Jako volim putopisne serijale. Bez obzira prikazuju li nam već poznata mjesta i atrakcije koje se u njima mogu obići ili su pak prikazi nepoznatih i neistraženih dijelova svijeta, uvijek mi je fora pogledati kako je neki autor doživio mjesta, ljude, običaje, prirodu i civilizaciju nekog mjesta na kojem nisam bila. Čak mi je zanmljivo i kada govore o mjestima koja jesam posjetila jer uvijek postoji dosta stvari koje nisam uspjela istražiti, možda čak niti čuti za njih, a oni koji su snimali serijal su ih pronašli i onda nam ih prezentirali već na neki, bolji ili lošiji način. 

Posebna su priča, međutim, putopisi koji se bave prirodnim okruženjem - razni serijali iz podmorja, Stipe Božić i njegovo istraživanje planinskih vrhunaca, nacionalni parkovi na udaljenim krajevima planeta, pa čak i priče iz naših domaćih vrleti, šuma, kamenjara i s brda. No ono što se u tim putopisima najčešće vidi su najljepša mjesta koja svi žele gledati, u njima uživati, slikati ih i zapamtiti za neki tumran, kišan dan u uredu, kada će već sama pomisao na kristalno čisti brzac, pogled s vrha planine ili vjetar u kosi na palubi jedrilice odagnati potištenost zbog mračnog i zagušljivog prostora. 

'Antiputopis', serijal koji se već neko vrijeme prikazuje na Hrvatskoj televiziji, krenuo je, međutim, sasvim drugim putem. Kao što mu i sam naziv govori, nije se kretao utabanim putevima svih ostalih putopisa, koji nam pokazuju samo najljepše, najbolje i najčišće od prirode i ljudi koje susreće na svojim putešestvijama. Odlučila nam je pokazati kako se na mjestima u Hrvatskoj koja se smatraju najljepšima i koje putnici, izletnici i turisti vrlo rado obilaze - poštuje priroda. Je li ljepota tih mjesta ujedno i njihovo prokletstvo? Jesu li zbog svoje popularnosti među posjetiteljima osuđeni na uništavanje, propadanje, čak i ekološke katastrofe? 

Posebno me se u tom kontekstu dojmila sinoćnja epizoda o Plitvičkim jezerima, vjerojatno najpopularnijem nacionalnom parku u Republici Hrvatskoj. Istina, o problemima povezanim s ovim parkom - prevelikoj izgradnji, prevelikom broju posjetitelja, zagađenju, neadekvatnom sustavu odvodnih voda - već se dosta govorilo u medijima, ali sinoćnja je epizoda 'Antiputopisa' to tako zorno prikazala da me istinski uznemirila. 'Jezero sramote' koje se nalazi na samom rubu parka, slapovi niz koje se slijeva kanalizacijski otpad, pa čak i priče iz okolice samoga parka - grupa građana koji nastoje očistiti rijeku Koranu pa iz nje izvlači olupine automobila i slične grozote - baš su me rastužili i pomalo razljutili. Kako uspijevamo biti takvi idioti? Zašto tako nemarno uništavamo ono najljepše što smo pukim slučajem dobili od prirode dakle, čak i nismo sami stvorili niti za to koliko je taj kraj lijep itko ima ikakvu zaslugu? Koji je nama, ljudima, vrag?

To što me ta epizoda toliko razljutila zapravo je pozitivno. Možda će uznemiriti i nekoga tko ima utjecaja na funkcioniranje tog nacionalnog parka, možda dopre do nekoga tko bi se trebao pobrinuti da se takve stvari ne događaju. I naravno, Plitvice nisu jedini takav slučaj, a 'Antiputopis' osvijestio je još takvih problema u raznim dijelovima Hrvatske. Prirodne ljepote i druga krasna mjesta preko kojih se svake godine preliju rijeke turista željne novih iskustava i lijepih uspomena nisu samo materijal za ta sjećanja po kojemu možemo činiti štogod nas je volja. To nije 'naše', ne smijemo se s time ponašati kao prema vlastitom smetlarniku i pepeljari i samo slikati ono što još odolijeva našem pogubnom utjecaju. Super je što se ekipa 'Antiputopisa' sjetila pokazati i naličje onoga što činimo dok svijetom tražimo ljepotu - naše ružne i prljave tragove. Bilo bi krasno da nas na to češće upozoravaju, pa da na sljedećem putovanju svatko od nas razmisli o tome da za sobom valja i počistiti.