Ankica Jurić Tilić:

'Pripadati malom filmskom tržištu uglavnom nosi sa sobom nevolje, ali se zato mi iz malih zemalja bolje razumijemo i više surađujemo'

04.12.2019 u 10:03

Bionic
Reading

Ankica Jurić Tilić ovogodišnja je dobitnica nagrade Eurimages Co-production Award koja daje priznanje presudnoj ulozi koprodukcija u njegovanju međunarodne razmjene i odaje počast njezinu radu na uspješnim filmskim koprodukcijama. Nagradu dodjeljuje fond za potporu kulture Vijeća Europe Eurimages, a hrvatska producentica primit će je na svečanosti Europske filmske akademije u Berlinu 7. prosinca

Ankica Jurić Tilić 2003. je s dva partnera osnovala produkcijsku kuću Kinorama, a kao producentica potpisala je 30 dugometražnih igranih filmova, nekoliko TV serija te niz kratkometražnih filmova. Njezini recentni najuspješniji igrani filmovi, koje je podržao Eurimages su 'Ne gledaj mi u pijat' Hane Jušić (nagrada Fedeora na Venice Days 2016.) i 'Zvizdan' Dalibora Matanića (Nagrada žirija u programu Un Certain Regard Cannes film festivala 2015.). Sada s Matanićem završava njegov novi film 'Zora', sa Sonjom Tarokić njen debitantski dugometražni film 'Zbornica', a uskoro bi sa snimanjem trebao početi i debitantski dugometražni film Simona Bogojevića Naratha 'Illyricum'.

Što vam znači ova nagrada? Hoće li biti ubuduće lakše financirati filmove?

Ova mi je nagrada važno priznanje. Ne znam hoće li imati utjecaja na financiranje mojih budućih projekata, ali jako sam sretna što sam ju dobila za svoj dosadašnji rad. Sudeći po reakcijama kolega i čestitkama koje sam dobila iz cijelog svijeta, rekla bih da je zapažena. Drago mi je što je došla od Eurimagesa jer njihov rad izuzetno cijenim – oni nisu samo fond koji financijski pomaže koprodukcije, nego su aktivni u promicanju ideje međudržavnih suradnji na kulturnom polju, vrijedno prikupljaju statistike koje nam pomažu da unaprijedimo djelovanje i promijenimo loše prakse, pomažu otkrivanju novih talenata i imaju razne druge vrijedne inicijative, a ono što osobito cijenim je da nas iz manjih zemalja, s manjih tržišta, tretiraju jednako kao kolege s velikih, razvijenih tržišta.

Može li se danas uopće zamisliti europski film bez koprodukcija i treba li ga uopće zamišljati?

Francuzima, Nijemcima ili Talijanima je daleko lakše zamisliti europski film bez koproduciranja – nama je to gotovo nemoguće. Te velike zemlje, a i neke manje poput na primjer Austrije ili Norveške imaju brojne izvore financiranja i nije im nemoguće proizvesti film oslanjajući se samo na vlastite nacionalne, regionalne i lokalne fondove. Nama je to nažalost gotovo nemoguće. Kažem nažalost jer bilo bi lijepo neke filmove proizvesti i van koprodukcijske sheme – recimo filmove za djecu. Pripadati malom tržištu uglavnom nosi sa sobom nevolje, ali se zato i mi iz malih zemalja bolje razumijemo i više surađujemo.

Koja je tajna uspješnog pronalaženja dobrih koprodukcijskih partnera i projekata?

Stalna prisutnost na širem europskom tržištu višestruko je korisna za sve nas koji stvaramo u Hrvatskoj. Mislim ovdje na razne faze proizvodnje – na razvijanje projekta na radionicama, na predstavljanje projekata na koprodukcijskim sajmovima, na sudjelovanje na festivalima, na profesionalno usavršavanje, na članstvo u profesionalnim udrugama i sve ostale oblike profesionalnog djelovanja. Mislim da je dobro da procjenjujemo svoje snage, svoju kvalitetu, originalnost, stručnost i sve ostalo komparirajući se s kolegama iz Europe i svijeta – imamo sigurno puno toga za naučiti, ali i za podijeliti s drugima. Sva ta mjesta su istovremeno i mjesta za pronalaženje partnera za suradnju.

Imali ste filmove u Veneciji i Cannesu, koja je formula za bolju afirmaciju hrvatskog filma na međunarodnoj sceni?

Stalno bi trebali imati na pameti koliko je teško učiniti film vidljivim na svjetskoj sceni – samo u Europi se proizvede više od dvije tisuće filmova godišnje. Šanse da recimo mi u Hrvatskoj zapazimo neki, na primjer, finski film, da informacija o njemu dođe do nas i da film dođe u naša kina su zaista male. Jednako tako ili samo mrvu bolje je i s našim filmom na finskoj ili talijanskoj sceni. Gotovo jedini način da se to dogodi je sudjelovanje i nagrada na jednom od najvažnijih festivala. Da bi se to dogodilo, prije svega treba napraviti izuzetan film, a da bio on bio razmotren na pravi način potreban je združeni rad i nas filmaša i našeg filmskog centra, dobra promocija, upornost i umreženost. Zbog te velike količine filmova i činjenice da smo s malog tržišta moramo se ozbiljno potruditi da bismo uopće dobili početnu šansu.

Domaći film je u posljednje vrijeme kolabirao na kinoblagajnama, što se dogodilo da čak ni filmovi za djecu i komedije više ne mogu privući publiku u kina u značajnijem broju?

Meni se ne čini da je domaći film kolabirao, dapače, mislim da imamo vrlo dobre rezultate s obzirom na to na koliko je ekrana i u kojem vremenskom periodu se filmovi prikazuju. Brešanov film je imao zavidnu gledanost, film Dane Budisavljević je napravio jako lijepe rezultate, naša komedija Predraga Ličine je isto sasvim lijepo napredovala dok nismo nestali iz kina… Mislim da rezultate naših filmova u kinima treba uspoređivati s rezultatima filmovima europskih redatelja, ako treba i slavnih redatelja poput Hanekea ili Lantimosa – u takvim usporedbama stojimo zaista dobro. Jedino ako krenemo uspoređivati s filmovima poput 'Terminatora' ili 'Frozena' možemo govoriti o kolapsu domaćeg filma, ali takve usporedbe se ne rade ni na drugim poljima djelatnosti pa mi se ne čini ispravnim da se rade kada je film u pitanju. Postoji još jedna činjenica koju bi trebali uvažiti, budući da ulazimo u treće desetljeće 21. stoljeća, a to je da su se gledateljske navike promijenile i da se filmovi većinom gledaju van kina, da su dostupni na platformama i televizijama i da se prava slika o gledanosti može steći jedino ako se svi ti rezultati zbroje.

Sve je veći broj producentica kod nas. Smatra se da povećani broj udjela žena u nekom zanimanju znači pad prihoda, nadam se da nije to slučaj i ovdje.

Što se tiče producentskog posla, mislim da je balans na našem tržištu prisutan već dulje vrijeme, rekla bih zadnjih petnaestak godina, i ne bih rekla da je u korelaciji s prihodima. Broj producentica i producenata je stvarno podjednak. Mislim da smo čak i u statistikama koje prate omjer redateljica i redatelja solidni na europskoj mapi, iako nismo još ni blizu zadovoljavajuće ravnoteže. Rekla bih da je ona najmanja kad se radi o scenaristicama i glavnim glumicama koje su stvarno podzastupljene u domaćoj kinematografiji.

U pripremi imate nekoliko novih filmova, među kojima je i prvi dugi film Sonje Tarokić čija se radnja odvija u školi. U koliko mjeri će taj film korespondirati s aktualnim događajima u školstvu?

Sonjin film tematizira odnos pojedinca i sustava i nije vezan uz aktualne događaje, ali školstvo je uvijek bilo i bit će vruća tema, i tako i treba biti jer je izuzetno važno. Na ovoj osobnoj razini, ako se okrenem unatrag i razmišljam o ljudima koji su me poticali i inspirirali, na listi će se pri samom vrhu naći upravo nekoliko profesora kojima sam imala čast i sreću biti učenicom.