Djeca danas odrastaju u svijetu u kojem su im informacije dostupne u nekoliko sekundi, umjetna inteligencija može riješiti školski zadatak, a ekrani im zaokupljaju pažnju od najranije dobi. Istodobno roditelji, često vođeni najboljim namjerama, pokušavaju im osigurati što više prilika – odlične ocjene, strane jezike, sport, glazbu i niz drugih aktivnosti. No gdje završava podrška, a počinje pritisak?
Upravo će o izazovima obrazovanja i odrastanja u vremenu umjetne inteligencije, algoritama i sveprisutnih ekrana govoriti prof. dr. Ranko Rajović na Education.Weekendu u Rovinju koji se održava od 24. do 27. rujna u sklopu 19. izdanja Weekenda (bivši Weekend Media Festival).
vezane vijesti
Uoči gostovanja razgovarali smo s njim o tome zašto petica ne smije postati mjerilo vrijednosti djece, zašto im trebamo dopustiti da se dosađuju i griješe, koliko slobodna igra utječe na razvoj mozga te priprema li današnja škola djecu za budućnost ili za svijet koji više ne postoji.
Rajović upozorava da budućnost nije nešto što tek čeka današnju djecu – ona je već stigla u učionice. Upravo zato, smatra, važnije od pukog reproduciranja podataka postaju kreativnost, samostalnost, povezivanje informacija, sposobnost rješavanja problema i nošenja s neuspjehom.
Roditelji danas žele djeci pružiti najbolje, ali gdje je granica između podrške i pretjeranog pritiska? Kako prepoznati da smo u želji da uspiju zapravo počeli raditi protiv njih? Također, mnogi roditelji vjeruju da je prosjek 5,0 ulaznica za uspješan život. Jesu li odlične ocjene doista najbolji pokazatelj budućeg uspjeha ili postoje puno važnije vještine koje djeca trebaju razviti?
Granica se prelazi onda kada dijete više ne radi zato što želi nešto naučiti, otkriti ili postići nego zato što se boji da će razočarati roditelje.
Podrška mu daje sigurnost, a pritisak mu oduzima osjećaj vlastite vrijednosti. Kada dijete počne vjerovati da vrijedi samo kada dobije peticu, pobijedi na natjecanju ili ispuni očekivanja odraslih, tada smo, iako iz najbolje namjere, počeli raditi protiv njega.
Prosjek 5,0 može pokazati da je vrijedno, disciplinirano i odgovorno, ali ne govori dovoljno o tome kako će se snaći u stvarnom životu. Ne govori zna li povezivati informacije, rješavati nove probleme, surađivati, donositi odluke pod pritiskom, podnijeti neuspjeh ili stvoriti nešto novo.
U budućnosti će biti važnije ono što dijete može učiniti sa znanjem nego koliko ga je uspješno reproduciralo za ocjenu. Zato su kreativnost, samostalnost, emocionalna stabilnost, upornost, komunikacija i funkcionalno znanje najmanje jednako važni kao školski uspjeh.
Petica ne smije postati ni identitet djeteta ni jedino mjerilo njegove vrijednosti.
Slobodna igra nije gubljenje vremena
Sve više roditelja želi da dijete ima odlične ocjene, nekoliko izvannastavnih aktivnosti i što više postignuća. Jesmo li djeci oduzeli pravo na dosadu, igru i pogreške?
U velikoj mjeri jesmo. Dječji dan često izgleda kao raspored menadžera: škola, strani jezik, sport, glazba, dodatni sati, razne aktivnosti.
Roditelji to rade iz ljubavi i želje da dijete dobije što više prilika, ali ono ponekad više nema vrijeme koje pripada samo njemu.
Slobodna igra nije gubljenje vremena. U njoj dijete pregovara, smišlja pravila, mijenja ih, ulazi u konflikt, rješava ga, procjenjuje rizik i uči se snalaziti u nepredvidivim situacijama. To su složeni razvojni procesi.
Slično je i s pogreškama. Kada odrasli unaprijed uklone svaku prepreku, kako onda doći do stvarne samostalnosti?
Ponekad je najbolja stvar koju roditelj može učiniti – ne učiniti ništa umjesto djeteta.
Što poručujemo djeci kada je petica važnija od znanja, a pogreška postaje razlog za razočaranje? Može li takav pritisak dugoročno ostaviti posljedice na njihovo samopouzdanje i motivaciju?
Kada je petica važnija od znanja, dijete dobiva poruku da nije važno ono što razumije, već kako će biti ocijenjeno. Tada cilj učenja više nije otkrivanje, povezivanje i razumijevanje nego izbjegavanje loše ocjene.
Ako pogreška izaziva ljutnju, razočaranje ili osjećaj srama, dijete s vremenom može početi izbjegavati izazove. Birat će ono u čemu je sigurno, skrivat će ono što ne zna i teško će se usuditi pokušati nešto novo. A bez pogreške nema razvoja. Pogreška je informacija da određeni način nije uspio i da treba pokušati drukčije.
Djeca danas odrastaju uz mobitele i društvene mreže od najranije dobi. Što to dugoročno znači za razvoj njihove koncentracije, kreativnosti i sposobnosti učenja?
Digitalna tehnologija sama po sebi nije neprijatelj. Problem nastaje kada postane dominantno okruženje djeteta te kada zamijeni kretanje, razgovor, igru, čitanje, dosadu i neposredno iskustvo.
Mozak se prilagođava onome što često radi. Ako je dijete naviknuto na brzo izmjenjivanje slika, kratke sadržaje, stalne podražaje i trenutnu nagradu, bit će mu teže zadržati pažnju na sporijem zadatku koji zahtijeva napor. Knjiga, razgovor ili složen problem ne mijenjaju se svakih nekoliko sekundi i ne nude trenutnu nagradu.
Kreativnost također traži prazan prostor. Ako svaki trenutak dosade odmah popunimo ekranom, dijete nema potrebu stvarati vlastite slike, priče i igre. Dobiva gotov sadržaj umjesto da ga samo proizvodi.
Poseban problem je to što društvene mreže djecu rano uvode u svijet stalnog uspoređivanja, potvrđivanja i traženja vanjske reakcije. To može utjecati na sliku o sebi i osjećaj vlastite vrijednosti.
Ne trebamo udaljiti djecu od tehnologije jer će ona biti dio njihove budućnosti. Moramo ih naučiti da tehnologija bude alat, a ne gospodar njihove pažnje. Najveći izazov neće biti pristup informacijama, već očuvanje sposobnosti dubokog razmišljanja.
Često upozoravate da djeca provode premalo vremena u slobodnoj igri i kretanju. Što time gube i zašto je upravo igra toliko važna za razvoj mozga?
Kretanje nije važno samo za mišiće, držanje tijela i zdravlje. Kretanje je jedan od osnovnih načina na koji se razvija dječji mozak.
Dok trči, skače, puže, vrti se, održava ravnotežu, provlači se i procjenjuje udaljenost, mozak istodobno obrađuje velik broj informacija. Dijete mora povezati vid, ravnotežu, položaj tijela, brzinu, prostor i pokret. Takve aktivnosti aktiviraju složene neuronske mreže i stvaraju važne temelje za kasnije učenje.
U slobodnoj igri dijete ne ponavlja samo unaprijed zadanu vježbu. Ono stalno procjenjuje situaciju, mijenja strategiju, rješava problem i donosi odluke. Kada preskače kamen, penje se na drvo ili izmišlja pravila igre, zapravo vježba razmišljanje u pokretu.
Današnja djeca često imaju mnogo strukturiranih aktivnosti, ali malo slobodnog kretanja. To nije isto. Trening je koristan, ali slobodna igra daje nešto drugo: nepredvidivost, samostalno odlučivanje i kreativno rješavanje problema.
Kada djetetu oduzmemo kretanje, nismo mu oduzeli samo fizičku aktivnost. Oduzeli smo mu jedan od najvažnijih razvojnih jezika mozga.
Dosada je često početak kreativnosti
Mnogi roditelji imaju osjećaj da moraju neprestano zabavljati djecu i organizirati im svaki slobodan trenutak. Koliko je dosada zapravo važna za razvoj njihove mašte i samostalnosti?
Dosada je često početak kreativnosti. Ona je neugodan, ali važan trenutak u kojem dijete mora samo pronaći što će raditi. Ako mu roditelj odmah ponudi ekran, igračku, aktivnost ili gotovo rješenje, ne mora aktivirati svoju maštu.
Kada dijete kaže: 'Dosadno mi je', roditelji to često doživljavaju kao svoj neuspjeh. Međutim uloga roditelja nije biti animator 24 sata dnevno. Možemo pomoći djetetu, ponuditi okvir ili nekoliko mogućnosti, ali ne mu moramo organizirati svaki trenutak.
Upravo u tim praznim trenucima nastaju kućice od deka, izmišljene igre, crteži, priče i neobična pitanja. Dijete počinje koristiti predmete na nove načine i razvijati unutarnji svijet.
Naravno, cilj nije ostaviti ga bez pažnje i sadržaja, cilj je da ne uklanjamo svaku neugodu. Samostalnost se ne može razviti ako odrasli neprestano nude rješenja.
Dosada u maloj i podnošljivoj mjeri uči dijete da samo pokrene aktivnost. To je važna životna sposobnost jer ni odraslom čovjeku neće uvijek netko drugi stvarati motivaciju, smisao i plan.
Sve je više djece koja teško podnose neuspjeh, kritiku ili odbijanje. Odgajamo li generacije koje se boje pogriješiti i kako ih naučiti otpornosti?
Kada dijete previše štitimo od svake neugode, ono može odrasti bez iskustva da se s neugodom može izboriti. Dobra namjera roditelja tada stvara suprotan rezultat: pokušavamo mu olakšati život, a zapravo mu ne dopuštamo da razvije snagu potrebnu za život.
Otpornost se ne uči predavanjem, već iskustvom. Dijete je razvija kada nešto ne uspije iz prvog pokušaja, kada izgubi u igri, kada mora čekati, kada dobije kritiku, posvađa se s prijateljem i pronađe način da nastavi dalje.
Važno je da ga ne spašavamo od svakog problema, ali i da ga ne ostavimo samog. Roditelj treba biti sigurna baza: 'Vidim da ti je teško, tu sam, ali vjerujem da možeš pokušati to riješiti.'
Djeci također moramo pokazati da ni odrasli nisu savršeni. Dobro je da čuju roditelja koji kaže: 'Pogriješio sam. Pokušat ću to popraviti.' Tako uče da pogreška ne znači kraj svijeta niti gubitak vrijednosti.
Otpornost ne znači da dijete ne osjeća tugu ili razočaranje. Znači da zna kako nakon toga nastaviti. Ne trebamo im ukloniti sve prepreke, već ih naučiti kako se prepreke prelaze.
Ljubav prema učenju ne razvija se pritiskom nego znatiželjom
Što biste savjetovali roditeljima čije dijete nije odličan učenik? Kako mu pomoći da razvije samopouzdanje i ljubav prema učenju bez stalnog uspoređivanja s drugima?
Prvo bih im rekao da ocjene nisu dijagnoza djetetovih mogućnosti. Ono može imati slabije ocjene iz mnogo razloga: možda mu ne odgovara način na koji se gradivo predaje, sporije čita, teško održava pažnju, boji se odgovaranja ili još nije pronašlo područje u kojem se osjeća uspješno.
Najopasnije je kada dijete počnemo uspoređivati s bratom, sestrom, prijateljem ili najboljim učenikom u razredu. Uvijek će postojati netko tko je u određenom području bolji. Važnije je usporediti ga s njim samim: što danas može bolje nego prije mjesec dana?
Roditelji trebaju otkrivati njegove jake strane. Netko je spretan, netko empatičan, duhovit, kreativan, odgovoran ili dobar u komunikaciji. Samopouzdanje se lakše gradi kada dijete vidi da u nečemu može napredovati i biti korisno.
Ljubav prema učenju ne razvija se pritiskom, već znatiželjom. Povežite gradivo sa životom, igrom, pitanjima i konkretnim iskustvom. Ponekad treba promijeniti metodu, a ne dijete.
Naravno, radne navike i odgovornost su važne. Ali ono mora osjetiti da roditelj vidi cijelu njegovu osobnost, a ne samo ocjene u e-Dnevniku.
Da danas ponovno odgajate malo dijete, postoji li nešto što biste radili potpuno drukčije nego što većina roditelja radi danas?
Još bih svjesnije čuvao vrijeme za razgovor, zajedničke obroke, igru i boravak u prirodi. Ne bih žurio popuniti svaki trenutak dječjeg dana i ne bih svaki njegov problem odmah rješavao.
Dopustio bih mu da se češće dosađuje, da samo organizira igru, da se penje, trči, padne, procijeni rizik i ponovno pokuša. Naravno, uz razumnu sigurnost, ali bez potrebe da od djeteta napravimo putnika kroz potpuno sterilan i unaprijed organiziran svijet.
S ekranima bih bio vrlo oprezan, posebno u ranom djetinjstvu. Ne zato što mislim da je tehnologija zlo, nego zato što su prve godine vrijeme u kojem djetetu treba stvaran svijet: lice roditelja, glas, dodir, kretanje, prostor, predmeti, priroda i drugi ljudi.
Također bih više pazio kako ga hvalim. Ne bih stalno govorio: 'Ti si pametan', nego: 'Vidim koliko si se potrudio, pokušao si na nekoliko načina i nisi odustao.' Tako dijete uči da sposobnosti nisu nešto fiksno, već da se razvijaju radom.
I možda najvažnije, manje bih pokušavao biti savršen roditelj. Djeci nisu potrebni savršeni roditelji. Potrebni su im prisutni, stabilni i dovoljno dobri roditelji.
Tko je dr. Ranko Rajović?
Prof. dr. Ranko Rajović specijalist je interne medicine, magistar neurofiziologije i doktor sportskih znanosti te se godinama bavi primjenom spoznaja iz neuroznanosti u odgoju i obrazovanju. Šef je Katedre za neuroznanost u odgoju i obrazovanju na Pedagoškom fakultetu u Kopru te autor NTC sustava učenja, programa usmjerenog na razvoj dječjih potencijala igrom, kretanjem, povezivanjem informacija i funkcionalnim razmišljanjem.
NTC program primjenjuje se u više od 20 europskih država, a u sedam ima akreditaciju nadležnih ministarstava obrazovanja. Rajović je i stručnjak Europske rukometne federacije (EHF) za neuroznanost u sportu te autor više od 20 knjiga, priručnika i igara posvećenih cjelovitom razvoju djeteta.
Osnivač je Mense Srbije, a godinama je djelovao i u međunarodnoj Mensi te je bio predsjednik njezina Odbora za darovitu djecu. Surađivao je i s UNICEF-om na području ranog obrazovanja.
Kada biste roditeljima mogli ostaviti samo jednu poruku o odgoju djece u današnjem vremenu, što biste željeli da zapamte?
Ne pripremajte put za dijete, već pripremite dijete za put.
Ne možemo unaprijed ukloniti svaku prepreku, nepravdu, neuspjeh ili razočaranje koje ga čeka. Možemo mu, međutim, pomoći da razvije sposobnosti zahvaljujući kojima će se snaći u nepredvidivom svijetu: da razmišlja, povezuje, surađuje, pomaže drugima, podnosi neuspjeh i ponovno pokušava.
Djetetu su potrebni ljubav i sigurnost, ali i granice, obaveze i odgovornost. Potrebno je saslušati ga, ali to ne znači da ono mora odlučivati o svemu. Roditelj je roditelj, a dijete je dijete.
Ne mjerite dijete samo prema ocjenama i uspjesima. Gledajte postaje li samostalno, znatiželjno, odgovorno, empatično i sposobno nositi se sa životom.
Najveći roditeljski uspjeh nije dijete koje nikada ne pogriješi. To je dijete koje zna što učiniti kada pogriješi, koje se ne boji učiti i koje svoje sposobnosti ne koristi samo za sebe, nego i za ljude oko sebe.
Što publika Education.Weekenda može očekivati od vašeg predavanja u Rovinju?
Govorit ću o školi budućnosti, ali ne kao o nekoj dalekoj i futurističkoj ustanovi. Budućnost je već stigla u učionice, samo se škole, roditelji i obrazovni sustavi još nisu u potpunosti prilagodili.
Naša djeca odrastaju u svijetu umjetne inteligencije, algoritama, društvenih mreža i gotovo neograničenog pristupa informacijama. Tipkovnica je zamijenila dio pisanja, digitalni alati mijenjaju način na koji tražimo znanje, a umjetna inteligencija već može napisati sastavak, prevesti tekst, riješiti zadatak i ponuditi odgovor za nekoliko sekundi.
Zato se moramo zapitati: što će u takvom svijetu biti uloga škole? Ako djecu nastavimo učiti da reproduciraju podatke koje računalo može pronaći brže od njih, onda ih pripremamo za svijet koji više ne postoji.
Škola budućnosti mora razvijati ono što tehnologija ne može jednostavno zamijeniti: duboko razumijevanje, povezivanje različitih informacija, postavljanje dobrih pitanja, kreativnost, suradnju, empatiju, donošenje odluka i sposobnost rješavanja novih problema.
Govorit ću i o paradoksu današnjeg obrazovanja: pripremamo djecu za visokotehnološku budućnost, a istodobno im zbog ekrana slabe pažnja, strpljenje, kretanje i sposobnost dubokog učenja. Nije dovoljno dati im uređaje i nazvati to digitalizacijom. Tehnologija u nastavi ima smisla samo ako aktivira razmišljanje, a ne ako dijete pretvara u pasivnog korisnika gotovih odgovora.
Posebno ću govoriti o važnosti kretanja, igre i učenja povezivanjem. Mozak nije organ za reproduciranje podataka, već za preživljavanje, prilagođavanje i traženje rješenja. Zato prava škola budućnosti neće biti ona s najviše ekrana, nego ona koja najbolje razvija dječji mozak.
Publika u Rovinju može očekivati konkretne primjere, pitanja koja možda neće biti ugodna, ali su nužna, i pokušaj da zajedno odgovorimo na najvažnije pitanje: pripremamo li djecu za budućnost ili ih još uvijek obrazujemo prema potrebama prošlog stoljeća?
