KAZALIŠNA KRITIKA: kurlani

Kako živjeti u sredini gdje dominiraju muška logika, religiozni okovi i konzervativna pravila

05.12.2018 u 12:01

Bionic
Reading

Predstava 'Kurlani' u režiji Senke Bulić, premijerno izvedena u ponedjeljak navečer na sceni Tvornice kulture u produkciji Hotela Bulić, donijela je priču o sudbine tri jake i hrabre žene, koje uništava primitivna i konzervativna sredina

Senka Bulić, glumica, redateljica i voditeljica nezavisnog kazališta Hotel Bulić, ove je godine za svoj novi autorski projekt 'Kurlani' izabrala velik i ozbiljni zalogaj - trilogiju Mirka Božića o Kurlanima u kojima je taj nekadašnji direktor zagrebačke Drame i intendant najveće kazališne kuće, te rijetko izvođeni autor u kazalištima, maestralno opisao život u surovoj, sirovoj i patrijarhalnoj sredini Dalmatinske Zagore u prvoj polovici 20. stoljeća.

Međutim, Senka Bulić nije doslovno adaptirala taj monumentalni tekst nego je u skladu sa svojom žestokom, dramatičnom, rockerskom, postpunkerskom kazališnom poetikom i svojevrsnom estetikom ružnog, a uz pomoć dramatizacije Vesne Đikanović, stvorila suvremeno i aktualno viđenje Božićevog djela iz ženske perspektive.

U središte je postavila tri snažne žene – Perku, Garu i Anđeliju, a zatim je njihove sudbine promatrala u kontekstu zatvorene, zadrte i okrutne seoske zajednice, u kojoj dominiraju muška logika, religiozni okovi i konzervativna pravila ponašanja. Svaka od njih govori svoju priču i život svake od njih je neostvaren i tragičan. No sve tri junakinje izrazito su hrabre i u svojim odnosima sa muževima, braćom i ljubavnicima krše kruta seoska pravila i suprotstavljaju se društvenim normama i tabuima. No zaostala sredina je kruta, ne prihvaća inovacije, želi da sve bude onako kako je bilo stoljećima i ne oprašta, barem ne ženama, i one na kraju doživljavaju poraz.

Patrijarhalnost modernog vremena redateljica gradi svojim direktnim kazališnim jezikom i simbolima kojima na sceni oživljuje eklektični kaos. U tom kaosu izmjenjuju se motivi stiliziranog kola, jezik pokreta, dramatični monolozi i dijalozi, pljuvanje, fizičko nasilje nad ženama, eros, smrt; ulazi se pod kožu, u područje strasti i seksualnosti, progovara o nagonima, preljubima, trudnoći, rađanju, vanbračnoj djeci, majčinstvu, ženskoj solidarnosti i tzv. ženskoj sramoti, onome što skandalizira selo, ali i grad; prokazuje se nepravda sela (i grada) prema ženama, pokazaju se glumčev goli penis i žena kako doji dijete, te samoubojstvo; sve je grubo, sirovo, kao i ta patrijarhalna sredina, prenaglašeno, previše ekstatično, žestoko.

Senka Bulić režira Kurlane Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Marko Ercegović

To je posebno vidljivo u interpretaciji Helene Minić Matanić, koja utjelovljuje lik tragične ali i subverzivne udovice Perke, koja se bez straha suprotstavlja pravilima sredine. Nju razapinje primitivni seoski žrvanj, ali ona ide dalje, doživljava religiozno preobraćenje i na kraju umire, no problem je u tome što izgovara gomilu teksta preglasnim, jednako dramatičnim tonom, tako da zapravo na trenutke od silne žestine djeluje neuvjerljivo.

Lucija Šerbedžija kao mučaljiva, tužna i smjerna Anđelija i Frano Mašković kao Perkin brat, članovi ZKM-ovog ansambla, bili su odlični, pokazavši kako se stišanijim emocijama iskazuje puno širi registar osjećaja i strasti. Anđela Ramljak kao Gara, odjevena u bijelu vjenčanicu, donijela je na scenu mladenačku neustrašivost i drskost, a Jure Radnić, koji je posebno za ulogu Bikana obojio kosu u bijelo, pokazao dobru fizičku kondiciju i talent za glumačko eksperimentiranje, koje ne može izraziti u matičnom Kazalištu Trešnja. Paško Vukasović u ulozi tobože dobroga muža Filipa izrazio je snagu nagona ali i licemjernost sela.

Ton suvremenosti ostvaruje se prvenstveno vizualnim elementima: kostimi Olivera Jularića su današnji (čipkasta vjenčnica, odijelo, sportski outfit...), a scena Tomislava Ćurkovića je ogoljela, prazna – čine ju samo tri plave plastične stolice, mikrofon, uže i dva kruga razbacanog cvijeća na podu, koja na kraju postaju grobovi Anđelije i Perke. Nema direktne aktualizacije teksta, jedino je maksimalno stišan dijalekt.

Premda Božić piše o tridesetima i četrdesetima prošlog stoljeća u interpretaciji Senke Bulić itekako prepoznajemo konzervativnost današnjeg vremena. Naime, ona originalnu priču o Kurlanima uzima samo kao predložak, a na sceni oživljuje današnje moderno društvo 21. stoljeća, kako bi progovorila o podređenom položaju žene u svim patrijarhalnim društvima, pa tako i u današnjem hrvatskom. S druge strane, dotiče se i teme preživljavanja, svojstvene svim vremenima i društvima. Zbog toga su 'Kurlani' u produkciji Hotela Bulić aktualna i zanimljiva predstava, a dojam bi bio kudikamo jači da ne traje predugo (više od dva sata) i da su glumačke interpretacije manje agresivne. Problem je i u djelomičnoj nerazumljivosti bujice teksta koju izgovaraju glumci što otežava praćenje predstave. Naime, Tvornica kulture naprosto nije kazališni prostor.