Prije nekoliko godina velika je tema hrvatskog glumišta bila poplava gostujućih redatelja. No oni su u tišini nastavili dolaziti, a kvalitativne posljedice toga već se pomalo osjećaju. Hoće li tome doprinijeti i novo ime koje bi moglo ući u tu orbitu, Gruzijac David Doiashvili, vidjet će se tek nakon premijere njegove režije komada 'Život lude' u koprodukciji riječkih Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca i HKD Teatra.

Domaća publika upoznala je Doiashvilija na prošlogodišnjem izdanju Međunarodnog festivala malih scena, kad je gostovanje njegovog viđenja Shakespeareovog 'Macbetha' izazvalo iznenađenje i posljedično osvojilo čak devet festivalskih nagrada. Nakon toga sve je bilo moguće, čak i da, tradicionalno ne baš u najboljim odnosima, ta dva riječka kazališta ujedine snage i krenu u zajednički posao. Gruzijski redatelj je svoju prvu režiju u Hrvatskoj odlučio odigrati na sigurno pa se vratio svojim počecima i ponovno posegnuo za djelom kultnog japanskog autora Ryunosukea Akutagawe. Ta pomalo skrivena činjenica japanske književnosti u relativno kratkom životu (1892-1927) ostvarila je zavidan i začudan opus, stilski tradicionalistički, a svjetonazorno nadilazeći podjele na istočno i zapadno, kako u kulturnom, tako i u religijskom smislu. Prosječnom kulturnom konzumentu vjerojatno je prva asocijacija na Akutagawino djelo podatak da je Akira Kurosawa za svoj prvi veliki svjetski uspjeh, film 'Rašomon', iskoristio upravo priče tog izuzetnog stilista. Akutagawa, međutim, ulazi i u biografski pododjel umjetnika koji su si oduzeli život, što njegovoj auri daje poseban sjaj, čak i bez medijskih manipulacija.

'Život lude', tekst koji David Doiashvili postavlja u Rijeci, svojevrsna je autorova dramska oporuka, komad u kojem je uspješno kompilirao mnoge motive iz ostatka svojeg opusa – od zagledanosti u sebe i pripadajuće potrage za smislom i mirom, do digresija u vidu rukavaca radnje što podsjećaju na poučne zen priče. Predstava će se izvoditi na velikoj pozornici riječkog HNK, dok ansambl čine članovi ansambla njegove Drame: Damir Orlić, Dražen Mikulić, Igor Kovač, Tanja Smoje, Jelena Lopatić i Andreja Blagojević te Edita Karađole kao predstavnica HKD Teatra. Redatelj je iz Gruzije doveo i svoj stalni autorski tim u kojem su scenograf i kostimograf Giorgi Lapiashvili, skladatelj Nikoloz Memanishvili i koreograf Konstantin Purtseladze

Hrvatska publika ne zna ništa ili gotovo ništa o Akutagawi, a vi ste ga već radili. Koji je razlog vaše fascinacije tim autorom?

Nije to slučaj samo u Hrvatskoj, on nije autor koji se previše često nađe na pozornicama. Ali siguran sam da i u Hrvatskoj oni ljudi koji vole književnost znaju za njega. Mislim da će taj moj izbor biti zanimljiv i ovdašnjoj publici, jer živimo u razorenom svijetu u kojem nema ni kapi poezije. Nadam se da će upravo ta poezija o kojoj govorim i koje će biti u predstavi dati ljudima barem malo vjere.

Može li se za tekst 'Život lude', iako po mnogočemu odiše japanskom tradicijom i kulturom, reći da je barem na neki od načina i apoteoza kršćanstva?

Mislim da da. Kod Akutagawe mi se najviše sviđa upravo to što nije u klasičnom ili doslovnom smislu japanski pisac, jer piše na, recimo, zapadnjački način, ali piše o Japanu, japanskoj povijesti i ljudima koji su poznati u japanskoj kulturi, i zato mi je taj spoj Istoka i Zapada najzanimljiviji kod njega. Pokušali smo to napraviti i u ovoj predstavi, tako da ne bude preslika Japana, ali da na određeni način vuče Japanu. Nismo, naravno, htjeli napraviti kabuki ili no ili nešto slično, baš naprotiv. Ali opet, htio bih, i nadam se da smo u tome uspjeli, dati predstavi neku estetiku i duh Japana.

Istodobno, 'Život lude' je svojevrsna autorova oporuka ili se barem tako čita. Koje je vaše mišljenje o činu samoubojstva, i autorskog i ljudskog?

Kad mislim o tome, javlja mi se niz pitanja na koja nemam pravi odgovor. Ne znam što je smrt, ali ne mogu reći ni što je ljubav ili prijateljstvo, ili zašto mi neki događaji izazivaju suze. Isto ako, ne mogu reći što je to dobar teatar. Ali kad netko genijalan poput Akutagawe dostigne razinu koja je i više od onoga što zovemo umjetnošću, tada ta osoba ima i pravo na takav čin, jer je već spoznala što je ljubav, prijateljstvo i što je kvalitetno kazalište. Takav čovjek ima odgovore na sve.

Mislim da jest. Kad čitam, razmišljam što je autor mislio dok je to pisao. Naprimjer, Sarah Kane u 'Psihozi 4:48', komadu koji sasvim nedvosmisleno tematizira samoubojstvo - mene i danas zanima što joj je prolazilo kroz glavu u tako bitnom, zapravo najvažnijem životnom trenutku. Sam Akutagawa je rekao da prije smrti ništa ne boli i ništa te više ne može dotaknuti. A meni je najzanimljivije kako doći do tog stupnja. U ovom komadu autorov alter-ego, ujedno glavni lik, cijelo vrijeme traži britvu i na kraju je pronalazi zato da bi učinio ono što je namjeravao. U trenutku kad je napokon pronađe, a odluka je već donesena, on doslovno kaže da mu je lakše ubiti se tom britvom nego obrijati se. Taj trenutak me zanima. A čini mi se i da bih i sam volio doći do tog trenutka u svojem životu.

U jednom eseju Akutagawa opisuje kako je u njemu sve životinjsko umrlo i kako 'živi u svijetu morbidnih živaca koji je bistar i hladan poput leda'. Odražava li ova predstava takvu atmosferu?

Potrudili smo se da se to osjeti. Ali smatram da ako želimo postići da gledatelji osjećaju hladnoću, predstava mora biti vruća. Zato se i ova, kao i sve ostale moje predstave, zasniva na kontrastima.