Brojni su se veliki koreografi okušali u postavljanju 'Sna ljetne noći'. Među prvima, naravno, Marius Petipa, još davne 1876, potom početkom dvadesetog stoljeća Michel Fokine, a od kasnijih verzija najpoznatije su one Georgea Balanchinea iz šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Balanchineovu očaranost 'Snom ljetne noći' očito dijeli i Youri Vàmos, jer ovo je (nakon Basela i Bonna 1995. te Dusseldorfa 1998) njegovo već četvrto koreografiranje 'Sna ljetne noći', ovoga puta s Baletnim ansamblom HNK Split s kojim je prošle godine već impresivno postavio 'Romea i Juliju'.

Vàmosova koreografija 'Sna ljetne noći' nudi skeptično-ironičan i zabavno-humorističan odgovor na pitanje je li se Bogu, koji katkad želi biti čovjekom, lakše nositi s ljubavnom srećom i patnjom nego čovjeku.