Kako igra pomaže u rješavanju mentalnih problema?

Može li se učiti i raditi na ponašanju kroz dječju igru? Rad Nataše Bijelić, socijalne radnice i vlasnice Centra Lila, u kojem pruža podršku za prevladavanje niza emocionalnih i psiholoških problema djeci, mladima i obiteljima, dokazuje da može.

Profesionalnu karijeru započela je kroz različite udruge i projekte, da bi nastavila s radom u Klinici za pedijatriju KBC-a Zagreb. Stručnost je stekla trogodišnjim stručnim studijem Britanskog društva za terapiju igrom, a rad s djecom i roditeljima iskusila djelovanjem u vrtićima i školama. Certificirana terapeutkinja igrom ističe da su obrazovne institucije idealne za ovaj princip rada.

“Igra pomaže djeci različite dobi, spola ili kulturnog okruženja učiti, komunicirati i razvijati osobnost. Važan je razvojni faktor koji pridonosi fizičkom, emocionalnom i socijalnom razvoju djeteta. Pomaže pri razvoju motoričkih i kognitivnih funkcija te potiče koncentraciju i samopouzdanje. Snažan je komunikacijski faktor, pomaže im učiti o svijetu oko sebe i steći prijatelje. Kroz igru djeca upoznaju svoj unutarnji svijet – svoje potrebe, osjećaje i želje.“

Prilikom ovog načina terapije jedna od stavki je priprema za svijet odraslih. Zato je bitno dopustiti djeci pogreške koje se događaju kroz igru kako bi uvidjeli da je moguće stvoriti nova iskustva i popraviti te pogreške. Cilj terapije igrom je da dijete postigne optimalnu razinu funkcioniranja u intelektualnom, emocionalnom i socijalnom području, ali i svakodnevnom ponašanju. Terapeut promatra obrasce ponašanja koji se ponavljaju za vrijeme igre: “U terapiji igrom dijete dobiva mogućnost izražavanja emocija ne koristeći samo riječi, već crtajući, igrajući se u kutiji s pijeskom, izražavajući se kroz muziku, pokret, igranje uloga i druge ponuđene modalitete. Terapija igrom provodi se u specijaliziranoj igraonici koja je opremljena pažljivo odabranim igračkama i materijalima. Svi sadržaji u prostoru su tematski i metodički posloženi kako bi poticali djetetovu maštu te odražavali različita iskustva i stanja koja djeca prolaze”, objašnjava terapeutkinja i ističe da je igra najprirodnija samoiscjeljujuća aktivnost u kojoj dijete može sudjelovati, a u pravilu je namijenjena djeci od treće do 12. godine života. Rastom djeteta terapija se prilagođava, ali se i dalje mogu koristiti načela terapije igrom. U takvim slučajevima koriste se i drugi elementi osim taktilnih igara, npr. terapeutske priče.

Priče imaju iscjeljujući potencijal, pomažu pružiti utjehu, smijeh, nadu i ohrabrenje u suočavanju sa životnim poteškoćama te nude moguće izlaze iz problematične situacije: “Terapeutsku priču uvijek ćemo prilagoditi djetetovoj dobi, okolini i situaciji, problemu i emociji o kojima želimo komunicirati. Kroz nju možemo utjecati na neprilagođena ponašanja, strahove i otpore prema nečemu u svakodnevnici te dati širi kontekst djetetu u nošenju s nekim izazovom. Često su suptilne, komuniciraju na djetetovoj razini shvaćanja i zato su učinkovite.“

Priče kao terapija iznimno su korisne roditeljima, ističe socijalna radnica Bijelić, jer jednostavno i besplatno mogu nastaviti terapiju s djecom kod kuće. Točnije, gdje god se nalaze. U selidbama, razvodima i pri gubitku bliskih osoba cijela obitelj treba podršku terapeuta. Kod djece može doći do promjene u ponašanju, problema u vrtiću i školi, bolesti, poteškoća s koncentracijom te različitih simptoma anksioznosti, stresa ili fobije.

Noćne more i poremećaji spavanja već su jasan pokazatelj, a može doći i do vršnjačkog nasilja koje dijete ili trpi ili provodi nad drugima. No važno je istaknuti – terapija igrom nije univerzalno rješenje svakog djeteta. Sve počinje razgovorom s roditeljima i procjenom je li terapija igrom prava metoda za njihovo dijete te, ako nije, da se nađe adekvatan stručnjak. Svako dijete je “posebno, drugačije i jedinstveno i tako mu treba pristupiti i pomoći mu na putu odrastanja“, ponavlja terapeutkinja!

“Jedan od pristupa koji uvijek savjetujem roditeljima je model PACE autora Dana Hughesa. Osnova ovog pristupa su: zaigranost, empatija, znatiželja i prihvaćanje. Cilj je razviti poštovanje djetetovog iskustva i unutarnjeg života. Pomažemo djeci da razmišljaju o svojim emocijama, da ih razumiju i da mogu njima bolje upravljati. Odvojite vrijeme koje ćete kvalitetno provesti s djetetom. Igrajte se, kuhajte, čitajte i razgovarajte. Dajte im do znanja da ste tu za njih i da vam se uvijek mogu obratiti i povjeriti.”

Terapeutkinja ističe da su upravo roditelji prvi koji mogu procijeniti ima li njihovo dijete promjena u ponašanju. Roditelji se potom obraćaju stručnjaku i pronalaze optimalnu terapiju koja mora biti redovita kako rezultati i uspjeh ne bi izostali. Oni ne smiju zapuštati problem: “Kroz cijeli proces terapije djetetu je potrebno pružiti bezuvjetnu podršku te jačati osjećaj povjerenja i sigurnosti. Roditelji kroz svoje zasebne roditeljske konzultacije s terapeutom dobivaju savjete, pomoć i prostor za sva pitanja koja ih muče i to je neizostavni dio terapijskog procesa.“ I najvažnije, ne trebamo zaboraviti da djeca najbolje uče kroz igru i zabavu, zaključuje Bijelić.