SVJETSKA PREMIJERA U OPATIJI

Vladimira Spindler snimila film o kultnom domaćem umjetniku: 'Nisam nikada pomislila da će Trokut umrijeti. Ovo je moj poklon njemu'

  • Autor: Tina Barbarić
  • Zadnja izmjena 28.08.2019 12:37
  • Objavljeno 28.08.2019 u 09:36
Vladimira Spindler i Vladimir Dodig Trokut, u pozadini fotograf Ivan Posavec

Vladimira Spindler i Vladimir Dodig Trokut, u pozadini fotograf Ivan Posavec

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Privatni album

Vladimira Spindler na ovogodišnjem Liburnia Film Festivalu u Opatiji predstavlja svoj dokumentarac o čuvenom pokojnom konceptualnom umjetniku Vladimiru Dodigu Trokutu. Uoči večerašnje svjetske premijere filma autorica za tportal govori o prijateljstvu s osebujnim mistikom i kreatorom prvog hrvatskog Anti-muzeja koji je preminuo u rujnu 2018.

Vladimira Spindler upoznala je Trokuta prije pet godina, slučajno, u zagrebačkom kafeu Divas, u kojem je izložio svoje radove.

'Sjedio je, čitao novine i ja sam mu prišla. Tada se nisam bavila dokumentarnim filmom, no u nekom trenutku sam mu rekla kako bi bilo divno da netko napravi film o njemu. Izmijenili smo mailove. Prošle su godine i ja sam se počela baviti dokumentarcima te sam svome profesoru na Akademiji dramskih umjetnosti Nenadu Puhovskom rekla kako bih voljela raditi film o Trokutu. Našla sam njegov mail, poslala upit i on je rekao da može. Dogovorili smo se za prvu kavu i tako je krenulo', kaže nam Spindler, dodajući da je nakon toga počela redovito posjećivati Trokuta.

'Dolazila sam kod njega i Branki koja se brinula o njemu. Zadobila sam njihovo povjerenje i postali smo prijatelji. Odlazila bih ondje i naprosto snimala. Trokut posljednje tri godine više nije odlazio u grad. Napravio bi ujutro krug po kvartu, otišao u dućan i zapravo je bivao samo u svom stanu. Rekao mi je da je već umoran od ljudi i da su ga počeli nervirati zaustavljanjem i zapitkivanjem kad god bi se našao na cesti. A u njegovu ga kvartu nitko ga nije gnjavio. Tako da sam prva četiri mjeseca snimala samo u njegovu životnom prostoru. Do nestanka njegove mačke, kada je bio prisiljen izaći i zajedno smo je tražili. I to se nalazi u filmu', kaže Spindler, dodajući kako Trokut, kako je s vremenom izraslo njegovo prijateljstvo s Vladimirom, više uopće nije postavljao pitanje snimanja. Rekao bi joj: 'Samo ti snimaj sve što želiš.'

  • +6
  • +3

Prijateljstvo s Trokutom

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Vladimira Spindler

'Imam snimljenih materijala koji nisu ušli u film, u kojima mi je otkrivao i neke političke situacije... ljude... No to je materijal s kojim nisam željela izlaziti', kaže Spindler, čiji film o Trokutu nije klasično biografski u kojemu se navode podaci o njegovu stvaralaštvu ili intervjui s drugim ljudima o njegovu radu.

'Zato sam film i nazvala 'Prijateljstvo s Trokutom'. Intiman je to pogled na njegovu svakodnevicu, na onog Trokuta kojeg je poznavao najuži dio prijatelja, onih koji su ga stalno posjećivali, kroz koje otkrivamo kakav je on zapravo: topao, ranjiv, duhovit, depresivan, sretan. U filmu se pojavljujem i ja. Možda će neki to i zamjerati jer sam prije toga radila film 'Mama zašto plačem...', u kojem je prikazana obiteljska intima moje djece i mene pa se u njemu također pojavljujem. No Trokut unazad 20 godina nije uopće želio pristati ni na kakva snimanja njega samog. Meni je to dozvolio', kaže Spindler.

Film je, objašnjava, nastao kao njezin studentski rad na drugoj godini magistarskog studija režije dokumentarnog filma, na koji ju je pozvao Nenad Puhovski, njezin profesor i mentor.

  • +9
  • +6

Vladimir Dodig Trokut

Izvor: Pixsell / Autor: Goran Jakus/PIXSELL

'Trokut je umro 3. rujna 2018. Nekoliko dana nakon njegove smrti imala sam ispit na Akademiji. U totalnom šoku od njegove smrti mislila sam da moram raditi pravi biografski film, da je to moja dužnost. U njega sam stavljala arhivske materijale. Došla sam na ispit i profesorima nije bilo jasno zašto sam to napravila. Rekli su da moram nastaviti onako kako sam prvotno krenula, na svoj intimistički način pričati priču, te da je u filmu najljepši naš odnos', kaže nam Spindler, dodajući da se tako vratila na prvobitnu odluku i u tom smjeru montirala film te ga podijelila na mala poglavlja.

Posljednje snimanje

'Trokut me nazvao 28. kolovoza i rekao kako želi da snimim njega i Ivana Posavca kako snimaju drvo jabuke u vrtu kod ureda odvjetnika Silvija Hraste. Osim što je htio da to stavimo u film, pozvao me u ured da potpišem da smijem koristiti fotografije njegovih uradaka koje sam dobila na CD-u. Zapravo, kada je umro, nekoliko dana nakon toga, pomislila sam da me želio zaštititi od eventualnih problema oko materijala. Dan nakon što je umro nazvao me Posavec i rekao mi kako su oni dan prije snimali tu jabuku, no kako je Trokut izrazio želju da se sutradan opet nađu i da ja dođem pa su ponovili snimanje kako bih imala materijala za film. To je na kraju bilo naše posljednje snimanje', kaže Vladimira Spindler.

Snimali su, kaže, od početka travnja 2018. do Trokutove smrti.

'Najteže je bilo snimanje zvuka. Kako je Trokut imao bradu po kojoj je uvijek prčkao, nisam mogla nigdje stavljati bubice pa sam zvuk snimala zumom. A i cijeli film je titlovan i na hrvatski i na engleski jer Trokut nije imao zube pa mnogi nisu mogli jasno razumjeti sve rečenice', kaže Spindler, kojoj su u periodu montaže puno pomogli redatelj Branko Schmidt i profesor Goran Dević.

Posljednji susret s Trokutom Spindler je imala 2. rujna 2018., noć prije umjetnikove smrti.

'Nazvao me i pitao hoću li doći. Došla sam, prvi put bez kamere. Rekla sam mu da želim da se družimo i da ne prčkam po kameri. Ostala sam kod njega pet sati. Sjedila sam na njegovu prozoru, a on u svojoj fotelji. Kuhao nam je čaj. Razgovarali smo o tome kako bismo željeli da završi film, kako da izgleda zadnji kadar. Tada mi je prvi put pričao o smrti svojih roditelja. Stalno sam ga nagovarala da odemo u njegov rodni kraj i da nakon 18 godina posjeti grob svojih roditelja. No govorio je da mu je teško putovati. Imala sam ideju da to bude kraj filma. Trokut vraćen korijenima. Rekao mi je da imam još vremena snimiti kraj filma jer da će on ionako živjeti do 85. godine', otkriva Spindler, dodajući da je tu večer oko 23 sata otišla doma.

  • +12
  • +9

Vladimir Dodig Trokut

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: N.N.

'Poslala sam mu poruku za laku noć, sjela za komp i montirala... gotovo cijelu noć. Sutradan me nazvala prijateljica i rekla mi da je pročitala na Facebooku da je umro Trokut. U totalnoj nevjerici posegnula sam za mobitelom i pritisnula broj na kojem je pisalo TROKUT. Znala sam da ako se umjesto njega javi Branka, onda je stvarno istina to da je umro. I na moju žalost, tako je i bilo', prisjeća se Spindler, a smatra da je Trokut, koji je preminuo u 70. godini, danas 'zaboravljen od ljudi, od Zagreba'.

'I on mi je rekao da unazad deset godina osjeća kako ga opstruiraju. Mislim da su ga više doživljavali kao sakupljača nego kao stvaraoca i slikara, konceptualnog umjetnika. Priča se uvijek vrtjela oko Anti-muzeja i ljudi su ga znali po tome, a manje su znali o njegovu slikarskom izričaju. Anti-muzej afirmira dosad nedovoljno i neadekvatno prezentirane pojave u kulturi i no-umjetnosti, a isto tako i potpuno zanemarene i marginalne pojave. Kulturnu zbilju čini inspirativnom, prepoznatljivom i svjesnom ljudi. Sadrži premete koji su bili za svakodnevnu upotrebu i predstavlja raritetan materijal. Sakupljanje je spoznajni i umjetnički čin... A stvari koje je Trokut sakupio su nacionalna baština. No inicijativa da mu se nađe adekvatan prostor za njih završila je s rekla-kazala i ništa više od toga', upozorava Spindler.

Inovacija svjetskih razmjera

Vladimir Dodig Trokut začetnik je varijante konceptualne i postkonceptualne no-umjetnosti te tvorac novih muzeoloških i umjetničkih praksi u svjetskim razmjerima, kao i nazivlja u novoj umjetničkoj praksi i muzeologiji kao što je pojam Anti-muzeja te Black-it-arta, Black out-arta, Black no-arta, industrijske arheologije i arheologije krvi.

Autor je opusa različitih izvorišta, od autorskog odabira predmeta do nemislilačkog pojma stvaralaštva kao no-mentalne forme.

Utemeljitelj je sveobuhvatnog likovnog i muzeološkog projekta Anti-muzej, Otvoreni muzej, Borbeni muzej, Muzej za svaki dan, Totalni muzej, Muzej bez zidova itd.

U svojim zbirnicama Anti-muzej čuva 500.000 artefakata, dislociran je na 35 mjesta u Hrvatskoj i inozemstvu te je pod preventivnom zaštitom Regionalnog zavoda za zaštitu kulturne baštine od 1981. Intelektualno je vlasništvo, duhovno vlasništvo i transfer znanja Vladimira Dodiga Trokuta te patent i inovacija muzejske prakse u svjetskim razmjerima.

Godine 1991. zbirka Anti-muzeja kao zaštićeni spomenik kulture darovan je u cjelini hrvatskom narodu, a 2012. i na upravu Vijeću Europe.

>>> Anti-muzej Vladimira Dodiga Trokuta skućio se na webu <<<

Teško joj je, tvrdi, izdvojiti najdraži Trokutov rad.

'Njegovi radovi odišu dubinom, smirenošću i jednostavnošću realizacije, no iza nje stoji duboko promišljanje. Zapravo njegovi radovi najviše govore o tome kakav je bio Trokut. 'Viva la Muerte' je možda ipak najimpresivniji opus', kaže Spindler te vjeruje da će na Liburniji publika reagirati na film na dva načina.

'Bit će onih koji očekuju biografski film, koji će negodovati te onih koji poznaju Trokuta i njegov rad, a koje zanima više ono što on nosi u sebi kao osoba. Njima će se svidjeti. Završnu verziju gledao je Rajko Grlić te je poslao dug osvrt i mail je završio rečenicom: 'Imaš sjajan film.' Vidjet ćemo kakve će biti reakcije. Bitno mi je da stojim iza svog rada i da sam ga napravila onakvog kakvog sam zamislila. Nisam nikada pomislila da će Trokut umrijeti. Nadam se da gleda odozgo i da mu se sviđa. Ovaj film je moj poklon njemu', kaže Spindler. Njezin dokumentarac 'Prijateljstvo s Trokutom' na Liburnia Film Festivalu prikazat će se u Off programu 28. kolovoza u Villi Antonio u 18.30. Glazbu potpisuje Darko Rundek, a zvuk Niko Gulam.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!