filmski osvrt zrinke pavlić

I Hiltoni plaču u dokumentarcu 'Ovo je Paris'

  • Zrinka Pavlić
    Autor: Zrinka Pavlić
  • Zadnja izmjena 25.10.2020 13:59
  • Objavljeno 25.10.2020 u 13:59
Paris Hilton u dokumentarcu 'Ovo je Paris'

Paris Hilton u dokumentarcu 'Ovo je Paris'

Izvor: Screenshot / Autor: screenshot

U pokušaju da humanizira svoj lik, djelo i, kako sama kaže, brend - Paris Hilton u dokumentarcu 'Ovo je Paris' željela je prikazati pravu sebe. Prava ona je, prema onome što je prikazano u filmu, silno ambiciozna, predana održavanju svojeg javnog imidža i igranju uloge Paris Hilton, ali i vrlo usamljena, obilježena traumom nehumane discipline u internatu u koji su je poslali roditelji. Prava ona također vjeruje da će napokon biti sretna i bezbrižna kada samostalno zaradi milijardu dolara.

'I? Što će se dogoditi kada uspiješ zaraditi milijardu dolara?', u jednom trenutku dokumentarca 'This is Paris' glavnu junakinju, Paris Hilton, pita njezina rođena sestra Nicky. 'Neću više ni o čemu morati brinut', odgovara Paris, na trenutak zastaje, smješka se i dodaje: 'Bit ću sretna'. U jednom drugom trenutku netko pita Paris je li sada sretna, na što ova odgovara: 'Ponekad'.

Dokumentarni film 'Ovo je Paris', objavljen na YouTubeu i snimljen u produkciji njegova streaming servisa Youtube Originals očito je snimljen zato da bi humanizirao i simpatizirao Paris Hilton i na neki je način odvojio od imidža besposlene bogate nasljednice koja je postala poznata zato što je bjesomučna partijanerica i trendsetterica. Paris se u filmu nastoji prikazati kao ženu koja je na pragu četrdesete donekle sazrela, koja ima vlastite ciljeve, planove, zanimacije, ali i teške probleme s kojima se nastoji izboriti. Nastoji je se prikazati kao ženu koja je, kao i svi ostali ljudi, ponekad sretna, a ponekad ne, ali i kao ženu koja je s bogatstvom koje joj je palo u krilo bez ikakve osobne zasluge, dobila i paket osobnih trauma i problema.

Iako ovaj dokumentarac meandrira po raznim isječcima iz Parisina života pa je ponekad teško uhvatiti što je točno bila glavna poanta snimanja sveg tog materijala, jedna od okosnica priče o Paris ovdje je njezino progovaranje o traumama iz brutalne disciplinske škole Provo Canyon. Zajedno se s još nekoliko šulkolegica i kolega odlučuje na prekidanje tišine o načinu na koji su ih tretirali u toj školi - tukli ih, vrijeđali, zatvarali u samicu. Roditelji su Paris u tu školu poslali nakon što je u tinejdžerskim godinama neobuzdano tulumarila po newyorškim klubovima i nakon što je pobjegla iz nekoliko kampova za disciplinu i 'emocionalni rast' u koje su je slali tijekom školskih praznika.

Teško je, naravno, ne osjetiti sažaljenje prema Paris i ostalima koji su morali trpjeti takvo zlostavljanje u školi, a teško je i ne osjetiti određenu odbojnost prema njezinim roditeljima, koji su, u strahu za svoj ugled u 'finom društvu', poslali kćer u internat da je tamo 'srede' umjesto da se sami pozabave vlastitim djetetom. Parisina majka, doduše, tvrdi da nije znala za način na koji su joj tamo zlostavljali kćer, ali teško je ipak ne pomisliti da je nešto morala znati, čim je tamo poslala Paris zato da je 'discipliniraju'. Što uopće čovjek može očekivati od škole koja se reklamira kao mjesto na kojem se discipliniraju problematična djeca?

Isto tako, teško je ne suosjećati s Paris u jednom malom segmentu filma u kojem se prikazuje njezin odnos s muškarcem s kojim je u trenutku snimanja u vezi. Paris, koja se zadnjih nekoliko godina pokušava dokazati kao DJ, pozvana je na nastup na belgijskom festivalu Tomorrowland. Jako joj je stalo do uspješnog nastupa jer, kao i u mnogim drugim stvarima koje radi, velik broj ljudi ne vjeruje da je ona za to doista sposobna, nego da joj setove izrađuju drugi DJ-evi, da ima svu moguću pomoć i ukratko - da se samo preserava, a zapravo nema pojma. Tik pred nastup na tom festivalu, međutim, njezin aktualni dečko odjednom počne vrlo intenzivno zanovijetati. Te zašto ona sada samo bulji u laptop, zašto se malo ne druži s njim, zašto nikad nema vremena za njega, bla bla. Ova mu pokušava objasniti da sad nije trenutak za takve rasprave, da nastupa za deset minuta, objašnjava mu zašto joj je jako stalo da nastup bude uspješan i slično. Tu dođe do natezanja, on joj uzima laptop, laptop mu ispada na pod, ona gubi živce, dere se na njega, on je prati u backstage, pokušava je fizički prisiliti da ga poljubi (hvata je rukom za bradu i okreće joj lice prema sebi) i Paris na kraju poludi te ga predaje zaštitarima da ga otprate s festivala.

'Ovo je Paris', foršpan

Izvor: Društvene mreže / Autor: YouTube

Osim što je Paris bogata i moćna te na raspolaganju ima infrastrukturu zaštitara koji mogu takvog lika otpratiti i držati izvan njezine neposredne blizine, ta je priča nešto što proživljavaju i mnoge druge žene diljem svijeta. Riječ je o jednom od poprilično čestih obrazaca toksičnog ponašanja muškaraca koji ne mogu podnijeti da svojoj partnerici nisu centar svemira u svakom trenutku (plus, ne mogu podnijeti da su u njezinoj sjeni pa joj - svjesno ili nesvjesno - pokušavaju sabotirati uspjeh). No iako je to još jedan trenutak u filmu u kojoj je gledatelj na Parisinoj strani i u kojem se, pogotovo u gledateljicama, budi ljutnja prema liku koji joj na taj način nanosi bol, problem je što gotovo sve ostalo prikazano iz Parisina života izgleda toliko izvanzemaljski da će mnogim gledateljima i ti trenuci možda, zbog konteksta potpuno drugačijeg bogataškog života - izgledati lažno.

Jer doista, kada se pogledaju svi ostali prikazani segmenti Parisina života, većini će ljudi način na koji živi izgledati kao da dotična živi na nekom drugom planetu, s potpuno drugačijim pravilima i mehanizmima ponašanja. Vojska ljudi priprema je za putovanja i upozorava je da će zakasniti na avion, na aerodrom i s aerodroma je voze privatni kombiji i autobusi, iz torbice joj zbog neopreza ispadaju tisuće dolara u gotovini, obožavateljice koje je prate na Instagramu i koje vidi prvi put u životu naziva prijateljicama, ima stotine kutija s raznim sunčanim naočalama, police s tisućama cipela... Povrh svega dolazi izjava da će biti bezbrižna i sretna onog trenutka kada zaradi milijardu dolara, uz što kod većine običnih ljudi mora doći čuđenje i nerazumijevanje, koje se onda - već prema tome kakav ste tip ličnosti - razvija u još malo sažaljenja ili u revolt.

Kod mene je, moram priznati, izazvala više sažaljenja. Znam da je dokumentarac snimljen zato da bi je se humaniziralo, da je sama Hilton imala podosta kreativne kontrole nad onim što je tamo prikazano i izrečeno i nad onim što nije te da je čak i to njezino dobrovoljno pristajanje na razotkrivanje razlike između njezina javnog imidža i privatne nesreće - dio njezina branda. Znam da taj dokumentarac nikada ne bi vidio svjetlo dana da na neki način ne pomaže još većoj popularizaciji tog branda i da, u krajnjoj liniji, doprinosi ostvarenju njezina proklamiranog i krajnje apsurdnog cilja - da zaradi milijardu dolara i napokon bude bezbrižna i sretna.

Jer da, sve je to do neke mjere manipulirano i u službi stvaranja ovakvog ili onakvog imidža, ali osoba koja vjeruje da će je milijarda dolara usrećiti nakon što je petsto milijuna dolara nije - zaslužuje sažaljenje. Zaslužuje i određeni revolt jer je suha činjenica da je njezino bogatstvo perverzno i gomilanje daljnjeg novca potpuno besmisleno, pa još onda i vjerojatno na štetu drugih. No svejedno je imala potrebu snimiti taj dokumentarac. Svejedno je ostatku svijeta imala potrebu prikazati i objasniti svoju bol i nezadovoljstvo. Svejedno ima noćne more zbog brutalne škole koju je bila prisiljena pohađati i svejedno je dečko, pet minuta prije nastupa na festivalu, rubno fizički zlostavlja.

Naravno, svu je tu nesreću lakše podnijeti kad imaš stotine milijuna u banci, siguran krov nad glavom i budućnost u kojoj sasvim sigurno neće biti egzistencijalnih problema. I naravno, ženama koje fizički masakriraju i pokrivaju plahtama, siromašnima čija djeca umiru od gladi ili bolesti - neće biti nimalo lakše samo zato što će u ovom dokumentarcu vidjeti da i Hiltoni plaču. No činjenica jest da plaču i da unatoč tome žive u zabludi da će im veće bogatstvo donijeti manje suza. I to je onaj trenutak u kojem ovaj film pokazuje da ti bogati izvanzemaljci i nisu toliko drugačiji od ostalih ljudi. Jednako su blesavi i žive u sličnim zabludama. I to se vidi usprkos svom PR-u, izgradnji branda i imidža, pa čak i unatoč svim namještenim situacijama koje ćemo i u ovom filmu vrlo lako prozreti.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!