U Veneciji, gradu na vodi koji već stoljećima balansira između čuda i propasti, svakog drugog proljeća odvija se jedno od najvažnijih okupljanja arhitektonske misli u svijetu, Venecijanski bijenale arhitekture. Od 1980. godine, kada je formalno uspostavljen kao zasebna manifestacija unutar velebne strukture La Biennale di Venezia, ovaj događaj prestaje biti tek izložba i postaje misaoni poligon, mjesto gdje se propituju granice prostora, znanja i odgovornosti. Bijenale arhitekture u Veneciji globalna je pozornica na kojoj se arhitektura susreće s umjetnošću, tehnologijom i društvenim pitanjima, propitujući kako gradimo i živimo u svijetu koji se neprestano mijenja.

Ovogodišnje, 19. izdanje, koje traje od 10. svibnja do 23. studenoga 2025., nosi naslov "Intelligens. Natural. Artificial. Collective." Pod kustoskim vodstvom Carla Rattija, arhitekta i inženjera s američkog MIT-a, izložba istražuje kako prirodna, umjetna i kolektivna inteligencija mogu oblikovati budućnost arhitekture u eri klimatskih promjena i tehnoloških izazova. S više od 750 sudionika i 300 projekata, Biennale se prostire kroz Giardine, Arsenale i šire područje Venecije, pretvarajući grad u laboratorij ideja i inovacija.

U toj gustoj mreži ideja svoje mjesto nalazi i hrvatski paviljon, smješten u arsenalskom dijelu izložbe, pod naslovom Inteligencija grešaka. Povjerenica nastupa je Ida Križaj Leko, a autorski tim okupljen u kolektiv Institut grešaka čine Ana Boljar, Jana Čulek, Marino Krstačić - Furić, Iva Peručić, Ana Tomić i Marko-Luka Zubčić. Polazeći od zatečenih grešaka u izgrađenom okolišu – onih koje su rezultat pogrešnih odluka, birokratskih devijacija, strojeva koji uče prebrzo ili ljudi koji zaboravljaju previše – tim ih ne nastoji ispraviti, nego razumjeti, analizirati, možda čak i zavoljeti.

U repozitoriju grešaka traži se nešto drugo: ne popravak, nego potencijal. U svijetu izbačenom iz ravnoteže, svaka devijacija može biti povod za korekciju kursa, ali ne nužno povratak, već možda pronalazak nepredviđene, nove putanje. Nakon službenog otvorenja paviljona 9. svibnja, u danima predotvorenja manifestacije, u ovom intervjuu s povjerenicom hrvatskog paviljona, zaronit ćemo dublje u koncepte i ideje koje stoje iza ovog inovativnog pristupa, istražujući kako Inteligencija grešaka doprinosi globalnom dijalogu o budućnosti arhitekture.

Predstavljati Hrvatsku na najvažnijoj svjetskoj smotri arhitekture ogroman je izazov i odgovornost. Kako ste doživjeli taj zadatak u kontekstu projekta koji se namjerno okreće nelinearnosti, kolektivnom radu i afirmaciji greške?

Nastup na Venecijanskom bijenalu svakako podiže ljestvicu odgovornosti i izazova svih koji sudjeluju, ali čini mi se da je bitnije na Bijenale gledati kao na platformu za eksperimente i dijalog. To je suština iz koje je ova međunarodna izložba nastala. Kontekst greške je uvijek eksperimentalan, tj. suprotan od egzaktnog djelovanja. Iz te premise svaki je član tima objeručke pristao biti dio našeg novostvorenog kolektiva ustanovljenog pod nazivom Institut grešaka (Institute of Errors), s trostrukim značenjem: on je kolektivna organizacija i zagovaračka ideja za stvaranjem institucije/a u Hrvatskoj koje će se baviti prostornim problemima, kompleksnostima i rješenjima u aktualnom vremenu, ali je i prostor, tj. paviljon na bijenalu unutar kojeg žanjemo greške.

Kako ste unutar tima gradili zajednički jezik i međusobno povjerenje oko ideje koja sama po sebi traži otvorenost prema nesavršenome i napuštanje čvrstih hijerarhija?

Tim, uz mene, čine Ana Boljar, Jana Čulek, Marino Krstačić-Furić, Iva Peručić, Ana Tomić te Marko-Luka Zubčić. Sa svim članovima tima sam kroz rad na različite načine, manje ili više direktne, doticala temu greške ili poremećaja. Tako da ovaj rad nije krenuo iz nule, ovo je zapravo bila idealna prilika da strukturiramo sav naš rad na jednom mjestu kroz kolektivnu energiju.

Projekt "Inteligencija grešaka" istodobno je umjetnička instalacija, istraživački laboratorij i poziv na dijalog. Kako ste usklađivali ta tri sloja – estetski, znanstveni i društveni – u stvaranju paviljona?

Najteži dio ovog projekta bio je baš u pomirivanju ove tri različite razine - umjetničke, znanstvene i participativne - i to unutar ograničenog vremena i resursa za pripremu samog nastupa u Veneciji. Iskreno, ovo je tek početak ovog projekta i Institutu je ovo prvi javni nastup. Iz te odluke nastao je princip za oblikovanje paviljona - istraživački pristup prikazan u Repozitoriju i način uključivanja publike kroz tri objekta u paviljonu koji su samo jedna od interpretacija naše metode djelovanja.

Možete li pobliže opisati kako je paviljon zamišljen u materijalnom i prostornom smislu – i što sve publika u njemu zatiče?

Oblikovan je kao putujući pop-up paviljon izrađen od materijala koji podnose različite vremenske uvjete i različit prostorni kontekst, a njegovo sklapanje nije logistički zahtjevno. Inox rasklopna potkonstrukcija spojena vijcima lako je prenosiva, a modularna kabanica od cerade spaja se patentnim zatvaračima i čičkom, te se prilagođava gurtnama i špagama, što je logika šatorastih konstrukcija. Repozitorij čini 48 papirnatih rola na kojima su isprintane prostorne greške iz lokalnog konteksta koje su nastale dijelom iz novog terenskog istraživanja fotografiranjem, proučavanjem digitalnih snimki iz zraka, iščitavanjem statističkih i prostornih podataka te zakonskih i podzakonskih akata. Sam odabir studija slučaja u Repozitoriju oslanjao se uvelike na postojeće znanstvene, umjetničke i arhitektonske projekte članova tima.

Kako publika reagira na ovaj nekonvencionalni pristup, i kakvu vrstu dijaloga ili razmjene priželjkujete u tom iskustvu koje nije gotov proizvod, nego proces?

Nemogući ping-pong stol, ventilator na ljudski pogon i komad krova instalacije s Venecijanskog bijenala 2021. godine oblikovani su kao interaktivni predmeti koji ilustriraju našu metodu kojom utiliziramo grešku za stvaranje novih i boljih svjetova. Oni su neovisni od samog paviljona i moguće je zamisliti da u nekom sljedećem nastupu stvorimo neke druge imaginarije na tom mjestu. Svježe nakon otvorenja Venecijanskog bijenala mogu reći da su povratne reakcije na cjelokupnu instalaciju različite, ali većinom pozitivne. Sama tema privukla je mnoge.

Na Bijenalu se sve češće pojavljuju paviljoni koji prelaze granicu discipline – bijenale u Veneciji nije samo izložba, već i globalna platforma arhitektonskog i društvenog mišljenja. Kako se Inteligencija grešaka pozicionira unutar takvog globalnog konteksta i na koje načine vaš rad potiče razgovor o otpornosti, neizvjesnosti i prilagodbi – ne samo u arhitekturi, već i u društvu?

Inteligencija grešaka počiva na tezi da je sposobnost prepoznavanja i revidiranja greške ključna oznaka inteligencije sustava u neidealnim uvjetima. Neidealne uvjete kao poticaj prepoznajemo u lokalnom kontekstu iz kojeg se razvila projektantska metoda Žetva grešaka. Žetva grešaka je suprotna od "zakopavanja glave u pijesak" po tome što greške koristi kao resurs za stvaranje pouzdanijeg sustava, tj. onog koji je otporniji i prilagodljiviji na neizvjesnosti i poremećaja s kojima smo danas suočeni. Ovom metodom se greške ne popravljaju već ih se koristi kao novi alat za projektiranje.

Projekt se nalazi na granici više disciplina. Je li vam upravo ta multidisciplinarnost bila cilj?

Sama krovna ideja projekta pripada globalnom kontekstu, ali studije slučaja izložene u paviljonu proizlaze iz lokalnog. Koliko god prvotna teza podrazumijeva multidisciplinarnost jer proizlazi iz dizajna sustava, nama zapravo nije bio cilj prelaziti granicu discipline arhitekture, urbanizma i prostornog planiranja, već baš suprotno.

Kao kolektiv autorica i autora, odlučili ste izložiti i vlastiti proces, uključujući neslaganja, preispitivanja i slučajna otkrića. Jesu li upravo ti trenuci postali najvrjedniji dio puta? Što je bilo najizazovnije u prihvaćanju greške kao kreativnog principa unutar jedne velike, međunarodne platforme?

Vratila bih se na pojam eksperimenta. Prihvaćanje da eksperiment može imati loš ishod i da je njegova vrijednost u znanju i iskustvu koji nosi sa sobom, svakako je bilo preduvjet. Greška traži velik angažman, na to smo zajednički pristali. Svakako je najveći izazov osim samog procesa rada bio i želja da grešku, kroz istraživanje unutar lokalnih prostornih mana, pretvorimo u pozitivan alat. Za to je svakoj porodici grešaka (Resurs, Produkt, Višak) trebalo naći i primjer inteligencije, Žetvu greške. Greška prisilne gradnje off-the-grid struktura kod divljih i ilegalnih graditelja stvorila je niz lukavih rješenja. Utiliziranje viškova otpada bez stvaranja novog viška nađena je kod reupotrebe tekstila i otpada ovčje vune, a privremena okupacija ljudima i događajem napuštenih bivših industrijskih objekata, pogona i područja stvorila je hrvatsku nezavisnu scenu.

Arhitektura se često vezuje uz kontrolu, plan i predvidivost a vi ste dio generacije koja budućnost arhitekture zamišlja kroz empatiju, kolektivnost i otpornost. Ako grešku prihvatimo kao alat za učenje i adaptaciju, što bi to konkretno moglo značiti za budućnost urbanizma, zajedničkih prostora ili načina na koji gradimo odnose u zajednicama?

Ovo mi se čini kao najbitnije pitanje za budućnost discipline koja je izgrađena na strahu od fizičke greške. Točnost, preciznost, egzaktnost su one ideje koje putem metričkog sustava pokušavaju kontrolirati i eliminirati grešku i u svojoj su suštini moderne ideje, ali ne i ideje iz kojih arhitektura nastaje. Arhitektura se izvorno veže za neponovljivost, jedinstvenost i posebnost. Narativ razvoja i inovacija koji je usko povezan s optimizacijom arhitekturi je oduzeo njenu stvarnu vrijednost i pretvorio ju u puku mjerljivu formu koju možemo nekim alatom vizualizirati, tj. predvidjeti. To je pak stvorilo generične gradove, gradove slične jedni drugima. Nastavno na to postavlja se pitanje je li to svijet u kojem želim / želimo živjeti i je li to svijet u kojem ljudi mogu sretno živjeti. Moj odgovor na oba pitanja je negativan. Otvorenost promjenama, nepredvidivostima i istiskivanje broja iz sustava vrijednosti i povratak riječima je ono što pogoni grešku, i to je suština arhitektonskog djelovanja.