FILMSKI OSVRT ZRINKE PAVLIĆ

'Tri plakata izvan grada' - izvrstan prikaz ženske boli, traljav prikaz rasnih napetosti

  • Zrinka Pavlić
    Autor: Zrinka Pavlić
  • Zadnja izmjena 09.02.2018 14:51
  • Objavljeno 09.02.2018 u 14:44
Fantastična Frances McDormand u filmu 'Tri plakata izvan grada'

Fantastična Frances McDormand u filmu 'Tri plakata izvan grada'

Izvor: Screenshot / Autor: screenshot

Frances McDormand u ulozi života, britki i mračno duhoviti dijalozi Martina McDonagha, uvjerljiv prikaz tuge i izgubljenosti u nepravednom svijetu - sve su to aduti kojima 'Tri plakata' rasturaju na filmskom platnu. No drugi glavni lik u filmu, onaj kroz kojeg se ocrtavaju rasne tenzije u Americi, duboko je problematičan

'Boga nema, svijet je prazan i nema baš nikakve veze što činimo jedni drugima', u jednom od dirljivijih i tužnijih trenutaka govori Mildred Hayes (Frances McDormand) srni koja je do nje dolutala iz šume. Sukus je to čitave tuge i bijesa koju Mildred osjeća nakon što su joj kćerku silovali i ubili, a sedam mjeseci nakon toga ne samo što nitko nije odgovarao za taj zločin, nego je i policija više-manje digla ruke od pokušaja pronalaženja počinitelja.

Tuga i bijes - i to tuga i bijes žene kojoj je dozlogrdio sustav u kojem se njezina potreba za pravdom i suosjećanjem smatra manje vrijednom ujedno je i glavni motiv filma 'Tri plakata izvan grada'. U njemu glavna junakinja Mildred Hayes, gnjevna zbog policijske neučinkovitosti i ravnodušnosti - unajmljuje tri jumbo plakata izvan fiktivnog gradića Ebbinga u Missouriju te na njima lokalnom šefu policije, Williamu Willoughbyju (Woody Harelson) postavlja otvoreno pitanje: SILOVALI SU JE DOK JE UMIRALA, A JOŠ NITKO NIJE UHIĆEN - KAKO TO, ŠEFE WILLOUGHBY?

Na vrištećim crvenim plakatima nema nijedne uvredljive riječi - dapače, Mildred se posebno raspitala što na njima smije, a što ne smije napisati prilikom unajmljivanja. Nema na njima ni jedne jedine neistine - silovatelj i ubojica njezine kćeri doista još nije pronađen. Ono što, međutim, na njima stoji jest ime šefa policije, uglednog, omiljenog, obiteljskog čovjeka koji uz to još umire od karcinoma gušterače. 

I to je dovoljno da se cijela zajednica okrene protiv Mildred.

Foršpan za 'Tri plakata izvan grada'

Autor: YouTube

U samo nekoliko jednostavnih koraka cijeli gradić odlučuje da je očuvanje ugleda dobrog šerifa važnije nego pravda za silovanu i ubijenu tinejdžerku. U samo nekoliko jednostavnih prečaca donosi se opći zaključak da je jedna majka koja je izgubila kćer na najbrutalniji i najužasniji mogući način sa svojom boli i ljutnjom luda i nepoželjna, dok se šefu policije, samo zato što je dobar obiteljski čovjek i samo zato što umire od raka, oprašta to što nije izvršio svoju dužnost.

Stvari, naravno, nisu crno-bijele i film nam u više navrata govori kako je istraga prestala jer nije bilo daljnjih tragova, čak i sam šef policije govori o tome koliko mu je žao zbog toga, ali dok za njega i njegova opravdanja svi imaju razumijevanja - za Mildredinu bol i bijes nema ga nitko. Pa se Mildred onda počne ponašati kao osoba koja doista više nema što izgubiti.

  • +5
  • +2

Nominirani za Oscare

Izvor: Profimedia / Autor: Profimedia

Sjajno postavljena priča o sistemskom zanemarivanju žena, seksualnog nasilja, ženske boli, bijesa i potrebe za pravdom najjača je točka ovoga filma, zajedno s briljantnom glumačkom izvedbom Frances McDormand, koja je, bez imalo pretjerivanja, ovdje iznijela ulogu karijere. Film se, osim toga, jako fino uklopio u društveni trenutak, u globalno - ili barem američko razotkrivanje ženskog bijesa i boli, potaknuto iskrom weinstenovskih ispovjedi. Cijela priča izvrsno prikazuje koliko se lako opravdana ljutnja i tuga jedne žene u očima sistemski mizogine javnosti pretvaraju u: 'Vidi lude babe, sad bi ona spaljivala dobre dečke na lomači!'

No to nije jedina stvar o kojoj govori ovaj film, i tu nailazimo na problem.

O likovima i glumcima u filmu

Autor: YouTube

Nasuprot Mildred Hayes, koja svojim plakatima želi barem malo prodrmati sustav i zbog toga biva proglašena problematičnom, u tom sustavu kojemu Mildred šalje poruke putem plakata upoznajemo doista problematičnog policajca. James Dixon (Sam Rockwell) žešća je rasistička, nasilnička i alkoholičarska budala, čovjek prepun agresije prema više-manje svakome osim par najbližih kolega i mamice koja ga dodatno kljuka takvim idejama i porivima.

Paralelno i isprepleteno s pričom o Mildredinoj ljutnji zbog zaborava koji pomalo prekriva smrt njezine kćeri, pratimo i priču o policajcu Dixonu, koja se negdje na pola filma, otprilike nakon smrti šefa policije, pretvara u priču o iskupljenju. Bez previše spoilera reći ću samo da Dixon na neku foru zbog jednog pisma i zbog jednog susreta u bolnici odjednom postaje lovac na pravdu te na kraju čak i neobični saveznik glavne junakinje, a sve se to pravda implikacijom da je netko uspio prodrijeti kroz slojeve bijesa i nezadovoljstva u njegovoj inače čistoj i pravednoj duši.

Mislim, ono, dajte me nemojte...

Isječak iz filma

Autor: YouTube

Dok s jedne strane 'Tri plakata' kirurški precizno, suptilno i nevjerojatno uvjerljivo upućuje na problem sistemske mizoginije, u drugom slučaju - Dixonovu - utječe se crtićkim bedastoćama i pojednostavnjivanju sistemskog rasizma. Crnci koje je Dixon, kako saznajemo još na početku filma, mučio u sklopu svojih "policijskih" akcija samo zbog jednog pisma i susreta u bolnici postaju tek rekvizit za prikaz njegove duboke nesreće i nezadovoljstva i sada, nakon što je u jednoj noći naučio kako se smiriti i gledati na svijet s ljubavlju, a ne s mržnjom - eto ti ga odmah na strani istine i pravde. 

Da stvar bude još malo uvredljivija po inteligenciju gledatelja, zadnji dio filma čak i potpuno mijenja fokus i s Mildred se prebacuje gotovo isključivo na Dixona, čiji se put iskupljenja na kraju završava ruku pod ruku s glavnom junakinjom. 

  • +5
  • +2

Oscari: Nominirani za najbolju glazbu

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Continental

Sasvim je moguće da je takav prečac u tretiranju rasne mržnje i nasilja nastao zbog toga što je scenarist i redatelj Martin McDonagh - Irac pa nije tako dobro upoznat ni saživljen sa specifičnostima problema američkih rasnih tenzija. No čak i ako mu to uzmemo u obzir kao opravdanje da ne mogu svi baš tako dobro, suptilno i točno opisati baš sve društvene probleme - ostaje to da je cijelo to Dixonovo obraćenje potpuno neuvjerljivo. Neuvjerljivo je dramaturški, neuvjerljivo je emotivno, neuvjerljivo je čak i glumački, unatoč tome što je Sam Rockwell izvrstan glumac i u ovom je, kao i u svim drugim filmovima koje sam gledala s njim, dao sve od sebe.

Na kraju 'Tri plakata' zato mi se glavom vrzmala ona neugodna pomisao koja se koji put zna pojaviti nakon gledanja nekih filmova: 'Ovaj film je remek-djelo, ali je i smeće.' U redu, smeće je možda preteška riječ. No da se McDonagh nije išao baviti rasom i rasizmom te se zadržao samo na problemu žene protiv sustava i sustava protiv žene, bio bi čisto, nezaboravno i opetovanih gledanja vrijedno remek-djelo. Ovako nije.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi