje svakoga tko to čuje i vidi. Takve stvari neke žene rade  bez problema i za običnu plaću i svakodnevno, s lakoćom kao da odlaze na frizuru. Mislimo da su to zaista žene koje su 'drugačije' i to je vrijedno divljenja, jer ne može to svatko. Eto, vidiš da ti ne treba mitraljez da bi bila opako drugačija, možeš samo završiti jednu 'prokletu' medicinu...Good luck!

ŽIVOT MI SE RASPADA

Imam 19 godina i veliki problem. Nisam debela ili tako nešto (naprotiv, BMI mi je oko 18.5, 19 nekada i 18), ali imam poremećen odnos prema hrani. Kada sam živčana, tužna, depresivna, tjeskobna, ljuta, frustrirana, zabrinuta ili kada se osjećam negativno u bilo kojem smislu, prežderavam se pa zatim idem na dijetu. I tako sam na dijeti oko 2 tjedna, mjesec dana, jedem malo i puno hodam da bi sve to skinula, a onda, par dana nakon toga, ponovno se krenem prežderavati i sav moj trud padne u vodu! I tako neprestano u krug! Ne mogu to više podnijeti! Inače sam perfekcionist po prirodi i kada stvari izmaknu kontroli osjećam se užasno loše i razmišljam 'sve ili ništa'. Ako malo uprskam nešto (dijetu) meni je u glavi sve gotovo i onda uprskam do kraja (prežderem se). Odnosi u obitelji s 'tatom' (kojeg ni ne mogu tako nazvati jer to nažalost ne zaslužuje i žao mi je zbog toga) su mi jako loši i uvijek mi šalje takvu poruku da nikad nisam dovoljno dobra, što god da napravim. I kada učim puno i imam sve petice, svejedno ne valjam jer se ne družim dovoljno s ljudima, ne idem van i nemam puno aktivnosti (nisam 'zaokružena osoba' po njemu, a takve osobe njemu 'ne vrijede'). Kada bih, naprotiv, izlazila malo više i imala dečka, ni to ne bi valjalo. Ništa ne valja! Još u ranom pubertetu me je uvijek vrijeđao i psihički maltretirao. Kada sam se počela malo 'zaobljavati' u srednjoj školi počeo mi je govoriti da 'imam guzicu i da sam se udebljala' (iako sam imala BMI oko 20, 21, a normalno je između 18 i 25). Inače, uvijek odmjerava i komentira fizički izgled i pipka po rukama, nožnim zglobovima i kao oko struka me želi poškakljati, ali zapravo gleda koliko imam sala ili koliko sam mršava (ni jedno ni drugo ne valja). Iako mu ne dam da mi to radi, a i rekla sam mu par puta da me prestane odmjeravati i pipkati, sad to radi malo manje očito, ali i dalje radi. To graniči s bolesnim, iako mene i sestru nikada nije seksualno zlostavljao ili tako nešto, ali kada smo bile male tražio je da se skinemo gole na plaži (iako ja nisam htjela i onda je on bio ljut zbog toga) zajedno s njim i mamom (na skrivenom dijelu plaže). Inače, on je alkoholičar i valjda sam i zbog toga pokupila krive obrasce ponašanja u nošenju s problemima na krivi način (odnosno, izbjegavanju istih), a i valjda je i genetika u pitanju. On uvijek šefuje po kući, maltretira, impulzivan je i želi kontrolirati. Njegov odgoj se sastojao od držanja predavanja i glumljenog izljeva ljubavi poljupcima (koje bi često davao po vratu, pa sam mu rekla da prestane 'jer mi nije dečko'). Imam i opsesivno-kompulzivni poremećaj pa sam jedno vrijeme opsesivno prala ruke u strahu od zaraze i sl. Ali, iako me više to ne muči toliko, mogla bih reći da sam sada postala opsjednuta hranom, mršavošću, receptima (u stanju sam satima pregledavati recete na netu i skupljati i razmisljati sto bih mogla napraviti.

Perfekcionistica sam i u učenju. To mi je jako važno područje u životu i kada tu nešto ne ide po planu sklona sam prejedanju. Zbog dužeg izostanka iz svojeg grada više nisam tako bliska sa svojim najboljim prijateljicama, nemamo više o čemu pričati i to me također pogađa. Moji problemi s hranom su počeli još negdje u drugom srednje, kada sam se počela malo debljati (uvijek sam bila mršava i sve je bilo u granicama normale, ali ja volim kada sam skroz mršava i ne podnosim salo na sebi -volim kada mi je BMI skroz na donjoj granici normale jer si tada najljepše izgledam) i jer sam zbog aparatića za zube počela jesti obilnije obroke da ne moram non-stop prati zube, a i to sam valjda povezala s užitkom i načinom suočavanja sa stresom zbog škole. Nakon 4. srednje problemi s prehranom su se pogoršali i bila sam se u stanju užasno prežderavati (3000 kcal u par sati, a često i 5000 kcal u jednom danu, dok je za žene u prosjeku potrebno 1800 kcal!) i ne mogu si pomoći, jednostavno ne mogu stati iako se užasno osjećam nakon toga i gadim se sama sebi. Trbuh mi bude toliko napuhnut da izgledam kao trudnica! I često mi se zna dogoditi da, kada sam na dijeti ili kada se skroz jako prejedem, da mi srce poskoči ili mi bude jako slabo. Znam da uništavam sebe, ali se ne znam nositi s problemima i perfekcionistica sam kojoj sve mora biti pod kontrolom. Inače sam dosta introvertirana i puno vremena provodim sama. Nisam nikada potražila stručnu pomoć jer nisam bila u mogućnosti, a i u mom gradu je trenutačno nema, iako je planiram potražiti kada dodem u veći grad na studij  (iako znam da bi mi trebao psihijatar, ne bih baš voljela imati karton tamo jer je to navodno loše za buduće dobivanje posla. Može li to poslodavac ikako provjeriti?) Inače, depresivna sam već negdje od svoje 13. godine i sklona anksioznosti. Molim pomoć na bilo koji način i dajte mi neki koristan savjet, iako i sama uglavnom znam uzroke svojih problema, ali mi to ne pomaže da se s njima suočim na pravi način. Tijelo mi je toliko izmučeno od neprestanih dijeta i naglog debljanja da sam dobila hrpu strija i muka mi je više od svega. Hvala!

Redakcija Teena: Prvo što je nama palo na pamet kada smo pročitali tvoj mail je da ti se divimo koliko zrelosti ima u tebi s toliko malo godina i kako nevjerojatno logično kužiš neke stvari o samoj sebi, dok nekim ljudima trebaju godine da bi došli do takve spoznaje. Nevjerojatno! Svaka čast. Gle, tebi zbilja treba psihološka podrška, nećemo reći pomoć jer ti sve sama kužiš i razumiješ, nego zbilja samo podrška. Netko tko je stručan i tko bi ti znao posložiti sve što strši u tvojem životu, koji bi inače bio sasvim uredan i lijep da se nisi našla u tako nesretnim okolnostima. Mi nismo stručnjaci, ali nekako nam se čini da postoji velika razlika između toga da je čovjek sam po sebi u nekoj krizi (što je tvoj otac, npr.) i toga da netko upadne u krizu jer su stvari oko njega zbilja kritične, a da nisu, bio bi sasvim OK i super. A to si ti. Tebe cijela ova situacija vuče u još lošije situacije, a to je i za očekivati. Ako te uništava netko tko je jači od tebe i nad kime ti ne možeš imati kontrolu, niti možeš promijeniti tu situaciju, onda je normalno da pokušavaš staviti pod svoju kontrolu barem nešto, ono što možeš. Nama je normalan osjećaj da čovjek ima pravo izbora, pa kada te netko maltretira, pobuniš se i riješiš tu situaciju da te više ne maltretira i da nastaviš mirno živjeti dalje. No u ovoj tvojoj situaciji, tebi je oduzeto osnovno ljudsko pravo na izbor, ljudsko pravo da se zaštitiš i ljudsko pravo da imaš mir. Ti nemaš kontrolu nad svojim životnim mirom i zastrašujuće je da tu kontrolu ima osoba koja ne preza, zbog svojih problema, oduzimati ti tvoj mir i uznemiravati te čineći od tebe slabu i nemoćnu osobu, zarobljenu u stupici očajne situacije. Naravno da očajnički pokušavaš kontrolirati bilo što oko sebe kako ne bi izgubila svoje osnovno ljudsko pravo – izbor. Ti imaš potrebu zadržati svoju moć nad bilo čime, samo da imaš osjećaj da možeš imati svoju volju barem u nečemu. Nama je to skroz logično, no loše je to što u kriznoj situaciji čovjek ne zna i ne može povući najmudriji potez, pa tako ti svoju volju održavaš na krivom mjestu i na krivi način. No kužimo te, jer nisi kriva i imaš pravo na svoje izbore, svoj život i svoj mir.

Imaš pravo izabrati da te nitko više nikada ne maltretira i da samostalno kročiš svojim putem bez patološke kontrole ikoga na ovom svijetu. No to nećeš postići preko hrane, to ćeš postići ako ustaneš i počneš se boriti da se zaštitiš. Prvo što ćemo ti sugerirati je da, ako u tvojem mjestu ne postoji psihološka pomoć, onda sasvim mirno možeš nazvati Plavi telefon. Anonimna si, kartoni ne postoje, samo ljudi koji su tu da bi ti pružili ruku kada ti podrška treba, da zadržiš i vratiš svoju životnu ravnotežu kada si iz nje već okrutno izbačena. To obavezno napravi i od toga kreni. Drugo, ništa nam ne spominješ svoju mamu. Gdje je ona u cijeloj ovoj priči? Možeš li s njom porazgovarati otvoreno o ovoj situaciji? Ako da, obavezno to učini, ma kako to bolno bilo, neće biti bolnije od svega čemu si izložena. Ovaj krug u kojem se svi vi krećete se mora raspasti da bi svi vi riješili tu situaciju, vama svima treba pomoć. No ti kreni od sebe i kad ojačaš, bit ćeš spremna pokrenuti i druga pitanja u svojoj obitelji, mi u tebe uopće ne sumnjamo. Ti si jedna super osoba kojoj samo treba malo podrške i puno hrabrosti da ovo riješi, kada osjetiš da vladaš svojim životom i da raspolažeš svojom voljom, oporavit ćeš se u potpunosti i postati osobom koju bi mi slobodno nazvali – izvanredna! Ti to možeš, samo kreni i nazovi plavi telefon! GO!!

NESRETNO SAM ZALJUBLJENA

Pozdrav! Željela bih vas pohvaliti jer drugima pomažete, pa molim vas pomozite i meni. Imam 13 godina. Moj je problem jako kompliciran. Imam jednog prijatelja za kojeg mi je prijateljica rekla da me voli prije 4 godine. Ja sam se nekim čudnim razlogom počela s njime družiti i sve je bilo super. Zvao me svaki dan prije i poslije škole. Bili smo praktički zajedno, ali me je odjednom počeo vrijeđati jer je saznao da ga volim, a zatim, do dana današnjeg, situacija ide ovako: svađa-prijateljstvo-svađa-prijateljstvo i to me počinje iritirati. Sada sam trenutačno prijateljica s njim, ali se bojim da će me opet početi vrijeđati (jednom je došlo do toga da sam se rasplakala). Imam osjećaj da me voli, ali i suprotno. Imamo bake na selu pa smo tamo susjedi i onda je 'pravi' frend. Ja samo želim biti njegova cura, jer ako s njime ne mogu biti, barem da se s njime mogu družiti. Pokušavala sam se maknuti od njega, ali ne mogu. Volim ga već godinama, a on me blati pa sam zato zatražila vašu pomoć. Unaprijed hvala!

Redakcija Teena: Ah, da, klasika... Taj dečko pati od jedne bolesti koja je tipična za dečke – očajnički pokušava biti frajer. No loše je što se u tim i takvim pokušajima obično dogodi da povuče poteze koji ga naprave više luzerom nego frajerom, pa se upravo zato ti pokušaji zovu bolešću. Kužiš? Nama je iznimno luzerski, jadno i kukavički da se netko toliko boji što će drugi reći ako skuže da si mu simpa, pa te pred drugima vrijeđa, a kada ostanete sami manji je od makovog zrna. To je, vrlo, vrlo jadno. To rade kukavice i slabići koji nemaju svoje ja i ne usuđuju se postaviti pred škvadrom i biti svoji, a to je gadljivo. Još je gadljivije pred drugima vrijeđati nekoga koga zapravo voliš, jer je to izdaja, to je kao da te ostavi samu pred svima. I ne samo vrijeđati pred svima, nego vrijeđati uopće! Kakav je to dečko koji vrijeđa curu? To rade samo papci! Ok, malo nas je naljutio taj tvoj ustrašeni kokot, ali mi bi ipak više voljeli da on naljuti tebe i da ustaneš, lupiš šakom u stol i kažeš, i njemu i sebi: Nitko mene nikada više neće ovako tretirati u životu! Pazi, uvijek će te netko gaziti ako mu to dozvoliš. Za naš pojam, mislimo da bi trebala krenuti dalje. Ovaj tip tebe gazi već malo predugo i malo previše, mislimo da je vrijeme da tome kažeš dosta! Zar ne? Zaslužila si bolje! No o tebi ovisi hoćeš li ustati sama u svoju zaštitu ili ne. Mi znamo da ćeš ti izabrati najmudriji potez. Sretno!

NAPOMENA REDAKCIJE:

Pitanja na koja odgovaramo biramo nasumce i uglavnom ih ne čitamo detaljno prije nego što krenemo odgovarati na njih. Jednom kada ih označimo za odgovaranje, brišemo originalni e-mail (tako se gubi svaki trag onoga tko nam je pitanje i postavio) pa ne možemo doći do podataka onih koji nas mole da ne objavljujemo njihova pitanja, nego da im odgovaramo direktno na e-mail.

Imaš li kakav problem, nedoumicu ili jednostavno želiš čuti naše mišljenje (ili pak mišljenje stručnjaka, što ćemo ti i omogućiti, bude li potrebno), slobodno nam piši na e-mail problemi@t-com.hr.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi