KOMENTAR MARKA SANČANINA

Zagrebačko 'Okrečite Beograd!'

13.11.2011 u 10:09

Bionic
Reading

Vijest o novoj maksimirskoj zebri na pješačkom prelazu kod glavnog ulaza u zoološki vrt brzo je odijeknula kao foto senzacija dana. Potpuno zasluženo. Ideja direktorice zagrebačkog zvjerinjaka da se uniformirana pravokutna zebra zamijeni slobodnijim crno-bijelim šarama ne samo da je vizualno dopadljiva urbana intervencija i autentičan komunikacijski trik, nego i podsjetnik da put od javne potrebe do dobrog dizajna (i natrag) nije tako težak

Iako se ovdje skoro radi o grafitu, ne može se ostati ravnodušan spram jednostavnog i domišljatog spoja utilitarnog predmeta (prometnog znaka sa striktno propisanom funkcijom i standardom izrade) i grafičkog simbola koji je funkciju spojio sa samom idejom zoološkog vrta. Kad bi barem u našem gradu bilo više takvih jednostavnih, domišljatih i beskrajno duhovitih utilitarnih predmeta.

U našem je društvu oblikovanje uporabnih predmeta imalo (doduše kratke) blistave trenutke, ali se ne možemo pohvaliti da je naša arhitektura ili dizajn postigla onu razinu sažimanja s aktualnom kulturom koja je mogla uroditi visokom razinom produkcije u kontinuitetu. Nije ovdje riječ o materijalnim nedaćama zbog kojih je naše školovanje za dizajnere manjkavo ili zbog kojih naši nadobudni dizajneri i arhitekti nemaju priliku realizirati svoje ideje. Prvenstveno se radi o nedostatku onog sažimanja koje se događa u magičnom trenutku kada uporabni predmet (bila to stolica ili muzej), zadovoljivši funkciju i tehniku izrade, uspije komunicirati ideju koja nije svediva na samu funkciju. Iako takvo sažimanje zahtijeva društvenu klimu, ono podrazumijeva i dizajnere koji tu klimu razumiju, tj. aktivno se odnose spram nje kroz ono što rade. To bi trebali biti dizajneri koji razumiju svoju vlastitu profesiju kroz perspektivu društvenih odnosa. Nažalost, danas nam nedostaju dizajneri čija je mašta u stalnom dijalogu s lokalnim tehničkim, materijalnim i kulturnim dostignućima.

To se osobito odnosi i na (u našem društvu izobilja potpuno zaboravljeno) pravilo dostatnog dizajna. Dizajn mora, onome kome je potreban, biti dostatan. To nema veze samo s troškovima izrade (pogrešno bi bilo isključivo jednačiti dobar dizajn s niskom cijenom), nego je bolje govoriti o svojevrsnoj održivosti po kojoj dobar dizajn i arhitektura prvenstveno moraju biti (svojim mjerilom, cijenom, tehnološkim postupcima) prilagođeni sredini za koju se rade. Zebra na maksimirskom pješačkom prelazu otvara upravo to pitanje i pokazuje u smjeru kojim ćemo razmišljati kad postanemo svjesni materijalne oskudice u kojoj živimo. Drugim riječima, ne treba nam veliki, novi muzej s konstrukcijom koju ne mogu izvesti naši majstori ako možemo reciklirati staru tvornicu i koristiti dostupnu tehnologiju i materijale, ili što će mi skupa fotelja ako mogu preurediti onu koju sam našao na tavanu. Baš kao što nam se događaju tektonski pomaci u ekonomiji i politici, vrijeme u kojem živomo zahtjeva drugačiji dizajn. U vrijeme kad smo zaboravili što je zajednička potreba i radost koju ona nosi, treba nam dizajn i arhitektura koji će biti duhoviti odgovor na tu društvenu potrebu. Dok se pješačka zona u centru grada bespotrebno ušminkava skupim granitom – maksimirska nas zebra uveseljava, ispunjava svoju funkciju i košta malo.

Sjećate se onog ludog molera s naočalama koji Iliju Čvorovića (Balkanski špijun) hvata za vrat i mahnito ponavlja: 'Okrečite Beograd! Okrečite Beograd!' Bio je to krik protiv sivog birokratiziranog Beograda poznog socijalizma. Ovu zagrebačku zebru treba također čitati kao krik protiv izgleda ovog grada. Možda nam doista treba (ovakvima kakvi jesmo, obuzeti davežom preskupih, blještećih i pažnje gladnih objekata koji se na kraju stapaju u veliko sivilo) jedno veliko krečenje.