KAZALIŠNA KRITIKA

'Glumica' u HNK zagrebačkoj je publici servirala nimalo lak susret sa smrću

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 03.02.2019 10:45
  • Objavljeno 03.02.2019 u 10:45
tportal

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Mara Bratoš

Predstava 'Glumica' francuskog pisca i redatelja Pascala Ramberta, koja je s velikim uspjehom premijerno izvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu, zagrebačkoj je publici servirala nimalo lak susret sa smrću, dakle, s onim čega se najviše bojimo, a to je učinila kroz iznimno lirski i produhovljeni dramski tekst o glumici i njenoj obitelji, koja tijekom tog susreta doživljava katarzu i raščišćava stare račune

Da se o smrti, dakle, o gubitku, bolnoj i tjeskobnoj temi od koje svi bježimo, može napisati prekrasan, lirski, produhovljeni tekst bez imalo patetike i stvoriti ozbiljna, snažna i misaono poticajna predstava, pokazao je francuski pisac, redatelj i scenograf Pascal Rambert, koji nas je svojom 'Glumicom' u jasnoj dramaturgiji Sanje Ivić poveo na putovanje kroz posljednje dane života velike glumačke dive Eugenije, oboljele od neizlječive bolesti, te nas suočio sa smrću.

Koliko je ta tema smrti prihvatljiva kazališnim gledateljima i koliko su oni spremni iz tog scenskog susreta s njom naučiti priču o hrabrosti i važnosti emocija, sasvim je drugo pitanje. Ako je suditi prema pljesku na premijernoj izvedbi, gledatelje je zamislila ta intimna priča o glumačkoj divi Eugeniji koja se na samrtničkoj postelji, u tjeskobnoj, zgusnutoj atmosferi, pomirena sa smrću, oprašta s obitelji, prijateljima i nadasve kazalištem kao svojom možda čak najvećom ljubavi.

>>>Pascal Rambert: Svuda vidim uspon nacionalizma i ne znam gdje smo tako pogriješili

No 'Glumica' nije samo oda glumačkoj profesiji i snazi umjetnosti, nego je i vrlo topla i tankoćutna posveta veličini ljubavi, obitelji i života. Ona otvara, osim teme smrti, i pitanje o različitom poimanju slobode i nezavisnosti, što znači biti odgovoran prema sebi i drugima, o hrabrosti i kukavičluku, o borbi za egzistenciju i robovskom radu, o strahu od siromaštva, vjeri u Boga, ali i vjeri u ljubav i život, te o kazališnoj umjetnosti u današnjem digitaliziranom svijetu. Uz to, predstava donosi kroz slike posljednih sati velike umjetnice, koja 'želi umrijeti s osmijehom', nimalo lak susret sa smrću, suočavajući nas s onim čega se najviše bojimo.

Slavlje nakon premijere 'Glumice'

Slavlje nakon premijere 'Glumice'

Izvor: Pixsell / Autor: Goran Stanzl/PIXSELL

Rambertova 'Glumica', praizvedena 2017. godine u pariškom Théâtre des Bouffes du Nord, naoko ima klasičnu strukturu i podsjeća na običnu melodramu, ali ispod te kore jednostavnosti probija se slojevita priča o složenim obiteljskim odnosima i njezinim članovima, koji u svojim posljednim susretima s Eugenijom raščiščavaju nerješene račune i emocije iz prošlosti. Atmosfera je gotovo čehovljevska i ništa se konkretno ne događa, osim što likovi dolaze Eugeniji i drže monologe ili vode dijaloge o svojim bivšim odnosima, kazalištu ili djetinjstvu. No na emocionalnoj i duhovnoj razini ruše se svjetovi i uspostavljaju novi, vodeći nas korak po korak prema važnim spoznajama.

Rambertov postupak je jednostavan: on u središte bolesničke sobe, zatrpane gomilom cvijeća, postavlja bolnički krevet u kojem, kao na odru, razapeta između košmarnih snova, morfija što joj ublažuje bol i bolne svjesnosti o skorašnjem kraju, leži slavna kazališna zvijezda Eugenija.

Alma Prica u svom liku sjajno je sublimirala sva moguća pitanja koja proganjaju umirućeg, od tuge za odlaskom do mržnje prema Bogu

Alma Prica u svom liku sjajno je sublimirala sva moguća pitanja koja proganjaju umirućeg, od tuge za odlaskom do mržnje prema Bogu

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Mara Bratoš

Potom u sobu ulaze, po redu emocionalne važnosti, prvo članovi obitelji – otac Eugen, majka Galina i sestra Ksenija, zatim bivša ljubav Igor i sadašnji suprug Pavel, te prijatelji – glumački partner Aleksandar, prvi učitelj glumac i redatelj Sergej te djeca i biće u bijelom – medicinska sestra, odnosno Smrt. Svi oni, svatko sa svojom osobnom pričom, suočavaju se sa svojom tugom, no sve bježi na sve strane i oni u magnovenju gube tlo pod nogama i međusobno se optužuju i okrivljuju, trgaju košulje, valjaju se po podu, teturaju od pijanstva, telefoniraju, slomljeni sadašnjošću prisjećaju se prošlosti, a zapravo traže razumijevanje i oprost od Eugenije kako bi mogli nastaviti dalje. Naglasak je na riječima i likovima koji stvaraju dramu o tome kako bol zbog gubitka utječe na Eugenijinu obitelj i kako transformira njene članove, te kako se oni, pa tako i mi kao pojedinci, ali i kao zajednica, nosimo s bolešću i smrću.

Alma Prica je u ulozi Eugenije, velike interpretkinje Ofelije, Julije, Nine, ateistice i zaljubljenice u kazalište kao mjesto prikazivanja istine, veličanstveno pomirila svijest o skorašnjoj smrti i još živu želju za životom, iscrtavši glasom i mimikom lica, te nadasve riječima, kao uostalom i svi u ansamblu, svoja dva lica – lice kazališne umjetnice i lice kćeri, supruge, ljubavnice, majke. Ona je u svom liku sjajno sublimirala sva moguća pitanja koja proganjaju umirućeg, od tuge za odlaskom do mržnje prema Bogu što ju uzima tako rano, shvativši da smo 'na životu zato što nas ljudi vole'. A na kraju, u obraćanju Bogu, u kojem se miješaju Eugenijin ateizam i neko novo religiozno iskustvo, Alma Prica s velikom unutrašnjom snagom inetrpretira njeno opraštanje sa životom i njezinu zahvalnost što je dobila priliku raditi što voli. I tada postaje jasno da Eugenija svojoj smrti prilazi kao kazališnoj ulozi, dostojanstveno igrajući lik žene koja umire i oprašta se sa svijetom.

Siniša Popović u ulozi jednostavnog Eugenijinog oca Eugena snažno utjelovljuje beskrajnu tugu, tihi očaj i patnju, ali i nemoćni bijes zbog preokretanja prirodnog redoslijeda umiranja, te zaziva Boga govoreći mu 'uzmi mene a ne moju kćer'. Vlasta Ramljak u ulozi majke Galine oličenje je brižnosti, koja želi svoju kći zaštititi, čak i u trenutku kad je sve završeno, ali i glas razuma, koji nas upućuje u važnost kazališta i snagu glumaca koji na pozornici odražavaju 'lice svoje zemlje u suzama'. Oboje su iznimno odani svojoj kćeri, te joj iskazuju ljubavi, dok se zarobljeni u nijemim suzama pokušavaju suočiti s njenom smrti.

Proba predstave u režiji Pascala Ramberta

Proba predstave u režiji Pascala Ramberta

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Mara Bratoš

Nina Violić je u ulozi sestre Ksenije, bogate, tvrde, osorne, brutalno iskrene i nimalo sentimentalne vlasnice luksuznog hotela na obali Kenije, koja je pobjegla od siromaštva i nije se javljala 20 godina, maestralna kao i uvijek. Ona ulazi u bolesničku sobu poput vihora i u tešku atmosferu natopljenu nesrećom unosi drukčiju energiju - vitalnost, svijetlost i živost ('otvorite prozore, ubijate ju kao što i ova zemlja ubija nas').

No kako se priča rastvara, posebno nakon svađe s Eugenijom i završnog Ksenijinog monologa, koji su ključni za interpretaciju složenog ali vrlo emotivnog odnosa dviju sestara, ali i za cijeli Rambertov komad, razotkrivaju se njezini pravi motivi djelovanja - težnja za sigurnošću, slobodom i nezavisnošću. Ona priznaje da ju je 'život ukrotio' zbog čega je postala 'neosjetljiva, odvojena', ali usprkos tome Ksenija voli svoju sestru i svoju obitelj na svoj specifičan način, priznajući da su oni 'živjeli u njoj kao što žive mrtvi', ali će sada 'smanjiti tu udaljenost' i pozvat će ih u Keniju gdje će hodati po plažama i uživati u suncu. Ksenija tek u trenutku smrti svoje sestre, dakle, nakon što joj je gubitak temeljito uzdrmao brižljivo stvaranu ljušturu, postaje svjesna važnosti osjećaja i ljubavi prema bližnjima. I u tom je trenutku spremna otvoriti se i dijeliti emocije. Da li je i svima nama potrebna tragedija da uvidimo prolaznost raznih uloga kako bismo spoznali vrijednost i važnost emocija?

Livio Badurina je vrlo uvjerljiv u ulozi blagog, senzibilnog šogora Igora, slabića, bivše Eugenijine ljubavi, a sadašnjeg Ksenijinog supruga, u moćnoj i potresnoj ispovijedi priznaje svoju pogrešku da je jednom davno između ljubavi i kazališta te novca izabrao novac, sigurnost i biznis. On i danas, u trenutku rastanka, gaji iste osjećaje prema Eugeniji, no život je prohujao. Koliko je ljudi diljem svijeta izabralo sigurnost umjesto rizika? Koliko ih je ugušilo osjećaje kako bi mogli stvarati profit? Kakvu civilizaciju stvaraju takvi ljudi koji guše ljubav u sebi? Ta i slična pitanja pobuđuje u nama lik Igora, kojeg možemo shvatiti kao beskičmenjaka i kukavicu, ali i kao osobu koja se nije naučila nositi s emocijama. Složen lik, vrlo stvaran i čest.

  • +5
  • +2

'Glumica' Pascala Ramberta u HNK

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Mara Bratoš

Bojan Navojec svoj lik Pavela, Eugenijinog supruga, pijandure i zaigranog djeteta, izgubljenog bića i velikog talenta, gradi na zabavan i duhovit način, objedinjujući u njemu silnu ljubav prema kazališnoj umjetnosti i Eugeniji, te iskazujući bez zadrške dubok bol zbog skorašnjeg gubitka supruge. Navojec je zastrašujeće jak u svojoj destrukciji i dirljivo slab u svojoj nemoći. Jaka uloga, snažan prikaz čovjeka, koji ne zna kako se nositi s onim što je veće od nas.

Posebno je užasavajući lik hladne, distancirane medicinske sestre Ivane, koju s jedne strane doživljavamo kao bolničarku, ali ju možemo shvatiti i kao utjelovljenje Smrti, konačnog kraja, racionalnog i medicinskog pristupa stvarima, posljednjeg suda itd., što i sama potvrđuje riječima 'Ja sam smrt i poigravam se s vama'. Nju Iva Mihalić interpretira namjerno bez imalo emocija, bezizražajnog lica i krutog ukočenog tijela, izgovarajući riječi poput robota. Zbog toga njezini surovi, ali istiniti zaključci o ravnodušnosti smrti, o tome kako smrt nema iznimke ni za koga, pogađaju tamo gdje smo najtanji, u ljudske taštine i pogrešno vjerovanje da nas maske i društveni statusi mogu pružiti zaštitu.

U ostalim ulogama istaknuli su se Dušan Gojić kao Sergej, Eugenijin kazališni otac, koji u svom monologu skreće pozornost na kazalište, na ljubav prema umjetnosti, na japanski NO teatar, na značaj glumca u današnjem vremenu, upozoravajući na manjak usredotočenosti i nemogućnost slušanja drugih. On je topao, on tješi, ali i ukazuje na probleme. Fresku sjajnih likova upotpunio je Franjo Kuhar kao Eugenijin glumački partner Aleksandar, Damir Markovina kao svećenik Stanislav i Luca Anić kao buntovna tinejdžerica Julija, Silvio Vovk i Tesa Litvan kao mladi glumci Boris i Svjetlana, te dječak Leonardo Bajić kao 10-godišnji sin Dimitrij.

Snazi i dojmu predstave uvelike je pridonio odličan prijevod Zlatka Wurzberga te Rambertov tim - kostimografkinja Anaȉs Romand, majstor svjetla Thierry Morin i pomoćnica redatelja Alessandra Calabi.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!