U predstavi je preuzet dijalektalni (zadarski) jezik adaptacije i distribuiran istim likovima s jednakim psihosociološkim osobinama. Tu su ponovno Stoše, Šime, Perka, Venci i drugi te dva nova lika Dora de Pan i Stanko koji govore književnim jezikom i koji reflektiraju mentalitet prošlosti pretočen u suvremenost u polemici s nekim trajnim ljudskim kušnjama i osobinama: kako osigurati materijalnu egzistenciju, pošteno ili nepošteno, radom ili neradom, moralno ili nemoralno; tu je opsjednutost vlašću i kako je zadržati pod svaku cijenu; kušnja vjernosti pred koju je stavljena Stoše; što se krije u kutiji Dore de Pan; da li nas može spasiti samo nova mana s neba…

Sve je to uvijeno u plašt obojen lokalnim zadarskim mentalitetom i jezikom koji još u slabijem manje čujnom dijelu kontrapunkta uljepšava melodiju muke našega svakodnevnog preživljavanja i ambicija. Tekst sve to latentno mistificira uz pomoć Talije kod većine likova (komika), ali i ozbiljnih paradigmatskih razmišljanja utkanih u monolozima Stoše kad joj tentacjun razdire dušu, privarit ili ne privarit, kad se pretvara u zadarsku (otočku) Penelopu. Prividno lokalni mentalitet s univerzalnim trajno ljudskim problemima prožet je biranim intertekstualnim zahvatom od grčke mitologije i mediteranskih strasti do Shakespeareovog Hamleta i njegovih sjevernjačkih dvojbi na Šimin način. Intertekstualnost (posudbe) odnosi se na vrlo poznate sadržaje i komplekse lako prepoznatljive većini čitatelja ili gledatelja. Sam je kraj duboko uronjen i u suvremenost, a u katarzi je i neka vrsta oniričke nemoguće solucije za naše snove i aspiracije.

Po dvije ulaznice osvojile su:

Dijana Matešić
Julija Jović