Kada se govori o takozvanom 'zlatnom dobu televizije' čije dobrobiti svi konzumiramo u zadnjih desetak-dvadesetak godina, najčešće se pritom misli i govori o serijama kao što su 'Sopranosi', 'Mad Men' ili 'Igra prijestolja'. Ono što se pritom zanemaruje, a u zadnje je vrijeme sve jače i upečatljivije jesu televizijski filmovi. Snimani bez planova za kinodistribucijom, nego namijenjeni prikazivanju na TV kanalima, filmovi su to koje je gledateljstvo tradicionalno povezivalo s pomalo patetičnim pričama iz stvarnog života, obično na repertoaru u lijena nedjeljna popodneva kada nam mozak nakon obilnog ručka baš najbolje ne funkcionira, ali i ne mora jer je ono što nam se emitira pred očima ionako krajnje nezahtjevno. No iako takvi 'ljiga' filmovi i dalje postoje, u zadnjih su desetak godina, s porastom televizijskih standarda u 'serijskom svijetu', porasli i standardi televizijskih filmova.

Zanimljivo je da je i među tim, novim TV filmovima često riječ o ekranizacijama stvarnih događaja ili portretima stvarnih ljudi, ali to više odavno nisu samo rutinerske sapuničarski konfekcije, nego vrlo ozbiljni i kvalitetni filmovi. Kabelski kanali poput HBO-a snimili su ih preko nekoliko zapaženih, kao što je bilo 'Normalno srce' o krizi s AIDS-om u američkoj gay zajednici, kao što je 'Moj život s Liberaceom' s Michaelom Douglasom i Mattom Damonom ili 'Ne znate vi Jacka', u kojem Dr. Jacka Kevorkiana glumi Al Pacino. Svi su redom iznimno zanimljivi uvidi u živote osoba za koje smo čuli ili u situacije o kojima se mnogo pisalo i govorilo, i svi redom zaslužuju svoje mjesto u 'zlatnom dobu televizije'.

Dva nova takva filma na HBO stižu u svibnju i oba su utemeljena na stvarnim događajima. Prvi - 'Besmrtni život Henriette Lacks' snimljen je prema nagrađivanoj, sjajnoj knjizi američke novinarke Rebecce Skloot, koja je 2010. rasplela priču o takozvanim HeLa stanicama. HeLa stanice, naime, stanice su koje je liječnik i istraživač George Gey 1951. godine uzeo iz karcinoma grlića maternice pacijentice Henriette Lacks. Henrietta je nedugo zatim preminula, ali njezine su stanice bile (i još jesu) prve ljudske stanice koje su pokazale takvu otpornost i preživljavanje da su se pokazale sjajnima za razna medicinska istraživanja, razvoj cjepiva poput onog protiv dječje paralize te mnogobrojnih ispitivanja lijekova, kao što su koktel lijekova protiv AIDS-a ili kemoterapija. 

Henrietta Lacks, dakle, u svojoj je nesreći i bolesti mnogo dala čovječanstvu i znanosti, no postoji i druga strana priče: ta prerano preminula Afroamerikanka nije imala pojma da su liječnici uzeli njezine stanice niti da su na njima provodili pokuse. Njezina obitelj također nije bila obaviještena i nitko ih nije pitao za dopuštenje. Henrietta Lacks bila je samo siromašna crnkinja koja je u baltimorskoj (i danas svjetski uglednoj) bolnici Johns Hopkins umrla sa samo 31 godinu, a njezina je obitelj nakon njezine smrti nastavila živjeti u siromaštvu te do 1975. godine nitko od Henriettinih rođaka nije znao da su stanice njihove majke, kćeri, sestre, žene temelj za brojna medicinska istraživanja. 

Knjiga Rebecce Skloot cijelu tu priču sjajno koristi da bi tematizirala brojne društvene probleme, kao što je položaj Afroamerikanaca u društvu i američkom zdravstvenom sustavu, zatim i pitanje prava bolesnika i prava zaštite privatnosti pa i zadire u pitanja kao što je ono da se na tim stanicama dobro debelo i zarađivalo, a Henriettina je obitelj i dalje živjela u bijedi. Film, međutim, to toliko ne razrađuje, nego se više usredotočuje na pokušaje novinarke da s Henriettinom obitelji ostvari odnos povjerenja kroz koji će bolje upoznati Henriettu.

Iako u filmu glume izvrsni glumci - Rose Byrne kao Rebecca Skloot i Oprah Winfrey kao Heriettina kćerka Dorothy Lacks bez ikakve su sumnje odradile najveći posao - i iako je riječ o interesantnoj priči, film nije uspio otvoriti tolika pitanja kao knjiga, a i pomalo je šepav u rasvjetljavanju ličnosti same Henriette. Ipak, funkcionira kao skica o pozadini jednog fenomena u povijesti medicinskih istraživanja, ali i američkog zdravstvenog sustava, a valja mu priznati i određenu edukativnu ulogu jer kroz njega gledatelji mogu barem malo proviriti u način na koji se provode medicinska istraživanja te osvijestiti ulogu 'malog čovjeka' u znanosti. Svakako je vrijedan gledanja, no da moram birati, svakome bih prije preporučila da pročita knjigu.

Drugi HBO-ov film koji nas čeka u svibnju jest 'Čarobnjak laži' redatelja Barryja Levinsona s Robertom De Nirom i Michelle Pfeiffer u glavnim ulogama. Priča je to o najvećoj financijskoj prevari u američkoj povijesti - o tzv. 'piramidalnoj prevari' Bernieja Madoffa, razotkrivenoj 2008. godine. 

Režiran u dokumentarističkom stilu i, za razliku od većine drugih filmova povezanih s financijskim prevarama i velikom financijskom krizom 2008. godine, u sebi nema ni trunke lakoće i zezancije. Dapače, 'Čarobnjak laži' film je koji svojom atmosferom, pričom, režijom i iznad svega glumom Roberta De Nira - prikazuje svu stravu i razornost financijskih prevara. Pomno secirajući ličnost Berniea Madoffa - njegove obiteljske odnose, nevjerojatno visoku razinu njegove obmane i nedostatak suosjećanja prema žrtvama kojima je oduzeo životne ušteđevine, budućnost i planove - ovo je vjerojatno jedan od najmučnijih, ali i najboljih filmova o zločincima i prirodama njihova zločina. 

Iako naizgled hladan i kirurški precizan, ovaj film najjači je upravo u svojem emotivnom učinku, u prikazu načina na koji je Madoff razorio ne samo živote žrtava svoje prevare, nego i živote vlastite djece (jedan mu se sin ubio, drugi je 2014. preminuo od karcinoma - obojica su bila mlađa od 50), a osim fantastičnih Roberta De Nira i Michelle Pfeiffer, i svi ostali glume k'o struja, pri čemu bih posebno izdvojila Hanka Azariju kao Bernijevog najupućenijeg suradnika Franka Dipascalija te Alessandra Nivolu kao Bernijeva nesretnog sina Marka. 

Većina filmova o financijskim prevarama koje smo dosad imali prilike gledati barem su djelomično igrala na kartu 'dovitljivosti' glavnih junaka, koji put su se čak i šalili s cijelom pričom, uvijek u pozadini noseći misao kako je to sve samo jedna, doduše prljava i okrutna, ali ipak igra te da su svi koji su u njoj sudjelovali morali nekako znati da ta igra može završiti i krvavo. 'Čarobnjak laži' potpuno se odmiče od takvog rezoniranja i prikazuje sav užas, svu tragediju i svu krvavu okrutnost takvih prevara. Daje im i lice, ljudsko lice, i to ono najbolnije lice zbog kojeg će vam se zacijelo stegnuti želudac.

U zadnjem prizoru filma, Bernie Madoff novinarki koja ga intervjuira u zatvoru postavlja jedno pitanje: 'Recite mi samo jednu stvar - mislite li da sam ja sociopat?' Odjavna špica počinje prije odgovora i jasno je da je Barry Levinson htio da svaki gledatelj sam odgovori na to pitanje. Moj je odgovor bio gromoglasno DA. Pogledajte ovaj sjajan film i saznajte hoće li biti i vaš.