Riječ je o vizualno vrlo upečatljivoj seriji u kojoj nećete moći odvojiti pogled s doista originalnog stylinga Nicole Kidman, ali ni s prekrasnog prikaza New Yorka koji je zadnji put na malim ekranima tako pulsirao životom u seriji 'Damages'. Sve ostalo u seriji dovoljno je zanimljivo i napeto da će vas zadržati pred ekranom, ali nije toliko na razini HBO-a, nego je više nalik nekadašnjim 'klasičnim' američkim mini-serijama o obiteljskim tajnama, ubojstvima i sudskim procesima.
Nicole Kidman jedna je od najboljih aktualnih hollywoodskih glumica, ikona stila i istinski prekrasna žena koju je uvijek lijepo vidjeti na ekranu. Njezino ime navedeno na špici bilo kojeg filma uvijek je dobar poticaj za prodaju kinokarata, a otkad je ponovno počela glumiti u televizijskim serijama - kažem ponovno jer je se još sjećam kao mlađahne junakinje australske serije 'Vijetnam' prije tridesetak godina - sve u čemu se pojavi odmah je serija visokog profila. Tako je i sa serijom 'Slom' koja se odnedavna prikazuje na HBO-u. O njoj se počelo naveliko govoriti još i prije prikazivanja, najviše zato što u njoj glumi Nicole Kidman, a onda i zbog toga što joj društvo prave Hugh Grant i Donald Sutherland te zbog toga što je autor serije legendarni David E. Kelley (autor 'Zakona u Los Angelesu', 'Pravde za sve', 'Ally McBeal' i mnogih drugih uspješnica).
vezane vijesti
Ono što je, međutim, pomalo tužno jest to što se o seriji unaprijed počelo govoriti dobrim dijelom i zbog izgleda Nicole Kidman, a najglasniji u tim govorkanjima bili su oni glasovi koji su se zgražavali zbog estetskih zahvata na licu ove poznate glumice. Te ajme majko, kako se izbotoksirala, te ova više nemre nijedan mišić na licu mrdnut, te što bi s nekad tako lijepom ženom, te truć-bla. Sve jedna zločesta budalaština do druge. Da, Kidman je očito imala nekih estetskih zahvata na licu. Da, to je vjerojatno učinila zato što želi prikriti znakove starenja na licu, što uopće nije čudno s obzirom na mizoginu hollywoodsku kulturu, gdje se ženama koje imaju više od 40 godina i tako i izgledaju daju samo uloge ludih baka i ostarjelih državnih službenica pred penziju, a uloge četrdesetgodišnjakinja - Mili Kunis. Čak i ovdje, u seriji u kojoj je Nicole Kidman očito morala na tretmane pomlađivanja da bi mogla glumiti ženu svojih godina, bez problema je uparena s muškarce koji je deset godina stariji od nje - šezdesetogodišnjim Hughom Grantom. Nikakvo, dakle, čudo što je poduzela te zahvate.
Povrh toga, sve te priče o tome kako je 'tako paralizirala lice botoksom da sad više neće moći glumiti' su kolosalne bedastoće. Naime, i ovdje, pa i u još nekim ulogama koje je Kidman odigrala otkad se primjećuje njezina postojana veza s estetskom kirurgijom, vidi se da glumi bolje od 90 % svojih hollywoodskih kolega, bez obzira jesu li botoksirani ili nisu. A uz to je i dalje prekrasna, i to sadržajno, zanimljivo prekrasna, daleko iznad svih tip-top sređenih kalifornijskih lutkica.
No nijekati važnost izgleda Nicole Kidman za seriju 'Slom' bilo bi krajnje fejkerski i pogrešno. Ljepota, i to jedinstvena ljepota Nicole Kidman, odnosno Grace Fraser u seriji, jedna je od glavnih junakinja serije, originalno stilizirana, odjevena i dizajnirana te na taj način i karakterizirana. Uza sve to, ta je njezina ljepota i organski povezana s ljepotom New Yorka, grada koji je u ovoj seriji možda zadnji put prije pandemije i pustoši koji je u njemu zbog nje nastala, prikazan kao nezaboravno mjesto prepuno života, strasti, dobra, zla, bogatstva i siromaštva.
'Slom' je priča o tajnama, zločinima, spletkama i grijesima u krugovima najbogatijih, najljepših i najsretnijih Newyorčana, priča koja govori o najgorem ishodu sraza ljubavi i mržnje između povlaštenih i siromašnih. U njemu Grace Fraser, ugledna psihoanalitičarka, živi sretnim i prekrasnim životom sa svojim suprugom Jonathanom (Hugh Grant) i sinom Henryjem (Noah Jupe). Graceina životna sreća uvelike se ogledava u vanjskome licu, kako njezinom, tako i svega što je okružuje. Mnogi su već - pa i ja ću - otpjevali hvalospjeve odjeći u koju je odjevena Kidman u seriji, a koju je birala/dizajnirala danska kostimografkinja Signe Sejlund (zapamtit ću to ime) - odjeću šarolikog boho stila s posebno upečatljivim zimskim kaputima jarkih boja i mekanih materijala. Uz kosu koja tijekom cijele serije djeluje slobodno i nefrizirano, nego se u raskošnim kovrčama spušta niz Nicoleina ramena ili se vijori na vjetru te uz kuću koja je dizajnirana tako da napadno NE izgleda kao da u njoj žive bogataši - riječ je o sjajnoj karakterizaciji osobnog i obiteljskog života glavne junakinje, prirode njezine sreće i samopouzdanja.
No u priči koja govori o slomu te sreće, u priči u kojoj idilu začaranog života prekida užasna, nasilna smrt majke jednog dječaka iz prestižne škole koju pohađa i sin Nicole Kidman - moralo se naći i mjesta za estetiku stvarnosti, estetiku velikog grada s njegovim vibrirajućim životom, istodobno prljavim i čistim, šarenim i sivim. Oskarom nagrađivani direktor fotografije Anthony Dod Mantle (nagrađen za svoj rad na filmu 'Milijunaš s ulice') to je izveo doista upečatljivo, kroz snimke svjetala velegrada u lokvama, kotrljajuće prometne gužve na newyorškim avenijama, zamagljena šarena svjetla malenih, prljavih bodega te oštrim i hladnim zimskim suncem precizno ocrtane slike 'savršenog' života bogataša pri šetnji uz Brooklynski most i kroz Central park. U tim se snimakama vidi sva nelagoda, ali ljepota spoja najboljeg i najgoreg od New Yorka, pri čemu, naravno, ništa nije onako kako izgleda na prvi pogled.
Smrt majke dječaka koji pohađa istu školu kao i njezin sin, pa onda još k tome majke koja je dosta mlađa od ostalih majki, dosta siromašnija od ostalih majki, dosta manjinskijeg podrijetla od ostalih majki - neće samo potpuno slomiti divan život kojim je Grace Fraser živjela do tada, nego će i na taj život baciti drugačije svjetlo, prokazati ga mnogo prijetvornijim nego što je na prvi pogled izgledao (a život Grace Fraser na prvi je pogled izgledao kao jedan od onih bogataških života koji je doista iskren i sretan). I to će se vidjeti u svakom kadru. I zbog toga je vizaulni element ove serije doista veličanstven i snažan.
Što se ostaloga tiče, serija baš ne doseže takve vrhunce. Priča je dovoljno napeta, nakićena s dovoljno superšokantni cliffhangera i poduprta odličnom glumom gotovo svih sudionika pa će ispuniti svoju funkciju da gledatelje zadrži uz ekran. No kad bi se kojim slučajem zanemarili njezini vizualno-emotivni elementi, čak i kad bi se izbacila ta fenomenalna kostimografija, koja je gotovo pa najbolja u seriji - ne bi ostalo dovoljno da bi se opravdalo prikazivanje ove serije na HBO-u. HBO, naime, ima neke standarde, a ti su standardi viši od klasičnih, srednjestrujaških američkih mini-serija iz devedesetih - onih stotinu koje smo gledali i u kojima je uvijek neka obitelj skrivala neku tajnu i u kojoj bi se uvijek ispostavilo da je nečija sreća nekoga drugog koštala života. Zgodno, napeto, ali brzo zaboravljivo i ništa posebno.
No stavite li uza sve to Nicole Kidman u punome sjaju i sve one gore opjevane vizualne elemente, dobit ćete nešto nezaboravno. A scena u kojoj Grace Fraser u zelenom baršunastom kaputu hoda newyorškom avenijom dok joj vjetar raznosi kosu doista je nešto nezaboravno. I samo se zbog nje isplati nastaviti gledati - da vidimo što li se to tako strašno dogodilo tom predivnom biću pa da se serija morala nazvati baš - 'Slom'.
