Ajmo iskreno: koliko će ljudi pročitati ovaj tekst? Koliko će ljudi pročitati bilo što napisano i objavljeno na tportalu i u drugim medijima? Bilo zbog posla, kućnih obaveza ili pak zbog uživanja na ljetovanju u ovim vrućim mjesecima?

Pitanje je to koje si često postavljaju i novinari i urednici, a čak i akademska zajednica, medijski istraživači. Među njima su i Benjamin Toff, Ruth Palmer i Rasmus Kleis Nielsen, autori knjige 'Izbjegavanje vijesti', koja se bavi pitanjem: zašto novinarstvo gubi publiku?

U travnju 2026. godine u Hrvatskoj ju je izdala Agencija za medije u svojoj nakladi Točno tako, koja objavljuje knjige iz područja medija i komunikacija, namijenjene novinarima, studentima i nastavnicima tih područja, ali i samoj javnosti u okolišu digitalnih medija i društvenih mreža, s kojima dolazi i velik potencijal za plasiranje dezinformacija. Naklada je uspostavljena u okviru NPOO mjere 'Uspostava sustava provjere točnosti informacija', čiji su nositelji Agencija za medije i Ministarstvo kulture i medija, kako kažu, 's ciljem jačanja otpornosti društva na dezinformacije, poticanja kvalitetnog novinarstva i osnaživanja povjerenja u vjerodostojno informiranje'.

Sama Ruth Palmer, inače izvanredna profesorica na Odsjeku za komunikacije i digitalne medije na Sveučilištu za poslovne znanosti u Segoviji i Madridu, gostovala je u Zagrebu i predstavila ovu knjigu te govorila o sve izraženijem izbjegavanju vijesti. Tom prilikom prezentirano je i domaće istraživanje koje je pokazalo da to povremeno ili često namjerno čini čak 48 posto građana u Hrvatskoj.

Bez osuda, već sa željom razumijevanja

Sve u svemu, knjiga je zanimljivo napisana, jer troje autora uspjelo je osigurati ne samo najopsežnije istraživanje o fenomenu izbjegavanja vijesti do sada, već ga i ispisati protočnim stilom, te prožeta citatima ispitanika kojima se na jednostavan i razumljiv način potvrđuje poanta. Kao znanstveno istraživanje prezentirano u formi dugačkog feljtona, svako se poglavlje, pisano novinarskim stilom, može gledati i kao jedan članak u serijalu.

Ipak, na kraju knjige objavljeni su svi protokoli, odnosno pitanja koja su istraživači koristili u komunikaciji s ispitanicima kako bi čitatelj i sam mogao procijeniti ima li nečega što nedostaje u ovom istraživanju. Stoga ne treba čuditi da je 2025. godine dobila nagradu Hazel Gaudet-Erskine za najbolju knjigu po izboru časopisa International Journal of Press/Politics 2025., kao i priznanje Choice Outstanding Academic Title 2024.

Pritom valja naglasiti da autori kojima je stalo do medija i javnog informiranja ne pristupaju i ne pišu o onima koji izbjegavaju vijesti s prezirom, već se prema njima odnose s poštovanjem kako bi bez predrasuda i osuda shvatili zašto ih ljudi sve manje čitaju.

Ljubitelji i mrzitelji: Mladi i umirovljenici

Istraživači su intervjuirali 108 osoba koje izbjegavaju vijesti, od čega njih 25 u SAD-u, 43 u Velikoj Britaniji te 40 u Španjolskoj. Naglasili su da pritom podrazumijevaju osobe koje ih konzumiraju manje od jednom mjesečno ili ih uopće ne konzumiraju. U SAD-u su za usporedbu intervjuirali i 25 osoba koje su kategorizirali kao ljubitelje vijesti, dakle one koji informativnom sadržaju pristupaju najmanje 10 puta dnevno, kao što je Ronald iz Iowe.

'Raznosili smo novine i uvijek smo ih imali pri ruci. Zajednički smo čitali novine. To smo obožavali. Kao što sam rekao, imao sam divno djetinjstvo. Imao sam mamu, ona nije bila školovana kao većina roditelja, ali u nas je usadila da težimo obrazovanju i zahvaljujući njoj to nam je postao prioritet', rekao je Ronald o tome kako je vijesti shvatio kao izvor ekonomskog i kulturnog kapitala kojim može poboljšati izglede za uspjeh u životu.

Istraživači su proučavali i koliko pučke teorije o novinarstvu, odnosno percepcije medija koje nisu (sve) nužno točne, ali su raširene kao uvjerenja među ljudima, demotiviraju ispitanike za praćenje vijesti. Primjerice, one da novinari ne služe javnosti, već društvenim elitama, da su spremni na sve samo da prodaju priču te da stavljaju fokus na mišljenja, a ne na informacije. Ili, kao u slučaju brojnih ispitanika, poput 38-godišnje čistačice i majke Andree iz Britanije, vijesti su im odbojne zbog percepcije da su uvijek negativne, a čitatelji bespomoćni.

'Čini mi se da kad ponekad čitate vijesti, osjećate se sve lošije pa sam se nekako jednostavno isključila', navela je.

Identitet, ideologija i infrastruktura - tri 'i' zbog kojih ljudi izbjegavaju vijesti

Također, autori su detektirali tri ugla koja utječu na izbjegavanje vijesti: identitet, ideologiju i infrastrukturu. Ispostavlja se da, unatoč mišljenju da je to planska i namjerna radnja onih koji ih ne konzumiraju, upravo te tri sile igraju ulogu u tome kako se ljudi odnose prema vijestima.

Među načelnim zaključcima ističe se da su mladi manje zainteresirani za njih, kao i žene i siromašniji ljudi, što zbog nedostatka interesa ili obaveza kao što su posao i djeca te osjećaja da društvu, političarima, naposljetku i medijima nije stalo do njih i njihovih problema. S druge strane, bogatiji ljudi, umirovljenici koji imaju više slobodnog vremena, kao i osobe koje su zainteresirane ili se bave politikom, redovito prate vijesti.

Pritom je zanimljivo vidjeti i kako se ljudi prema čitanju vijesti organiziraju u medijske zajednice. Kada ih čitate, više se družite s ljudima koji ih također prate i o tome razgovarate i raspravljate, a oni koje vijesti ne zanimaju više se socijaliziraju s osobama koje ih također ne čitaju. Jedan od takvih primjera je Debra iz SAD-a, koja je vodila poslovanje nekoliko velikih udruga i kojoj je praćenje vijesti bilo iznimno važna stvar. Samohrana je majka i, zanimljivo, navela je da je bila na spoju s muškarcem kojeg ne zanimaju vijesti te je zaključila da su nespojivi kao potencijalni ljubavni par.

'Sam taj osjećaj zajedništva koji, čini mi se, osiguravaju stvari poput Facebooka i drugih aplikacija. Mogućnost da sve čitam u stvarnom vremenu i da potom o tome raspravljamo, uživo ili na internetu. Znati da nisi usamljen u tim osjećajima i stavovima o čemu god da se radilo u vijestima', rekla je Debra o tome zašto ne samo da voli vijesti, već o njima razgovara i uživo i online s obitelji i prijateljima.

Tko mrzi politiku - prezire vijesti

Dva od tri gore spomenuta citata ticala su se zaljubljenika u vijesti, no što je s onima koji ih izbjegavaju? Kako se stvara njihova pozicija s obzirom na identitet, ideologiju i infrastrukturu?

Ukratko, istraživači su naglasili da pod pojmom identitet podrazumijevaju onoga 'tko se rodio u kojoj društvenoj skupini, u kojoj se socijalizirao i s kojom se poistovjetio u odrasloj dobi'.

Pod pojmom ideologija autori naglašavaju da se radi o općim stavovima o politici, ne o pripadnosti lijevom ili desnom spektru. Naime oni koji su nezainteresirani za politiku i ne svrstavaju se ni u jednu ideologiju nemaju ni filtar kroz koji bi pratili vijesti. Budući da se moderno novinarstvo razvijalo primarno zbog toga kako bi ljudi demokratizacijom društava dobivali informacije o političarima kao osobama te njihovim planovima i ciljevima ako osvoje vlast da bi mogli informirano glasati, ne treba čuditi to da oni koje ne zanima politika ne zanimaju ni vijesti. Neki na to gledaju i kao na bunt protiv sustava, što se da iščitati i iz razgovora s 40-godišnjim Britancem Ryanom.

'Mrzim politiku. Iskreno, to je vjerojatno i jedan od razloga zbog kojih ne pratim vijesti', rekao je.

Konačno, tu je i infrastruktura te autori naglašavaju da ona podrazumijeva koliko su vijesti dostupne ljudima, na kojim platformama i koliko su poznate. Ovdje veliku ulogu igraju društvene mreže i internet, a upravo zbog raširenosti i raznolikosti medija ispitanici navode da više ne znaju čemu vjerovati. Raširena infrastruktura dovela je i do pučke teorije da će vijesti same naći ljude, što, ispostavlja se, nije točno. S druge strane, ova knjiga istaknula je još jednu zanimljivost. U novinarskom svijetu mnogi će pomisliti da će ljudi prije ili kasnije ići čitati vijesti upravo zato kako bi se informirali o nečemu što im je bitno. Međutim Isabella iz Britanije, prepričavajući svoj primjer informiranja o vladinom programu za sufinanciranje vrtića, demantirala je takvo razmišljanje iz ugla potencijalne čitateljice vijesti na koju, po svemu sudeći, medijska scena ne može računati. Umjesto na stranicu nekog informativnog medija, otići će na stranicu vlade.

'Vjerojatno bih to guglala, a onda došla do obrasca koji trebam ispuniti', rekla je Isabella, referirajući se na pučku teoriju da će 'vijesti naći mene, ne moram ja njih tražiti'.

'Mi objavljujemo, vi čitate': To više ne pali

Dok je izbjegavanje vijesti u porastu, autori upozoravaju da mediji ne mogu utjecati na prošlost, ali mogu na budućnost. Između ostalog, ako se ljudi žale da su vijesti stalno depresivne, pokažite da se može izvještavati i o stvarima koje su pozitivnije, koje inspiriraju. Treba otići među ljude, njegovati medijske zajednice, a geslo 'mi objavljujemo, vi čitate' više ne donosi rezultate.

Umjesto sadašnje prakse univerzalnog pristupa, autori navode da je potrebno prilagoditi pristup različitim društvenim skupinama, onima koji se osjećaju nevidljivo. Primjerice, kroz grupe na društvenim mrežama, u kojima bi se bolje komuniciralo s publikom. Također, naglašavaju važnost potvrđivanja redakcijskih vrijednosti i branjenja profesionalnih standarda upravo kako bi se suprotstavilo tezama da mediji rade za političare ili da im je samo stalo 'prodati robu'. Pučke teorije i stavove onih koji izbjegavaju vijesti ne treba odbacivati, već nastojati razumjeti i shvatiti te se edukacijama medijske pismenosti suočiti s time da bi publika imala više povjerenja u medije.

Autor ove recenzije dodao bi i važnost autorskog novinarstva, konkretno reportaže, gdje se upravo sa 'svakodnevnim ljudima' može razgovarati i izvještavati o njihovim problemima i vidjeti kako se oni mogu riješiti. No, kao što će mnogi na medijskoj sceni primijetiti, dobar dio ovih strategija već se nastoji raditi, od raznovrsnih vijesti do komunikacije s javnošću putem društvenih mreža.

Ali za daljnje korake koji bi mogli donijeti bolje rezultate i povjerenje potrebni su vrijeme, resursi i ljudi kojih je uslijed brojnih izazova u novinarstvu sve manje. Koliko jedan prosječan medij, pogotovo u zemlji kao što je Hrvatska, može to realizirati, veliko je pitanje. Pogotovo ako u taj pothvat ide sam, bez konsenzusa s drugim medijskim kućama, tim više jer je teško očekivati takav konsenzus upravo zbog različitih uredničkih politika i drukčijeg vrednovanja profesionalnih standarda.

Tu dolazimo do pesimistične situacije u kojoj nije teško detektirati i razumjeti problem, čak ni smisliti rješenje (koje su autori sjajno izložili), već ga naprosto implementirati. Mala kap utjehe je u tome da ipak postoje mediji (slobodno ćemo navesti i tportal) koji nastoje raditi novinarstvo za ljude, slušati probleme zajednice i vratiti povjerenje u javno informiranje kroz svakodnevni rad i u skladu s realnim mogućnostima.

Za međusobno razumijevanje: Knjiga koju trebaju i novinari i javnost

Kao najopsežnije istraživanje o fenomenu izbjegavanja vijesti do sada, Toff, Palmer i Kleis napisali su štivo koje bi obvezno trebali pročitati novinari i urednici, kao i vlasnici medija, i može poslužiti za izradu strukturirane 'check liste' pomoću koje mogu detektirati u kojem dijelu su sami krivi za gubitak publike vlastitom uredničkom politikom, a u kojem možda trebaju prihvatiti to da je dio medijske publike, barem za njihov medij, nepovratno izgubljen.

No treba naglasiti riječ 'strukturirano' jer, kao što će mnogi u novinarskoj zajednici uočiti pri čitanju knjige, odgovori i objašnjenja ispitanika u ovom istraživanju poklapaju se s onime što su mnogi već znali na osnovi svakodnevnog rada u novinarstvu. Istina, anegdotalno i bez odgovarajuće istraživačke rigoroznosti, sada se daje i odlična prednost profesionalcima koji žele popraviti percepciju i stanje struke.

S druge strane, ova knjiga će svoj cilj najbolje ispuniti ako je, pored novinarske i akademske zajednice, pročita i sama javnost, upravo oni ljudi za koje novinari cijelo vrijeme trebaju i nastoje raditi. Razlozi izbjegavanja vijesti su razni, a ova knjiga bi mogla pomoći u samoistraživanju i razumijevanju vlastite pozicije u svijetu u kojem je medija i informacija sve više, stižu neslućenim brzinama i u količinama koje su nerijetko iscrpljujuće i za ljude koji su im posvetili život.

Pa ipak, biti informiran je važno, pogotovo oko onih najvažnijih stvari na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini, a kao što i vijesti trebaju biti za svakoga, tako i knjige koje se bave medijskim sustavima moraju biti dostupne i razumljive svakome na koga medijski sustav, htjeli ili ne htjeli, utječe. Knjiga 'Izbjegavanje vijesti' sjajan je primjer toga da su takva djela moguća te svakako mora poslužiti kao uzor i drugim istraživačima koji se bave fenomenom modernih medija i publike.

Stavovi izneseni u ovom članku su stavovi autora i ne odražavaju nužno stavove tportala.