NA ALEKSANDROVU TRAGU

Ovdje muškarcima ne treba viagra!

11.01.2014 u 08:00

  • +7

Na Aleksandrovom tragu: Uzbekistan

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Jasen Boko

Bionic
Reading

Novi projekt Jasena Boke bavi se jednom od najznačajnijih osoba u svjetskoj povijesti, Aleksandrom Velikim; o svom putovanju i potrazi za prvim 'velikim globalizatorom', kako on zove makedonskog osvajača, Jasen Boko ekskluzivno piše za tportal.hr

Uzbekistan je i kraj moje potrage za tragovima Aleksandra Velikog u današnjem svijetu, započete još u Skoplju. Istina, moje putovanje i dalje traje; dok vi ovo čitate ja sam u Egiptu, u Aleksandriji, ali u Taškentu završava prvi i najsloženiji dio puta. Prošao sam, u najvećem dijelu puta zajedno s Nikolinom, Makedoniju, Grčku, Tursku, Iran, Afganistan i Uzbekistan pokušavši odgovoriti na pitanje koliko je nasljeđe velikog vojskovođe i prvog kulturnog globalizatora još prisutno na tom prostoru.

No, treba se do povratka kući još nositi s uzbekistanskom gastronomijom, koja počiva na njegovu veličanstvu – plovu. Plov je zapravo riža, ali u uzbekistanskoj varijanti to znači masnu kašu u kojoj u ulju pliva poneki komad ovčetine. No, usuditi se kritizirati ovakvu hranu znači dodirnuti uzbečki ponos; njima je plov nacionalno jelo i prva stvar kojom se žele pohvaliti. On je i afrodizijak, barem tako tvrde Uzbeci značajno namigujući, koji čini čuda u krevetu. Plov se često pravi u velikim kazanima, a pravi mužjaci popit će ulje preostalo na dnu kazana koje će od njih napraviti supermena u krevetu, kažu.

Stopama velikog globalizatora

Nakon uspješne realizacije putopisno-kulturoloških projekata 'Na Putu svile' i 'Tragovima Odiseja', zaključenima dvjema knjigama, od kojih je potonja dobila najugledniju nagradu u Hrvatskoj, Kiklopa za najbolju knjigu publicistike, novi projekt Jasena Boke bavi se jednom od najznačajnijih osoba u svjetskoj povijesti: Aleksandrom Velikim (353. - 326. prije Krista). Boko je, kao i uvijek lokalnim prijevozom, krenuo na put koji ga od Makedonije i Grčke vodi preko Turske, Egipta, Iraka, Kurdistana, Irana i Turkmenistana, sve do Uzbekistana, najsjevernije točke do koje je Aleksandar došao. O svom putovanju i potrazi za prvim 'velikim globalizatorom', kako on makedonskog osvajača zove, Boko će ekskluzivno piše za tportal.

Četvrtkom je plov posebno bogat (čitaj mastan), petak je neradni dan pa je četvrtkom obiteljska večera uvijek posebno raskošna. Ne štedi se na ulju, a znalci tvrde da je najviše uzbečke djece začeto upravo u četvrtak, nakon velike količine plova. U svakom slučaju, sa smiješkom će vam to potvrditi svaki Uzbek – Uzbekistanu ne treba viagra!

Fascinirani činjenicom da u zemlji u kojoj nema svinjetine hrana može biti toliko masna plov, nakon što smo ga probali – a nije bio četvrtak i nije bilo 'posebnih efekata' – izbjegavamo u širokom krugu.

Stoga putovanje završavam slično kako sam ga i započeo, u gastronomskom društvu Aleksandrova kebaba koji je specijalitet ovdje kao i u Turskoj. Da priča bude logično zaokružena, brine se ogromna konjanička statua Timura Velikog, Aleksandrova pandana s istoka. Od Aleksandrova kipa u Skoplju, do ovog u Taškentu prošao sam nekih petnaestak tisuća kilometara uglavnom kroz pustinju (bez Sienkiewiczeve prašume) i spojio dva osvajača. Prvi je krenuo sa Zapada da bi pokorio Istok, drugi, više od tisuću i pol godina kasnije s istoka je pokorio Zapad. Prvi je pronio grčku civilizaciju svijetom i kulturno 'oplodio' krajeve koji su imali svoju, drugačiju, ali ne manje značajnu kulturu, od Perzije do Indije, i time stvorio novu kulturu, konglomerat koji je usvojio najbolje od obaju svjetova. Drugi, Timur, iako ga smatraju pokroviteljem umjetnosti, više se bavio razaranjem; od mača njegovih hordi nastradalo je oko 17 milijuna ljudi.

Zato mi je Aleksandar bliži i zato sam pratio njegov prodor prema srcu Azije. Iz Uzbekistana, krajnjeg sjevera svog  pohoda, Aleksandar je nastavio napredovanje prema istoku i jugu u Indiju. No, zapeo je na njezinim granicama pa se Indom spustio do mora i započeo povratak prema Babilonu, ovaj put s ciljem osvajanja Saudijske Arabije. Da u 33. godini života u Babilonu nije umro (jedni kažu od alkohola, drugi od groznice, treći od trovanja) i da je poživio još koju deceniju, pitanje je gdje bi završio. Takva žeđ za putovanjem, upoznavanjem novih svjetova i osvajanjem odvela bi ga vjerojatno na drugi kraj poznatog svijeta čije je istočne granice već postavio.

Napravio je samo jednu grešku, na koju su ga savjetnici stalno upozoravali: nije ostavio punopravnog muškog nasljednika – možda tada još nije bio 'izumljen' plov – pa se golema imperija odmah nakon njegove smrti raspala u borbama njegovih generala za vlast.

Najveće kraljevstvo starog svijeta odavno je nestalo, ali je ostala uspomena na makedonskog osvajača koja živi i danas. Nalazio sam Aleksandra na ovom putu u legendama, kolektivnom sjećanju ljudi, u nazivima gradova, hrane, planina i tvrđava. Priče o njemu i danas znaju djeca u tom dijelu svijeta. I, konačno, ostao je živjeti u plavim očima ljudi koji i danas žive na ovom prostoru, a koji će svi spremno i s naglašenim ponosom tvrditi kako su nasljednici Velikog Aleksandra.
Sve to upravo skupljam u knjigu koja će do ljeta biti na knjižarskim policama kao još jedan mali podsjetnik na osvajača koji je bio puno više od toga.