Glumačke bravure za suze i smijeh, zbilja dovedena izravno na kazališne daske i kazalište koje se s tom zbiljom može mjeriti, sitcom uživo i pokazana vježba, završni ispit glumačke škole ili majstorska klasa održana na pozornici... sve su to odrednice koje je lako vezati uz autorske radove Ivice Boban. Već gotovo legendarna redateljica, autorica, koreografkinja i pedagoginja je, nedugo nakon 'Samo bez emocija' u Teatru na Trešnjevci, popisala još jednu predstavu vrlo sličnog postupka: 'Sutra (ni)je novi dan', a publika Teatra EXIT je dobila novi razlog za dolazak u crveno-crno kazalište
Ivica Boban ime je samo za sebe jer je autorica s pedagoškom karijerom kojom je obilježila posljednjih nekoliko desetljeća hrvatskog kazališta i svega onoga što se na domaćim pozornicama zbiva, čak i ako naizgled s njom nema veze.
Jednostavno, većina onih koji danas ovdje glume na ovaj ili onaj način prošli su joj kroz ruke, a dobili samo onoliko koliko su željeli i mogli uzeti. Kad ne radi megalomanske projekte u velikim kućama, služi se istim postupcima kojima vodi studente već generacijama, pa je zato u njezinoj biografiji ipak više od velikih predstava s dramskim predlošcima, čak i kad je riječ o iznimnim uspješnicama poput 'Četvrte sestre', znači rad s Kazališnom radionicom Pozdravi ili davni &TD-ov naslov 'Kako sada stvari stoje'.
S traumatičnim predznakom zbog još otvorenih ratnih i poratnih rana, on je stajao iznad niza osobnih iskaza i situacija odigranih bez granica takozvanog fizičkog i teatra riječi, i njime se svojedobno predstavila generacija koja danas ili ima zvjezdani status ili drži velik dio repertoara kuća u kojima se u međuvremenu (s)našla. Taj 'Kako sada stvari stoje' Ivica Boban radi i dalje, samo što se svaki put drukčije zove.
Na zagrebačkim pozornicama trenutačno su tri inačice zapravo iste priče, tri predstave nastale iz glumačkih mogućnosti, kao pokazna vježba umijeća i talenta, dakle i onoga naučenog i onoga što se ne može naučiti. 'Kako misliš mene nema' s Amarom Bukvićem i Filipom Juričićem prije šest godina sasvim jednostavno dokazala je da sapuničasto zastranjivanje nije glumački put bez povratka, a i dalje igra. Dugovječnost očekuje i 'Samo bez emocija' u Centru za kulturu Trešnjevka, u kojoj su Andrej Dojkić, Marija Šegvić, Ivana Zanjko, Nataša Kopeč, Dinka Vuković, Sanja Drakulić i Slaven Španović prije par mjeseci pokazali što mogu i koliko znaju ne samo u glumačkom smislu. Na sličan način razotkrivaju se u najnovijoj EXIT-ovoj produkciji i Mirela Videk, Iskra Jirsak i Zoran Pribičević.
Budući da je uvijek riječ o glumačkom istraživanju, vođenom po metodologiji koja već desetljećima daje rezultate, ali je u stanju i čuti te uvažiti i iskoristiti poticaje koje novo vrijeme donosi kroz mlade ljude, sve tri su slika procesa koji se naknadno 'sklapa' u predstavu. Zato ih i ne treba gledati kao dovršene cjeline u kojima se rastežu dramski lukovi a radnja stiže samu sebe, nego kao svojevrsni spoj komedije trenutka, razvijenog stand-upa i etida čiji je uspjeh zagarantiran činjenicom da je ispit već prošao, i da je nesumnjivo položen. U sve tri predstave ima vrlo sličnih podjela, tipizirane radnje, pogleda oko sebe i u sebe, kao i prije gotovo dvadeset godina kada je nastala 'Kako sada stvari stoje', ali stvari i stoje tako da, nažalost i na sreću, materijala za ovakvu igru i ovakvo kazalište ima. S emocijama koje provocira, vještinom koju dokazuje i mladošću kojom se hrani.
Na tu višestrukost pogleda Ivica Boban kao redateljica, ili jednostavno 'vođa puta', uvijek igra u ovakvim projektima: istodobno inzistira na mimetičnosti situacija, svakodnevici i prepoznatljivosti na svim razinama, od karaktera i njihovih specifičnosti do minijaturnih zapleta, ali i na otklonu u vidu osvještavanja predstavljačke pozicije i osobnih iskaza izvođača.
Na primjer, u 'Samo bez emocija' glasna muzika i skandiranje ujedno su i teatarski odsjaj zbilje koja vrije i čeka pobunu, a 'Sutra (ni)je novi dan' bliži je karakternoj stilizaciji 'Kako misliš mene nema', ali zadržava i glumačko 'priznanje' iz 'Kako sada stvari stoje'. Povlačiti izvođačke paralele ili uspostavljati hijerarhiju po kvaliteti u takvom je kompleksu prilično bespredmetno, jer riječ je o kolektivnoj igri koja se oslanja na zajedništvo i suigru, kako u procesu nastanka tako i, uvjetno rečeno, finalnom produktu. Ono što je važno jest to da su i Mirela Videk i Iskra Jirsak i Zoran Pribičević, zajedno i pojedinačno, uspješno odradili majstorsku klasu Ivice Boban i pokazali se u najboljem svjetlu, kao i mnogi prije njih. I da takva vrsta poslijediplomskog treninga s pogledom prema van i prema unutra ne bi štetila ni ansamblima kazališta koja nisu u povojima, na periferiji ili tek 'glumačka'.
