PREMIJERA U ZAGREBU

'Hrvatski put ka sreći' Bobe Jelčića, neočekivano ruho satire u Kerempuhu

  • Autor: E. K./Hina
  • Zadnja izmjena 27.11.2020 08:26
  • Objavljeno 27.11.2020 u 08:26
tportal

Izvor: Pixsell / Autor: Luka Stanzl/PIXSELL

Autorski projekt Bobe Jelčića 'Hrvatski put ka sreći', premijerno postavljen u četvrtak u Satiričkom kazalištu Kerempuh, nekonvencionalno je scensko istraživanje koje satirizira hrvatsku povijesnu potragu za srećom kombinirajući elemente antičkog teatra, melodrame i pantomime

Apstraktna ideja sreće i potrage za njom - ponajprije kolektivne, kao nacije, ali koja se neminovno odvija kroz osobno, dakle, kroz žrtve na koje pristaju pojedinci - u predstavi 'Hrvatski put ka sreći' dobiva neočekivano, jedinstveno i inovativno satirično ruho, uobličeno u nekonvencionalnu kazališnu alegoriju hrvatskog povijesnog vremeplova.

Labavo se vizualno oslanjajući na burlesknu tradiciju nijemog filma, Jelčićev novi kazališni eksperiment svoju specifičnu poetiku gradi na oponašanju ritualnog kretanja antičkoga kora i artikulaciji kroz pantomimu, posuđujući pritom elemente gegova koji podsjećaju na one Marcela Marceaua i Jacquesa Tatija, bez ikakve zvučne pozadine.

U sat i desetak minuta, 'Hrvatski put ka sreći' gledatelja vodi na potpuno utišano putovanje kroz vrijeme, u predstavi prepoznatljive Jelčićeve autorske estetike usmjerene na ispitivanje scenskih mogućnosti umjetničkog uobličavanja specifičnih intimnih i društvenih problema, neke vrste udruženog kazališnog propitivanja našega vremena, ovaj puta kroz teatarski čin sastavljen od fragmenata identitetskih točaka hrvatske povijesti.

Pritom redatelj od gledatelja zahtijeva punu pozornost aktivnoga promatrača: ostavljajući svoj glumački ansambl u tišini tek povremeno prekidanoj nasumičnim mumljanjima, frfljanjima, šušketanjima i smijuljenjima, fokus publike u potpunosti usmjerava ne na pojedinačne pokrete ili radnju, već na cjelovitu sliku koju glumci stvaraju na sceni.

One dijaloške razmjene koje se donekle i artikuliraju, a vrlo ih je malo, također su fragmentirane na pojedinačne riječi ili fraze - baš kao u stvarnome životu, dok se burleska ogleda u spajanju glasa jednoga glumca s tijelom drugoga u duhovitim scenama kabaretski oblikovane pantomime.

U iznimnom i kratkom izravnom glumačkom solilokviju, predstava samu sebe definira kao potragu za odgovorom na pitanje što je sreća (?); je li sreća nešto naše vlastito ili je uvjetovana izvana, te da li je, u tom smislu, sreća također političko pitanje, budući da je osobno uvijek i politično (?).

  • +5
  • +2

Zagreb: Praizvedba predstave 'Hrvatski put ka sreći'

Izvor: Pixsell / Autor: Luka Stanzl/PIXSELL

Oblikujući svoj novi komad kao simbolično putovanje prošlošću naših prostora, čije osnovne gabarite čini Austro-Ugarska monarhija na jednom kraju vremenske crte te neovisna Hrvatska na drugom, Jelčić gradi alegorijsku pantomimu povijesti. Pritom on povijest naših prostora definira kao povijest ratovanja i muške dominacije, odnosno, ženske sublimacije.

Kruti status quo patrijarhata perpetuira se kroz vrijeme u ponavljajućim ciklusima patnje, odricanja i umiranja, uz tek primjesu ljubavne naklonosti kao obećanja buduće sreće. Mjesto događaja uvijek je jedno te isto, kao simbolični podsjetnik da se povijest ponavlja, i svedeno na tek nekoliko kvadrata pozornice pretrpane ormarima i lusterima, gdje Jelčićevi junaci - protagonisti hrvatske prošlosti (i sadašnjosti) - nemaju nikakva utjecaja na smjenu suprotstavljenih silnica svjetla i mraka.

Metaforu svijeta obnavljajućeg besmisla pogonjenog idejom sreće koja neprekidno zamalo izmiče, glumci Nataša Dangubić, Ana Maras Harmander, Maja Posavec, Marko Makovičić, Jerko Marčić, Nikša Butijer, Karlo Mlinar i Ozren Opačić artikuliraju neprestanom nemogućnošću dovršavanja scenskih akcija, naprasno prekidanih emotivnih previranja, naglih promjena smjerova i fokusa, obično uzrokovanih nekim vanjskim faktorom – primjerice, zvukom lupanja ili kucanja.

Stalno u pozi napetoga iščekivanja, čas podsjećajući na igrače a čas na navijače iste, životne utakmice, društvenim prilikama i neprilikama kreću se poput grčkoga kora koji se neprestano širi i skuplja komentirajući događanja melodramatičnim gestama.

Priča ugrubo prati život jedne djevojčice (utjelovljuje ju Nataša Dangubić), čije je odrastanje simbolična preslika sazrijevanja hrvatske države. Neraskidiva spona osobnoga i političkoga elementa u potrazi za srećom preispituje se u kompleksnim odnosima unutar obitelji i izvan nje uz povijesne transformacije koje je Hrvatska prošla u proteklih nešto više od stotinjak godina.

Na ključno problemsko pitanje je li ovo gdje se danas Hrvatska nalazi uopće sreća, predstava odgovara izazovom, pjesmom srpskog pjesnika Dušana Radovića 'Osvajanje sreće', i porukom: ostali smo sami, s Nadom.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!