Studij Anglistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu u moje je vrijeme, početkom devedesetih – a možda je tako i danas – obuhvaćao kolegij Uliks, na kojemu se jedno od najzahtjevnijih i najkompleksnijih djela svjetske književnosti čitalo paralelno s knjigom The Bloomsday Book, u kojoj autor Harry Blamires – britanski književni kritičar, pisac, pedagog i kršćanski mislilac – prati roman poglavlje po poglavlje, riječ po riječ, i objašnjava aluzije, simboliku i narativnu strukturu, otkrivajući prave razmjere Joyceove ambicije.

Svaka stranica Uliksa funkcionira na više razina istodobno – kao priča, jezični eksperiment, filozofska rasprava, parodija književne tradicije i svojevrsna enciklopedija zapadne kulture. Što ćete shvatiti tek kad pročitate Blamiresov vodič: bez njega, gusto isprepletena mreža stilskih vratolomija, književnih aluzija, mitoloških paralela, jezičnih igara i unutarnjih monologa od kojih je sazdana ova gromada od knjige uglavnom će vam ostati skrivena iza epiteta zapanjujuće arhitekture koja izaziva intelektualnu vrtoglavicu. A tko ne bi htio zaviriti iza kulisa autorova uma?

Čisto čitateljsko iskustvo tek je prvi čin čitanja – to je ono kad dopustite piscu da vas zavede jezikom, ritmom, pričom. Drugi je čin tumačenje, ili pokušaj tumačenja unutarnje građevine romana. To je onaj dio književnosti o kojemu Umberto Eco govori kada razlikuje čitanje radi priče od čitanja koje književnost otkriva kao umjetnost.

'Bloomsday' na hrvatski način

Gotovo da nema velikog romana u povijesti književnosti koji u angloameričkom svijetu nije dobio vlastitog "tumača". Već desetljećima milijuni učenika i studenata posežu za izdanjima poput CliffsNotes, nekadašnjih Monarch Notes ili današnjih SparkNotes, koja sažimaju radnju, tumače motive, likove i simboliku te nude pregled najvažnijih kritičkih interpretacija. Od Shakespearea i Dickensa do Joycea, uz kanonska književna djela razvila se čitava paralelna biblioteka knjiga koje čitateljima pomažu da ih čitaju sporije, pažljivije i s više razumijevanja.

Hrvatska književnost nema takvu tradiciju, iako obiluje kanonskim djelima, koja su desetljećima predmet proučavanja, prijepora i novih interpretacija a ipak, eto, niti jedno nije dobilo knjigu posvećenu upravo čitateljskom iskustvu i njegovu produbljivanju.

Dosad. Nedavno je u izdanju zagrebačkog AGM-a objavljen Vodič kroz suvremenu hrvatsku književnost – Kristian Novak: Ciganin, ali najljepši, knjiga zamišljena kao svojevrsni interpretativni suputnik kroz – kaže tako njezin urednik Kruno Lokotar, a ja sam se sklona složiti s njim – jedan od najvažnijih romana suvremene hrvatske književnosti.

Anatomija književnog uspona

Novak je danas neprijeporna književna činjenica, no kanonski se status ne stječe preko noći. Već je Črna mati zemla – roman objavljen 2013., koji je svojom atmosferom, emocionalnom snagom i autentičnim idiomom odudarao od dotadašnje domaće proze – najavila iznimnog autora. No, kad se tri godine kasnije pojavio Ciganin… pa, tad se pokazao puni raspon Novakova spisateljskog umijeća.

U tri godine, pisac je napravio kvantni skok – ono što je u prvom romanu bilo nagovještaj, ovdje se razvilo u iznimno precizno oblikovanu književnu cjelinu, višeglasnu kompoziciju u kojoj četiri pripovjedačka glasa ne pripovijedaju samo različite verzije iste priče, nego iz vlastitih ograničenih perspektiva postupno grade cjelovitu sliku svijeta.

Pogon na sva četiri žanra

Čitatelj pritom nije pasivni promatrač, nego aktivni sudionik koji iz tih fragmenata neprestano slaže vlastitu istinu. Novak je iznimno stilski discipliniran pisac: svaki lik govori vlastitim jezikom, od međimurske kajkavštine i bajaškoga romskog govora do zagrebačkog slenga i hladnog administrativnog jezika policijskih zapisnika, pa jezik postaje jednako važan nositelj karaktera kao i radnja.

S lakoćom spaja kriminalistički triler, ljubavni i društveni roman, pri čemu napetost istrage služi kao pogonsko gorivo za mnogo dublju analizu društva u kojem su predrasude, klasne razlike, etnička pripadnost i institucionalno nasilje jednako važni protagonisti kao i ljudi od krvi i mesa. Doista, riječ je o romanu nevjerojatne pripovjedne lakoće a iznimno složenog mehanizma.

Sasvim dovoljno da je doista nemoguće osporiti logiku odluke da novu AGM-ovu biblioteku otvori baš Ciganin (iako vjerojatno nije slučajnost ni da je Lokotar urednik i svih triju Novakovih romana – 2023. je izašao još jedan hit, Slučaj vlastite pogibelji, također u izdanju OceanMora) .

Demontaža Novakova književnog stroja

Urednik, odnosno, urednici – urednički kolegij uz Lokotara čine i Miljenka Buljević, Leonardo Kovačević te Petar Milat – zapravo su zamislili knjigu koja nadilazi okvir uobičajenog čitateljskog priručnika, kojoj su usto pridodali interaktivnu i intermedijalnu dimenziju. Kičmu knjige čini trinaest eseja koji Ciganina seciraju iz najrazličitijih perspektiva – od sociološke analize romskih naselja i moralne tjeskobe do lingvističkih studija međimurskog idiolekta i propitivanja žanrovskih granica krimića – a potpisuje ih polifona skupina autora koji spajaju multidisciplinarnu optiku i popularno-znanstveni pristup; drugim riječima, pišu pitko, ali ne odričući se znanstvene utemeljenosti.

Rezultat je svojevrsni interpretativni poligon osmišljen da produbi proces razumijevanja Novakova romana, ali koji se ne zaustavlja na esejima, već se prelijeva u druge medije i oblike iskustva. Ilustracije Envera Krivca i Renate Poljak, pomno oblikovana medijateka, QR kodovi koji vode prema audio i video sadržajima te gamifikacija koju potpisuju Želimir Periš i Natalija Miletić (izradili su 70 igara podijeljenih u pet vrsta – Puzzlica, Citatica, Čopleki, Quizzica i Wordica) dokaz su da književna interpretacija ne mora ostati zatvorena u akademskom diskursu, već da može biti i vizualna, interaktivna, zaigrana…

Ulaznica za drugi čin čitanja

U sve to uvodi nas sam Novak esejom u kojem podsjeća da književno djelo u konačnici nastaje u umu čitatelja te da je autorova interpretacija tek jedna od mogućih. U središte vlastitog romana postavlja pitanje pripadanja – cijene koju za njega plaćaju njegovi protagonisti pokušavajući izboriti pravo na vlastitu priču nasuprot kolektivnim narativima koji ih određuju.

Od te početne točke zbornik se grana u trinaest različitih smjerova. Spisateljice i književne kritičarke Katarina Luketić i Ana Fazekaš promatraju roman kroz prizmu ljubavi, ženskog iskustva i patrijarhalnih mehanizama koji oblikuju sudbine njegovih junakinja, dok etnologinja Marijana Hameršak radnju smješta u širi kontekst balkanske migrantske rute i "dugog migracijskog ljeta".

Književni teoretičar, esejist i novinar Boris Postnikov pokazuje kako roman koristi logiku medija, PR-a i lažnih vijesti da bi razotkrio mehanizme proizvodnje društvene stvarnosti, a psihologinja i psihoterapeutkinja Nataša Jokić-Begić traumu čita kao trajno životno okruženje, prepoznajući različite oblike tjeskobe koji upravljaju protagonistima.

Interaktivni sustav za 21. stoljeće

Jednako su poticajni prilozi posvećeni jeziku i književnoj formi. Književna teoretičarka i stilističarka Anera Ryznar secira višeglasnu strukturu i četiri precizno oblikovana idiolekta; književnik, novinar i filmski kritičar Jurica Pavičić argumentira zašto je Ciganin, ali najljepši istodobno vrhunski društveni roman i iznimno uspješan krimić, dok književnik Zoran Ferić u Sandijevim i Albininim vizijama pronalazi elemente magijskog realizma.

Etnolog i antropolog Tomislav Pletenac i filozof Nebojša Zelič otvaraju pak pitanja društvene nejednakosti, romske zajednice i različitih oblika isključivanja, a književni teoretičar Pavle Bonča razmatra provinciju kao prostor koji sustavno kažnjava svako odstupanje od zadanih normi.

Krug zatvaraju tekstovi koji pokazuju kako roman nastavlja živjeti i izvan vlastitih korica. Kazališni redatelj Ivica Buljan analizira njegov kazališni prijenos na pozornicu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu kao autonomno izvedbeno djelo, dok pisac, programer i kreator videoigara Želimir Periš i spisateljica Natalija Miletić pokazuju kako se književni motivi mogu pretočiti u interaktivni sustav od sedamdeset videoigara.

Inženjerija pripovjednog mehanizma

Ovako zamišljena multidisciplinarna autopsija četrnaestero stručnjaka iz posve različitih polja – koja Novakovo djelo dešifrira kao kompleksan društveni, jezični i etički fenomen koji podjednako uvjerljivo podnosi psihološka, filozofska, sociološka, lingvistička i književnoteorijska čitanja – potvrđuje da je Novak stvorio toliko bogat "genom" romana da zahtijeva čitav orkestar različitih čitanja kako bi se otvorili njegovi brojni slojevi značenja.

Pritom znanstvena preciznost nije ugušila čitateljsku prohodnost, niti je ozbiljnost tema isključila intelektualnu zaigranost: njihovi eseji o traumi, jeziku, migracijama, medijima, filozofiji ili kazalištu nisu same sebi dovoljne akademske vježbe, već različiti ulazi u isti roman, svaki od kojih otvara prostor novom čitanju.

Otkrivanje nepoznatog u vlastitom pismu

I sad, da se vratim na ono Ecovo razlikovanje prvog i drugog čitanja. Prvi put čitamo da saznamo što će se dogoditi. Kod izvanrednih romana, kao što je to Novakov Ciganin, ali najljepši, priča je tek površinski val koji nas nosi naprijed oceanskom strujom koja ključa i bruji svjetovima i slojevima značenja – dok neprestano zapljuskuju našu čitateljsku svijest, nužno ih iščitavamo kroz vlastito iskustvo, znanje i senzibilitet.

Netko je rekao da svaki čitatelj zapravo stvara vlastitu verziju romana; užitku čitanja dobre knjige dodala bih i vlastito udivljenje: prema piscu koji je uspio izgraditi tako složen književni svijet – prema fascinantnim sposobnostima ljudskog uma. No, ako ste i dopustili da vas zavede Novakova lakoća pripovijedanja, nakon Vodiča, teško da ćete mu se ponovno vratiti kao isti čitatelj. Od jedne knjige o drugoj knjizi više i ne možemo poželjeti.

Možda najviše o uspjehu cijelog projekta govori priznanje samoga Kristiana Novaka da su mu pojedini prilozi, deset godina nakon objavljivanja romana, otkrili značenja kojih ni sam nije bio svjestan, što je ujedno i potvrda vrijednosti svake ozbiljne književne interpretacije – jer smisao različitih tumačenja nije potvrditi ono što već znamo, nego pokazati ono što u tekstu još nismo vidjeli.