KOMENTAR MARINKA ČULIĆA

Trostruka korist od Mladićevog hapšenja

01.06.2011 u 09:59

Bionic
Reading

Čitavi naramci novinskih tekstova ispisani su u Hrvatskoj nakon hapšenja Ratka Mladića i zadržat ću se samo na dva pretjerivanja. Jednim se precjenjuje, a drugim podcjenjuje ovaj događaj. Precjenjuje se kada se veli da su ovim konačno simbolički završeni ratovi u ex-Jugoslaviji u devedesetima. Ne kažem, to zvuči zgodno, puna su ti usta kada to izgovaraš, ali pitam se zar ćemo morati čekati da dolija i zadnja ratna fukara kakav je Goran Hadžić da proglasimo rat okončanim. Nekako mi izgleda da se time njemu odaje počast koju ne samo ne zaslužuje, nego joj se ni ne nada, uostalom on u mišjoj rupi u kojoj se skriva sada sigurno ima prečih briga

Drugo pretjerivanje je kada se ovo s Mladićevim uzapćenjem podcjenjuje, u tome je kod nas uvijek bilo prvoklasnih majstora. Sada tvrde da Srbija nikada ne bi zaskočila srebreničkog ubojicu da nije bila pritisnuta od

Europske unije, koja joj bez toga ne bi dala status kandidata za članstvo. To je svakako točno, ali je također točno da je i početku pregovora Hrvatske s Unijom prethodilo lociranje, uhićenje i transferiranje Gotovine, pa je očito da ni tu ne bi bilo prvoga da nije bilo drugoga. Dakle, ne cifrajmo i ne glumatajmo. Uvijek su tu i kod nas presudili pritisci izvana, nikada se to nije dogodilo iz nekakvog okrepljujućeg samoosvješćenja. Kao što se i već iritantno pitanje dijanečuljak, branimirabilića i drugih nevinašaca s HRT-a 'je li Srbija ovim doživjela katarzu' može najnormalnije primijeniti i na Hrvatsku. A, bogami, još više na njih same.

Osim toga, u tom velevažnom propitivanju o 'katarzi' u Srbiji uvijek primijetiš zrno tmurne zabrinutosti, jer hrvatska nacionalistička bratija najviše živi od loših vijesti iz Srbije. Pa ako se stanje ondje ozdravljuje i stabilizira, a hapšenje Mladića sigurno tome vodi, oni se osjećaju pogođeno i uskraćeno kao da im je sada živjeti samo na kruhu i vodi. Ovim sam već zašao u to zašto je hapšenje Mladića dobra vijest za Hrvatsku, pa ću s tim i produžiti, a u nastavku se dotaknuti i BiH i Srbije. Dakle, uspješno okončan lov na Mladića dobar je za Hrvatsku jer podrezuje krila ovdašnjoj antisrpskoj desnici, koja više ne može živjeti samo od bjesomučnog mahanja 'srpskom opasnošću'. Dobro, danas je toga ipak manje nego devedesetih. Ali tko smije podcjenjivati činjenicu da se na nedavnom zagrebačkom mitingu podrške Gotovini i Markaču otišlo čak dotle da je skup završen mahnitim urlikom 'rat nije završen'.

Drugo, to je dobra vijest i zato jer je odnosima Josipović-Tadić, koji su već počeli nervirati učestalošću i kitnjavom protokolarnom ispraznošću, najzad donijelo nešto za što se možeš uhvatiti. Pusti ti velike riječi, hapsi brate, to je ono što ti je prolazilo kroz glavu nakon tih susreta, jer su oni izgledali, kako kaže jedna moja kolegica, kao 'normaliziranje nenormalnoga'. Dvojica šefova država bi se izgrlila i prijateljski nadivanila, što je sve lijepo i krasno, ali onda bi iskrsnuo problem s kućom nekog srpskog povratnika (Kunić) ili ono s Purdom, iz čega se vidjelo da su oni zaboravili na krupnu sitnicu – na obične ljude. A kud ćeš većeg zaborava nego kada je na slobodi čovjek kriv za smrt tisuća, desetina tisuća ljudi, i zato je hapšenje Mladića prvi ono baš pravi dokaz da Tadić-Josipovićeva 'normalizacija' zbilja vodi nečem normalnom.

Ajmo sada na BiH, jer je ondje Mladić zasijao najveći dio svojih polja smrti, i jer su ondje i zapreke toj normalizaciji daleko najveće. Bez suđenja Mladiću knjiga ratnih zločina u ex-Jugoslaviji ne može biti zatvorena, a bez tog suđenja knjiga zločina u BiH ne može biti čak ni otvorena. Istina je, doduše, da je za dva najveća zločina za koje je on optužen, za Srebrenicu i za ubilačku opsadu Sarajeva, već izrečeno više presuda, ali bez presude i njemu, koja će ga doživotno ostaviti u zatvoru, to bi naprosto bila pravda amputirana od pravde. Jer rat u BiH nije bio bilo kakav rat. Kada se zarate vojske dviju ili više država, obično je dovoljna nekakva mirovna konferencija ili nekakav akt o kapitulaciji da se na to stavi točka. Ali rat u BiH bio je najvećim dijelom rat protiv civila, kojih nema na mirovnim konferencijama, a od njih se ipak očekuje da budu glavni akteri poslijeratnog pomirenja. I oni to zbilja u načelu i jesu.

Ali da bi to stvarno postali njih se mora najprije obeštetiti, a to se ne može nekakvim generalskim mirovnim seansama u vagon restoranima, nego samo suđenjem krivcima za njihova stradanja. Jer sud je jedini advokat koji oni imaju. I sada se, evo, počinju ostvarivati ti preduvjeti pomirenja, iako ono nikada neće biti do kraja provedeno dok se zločinci ne osude i pred 'porotom' naroda iz kojeg dolaze, u ovom slučaju srpskog, ali i svakog drugog. Dok se to ne dogodi, dolasci Borisa Tadića na komemoracije u Srebrenici bit će i dalje ispunjeni tjeskobnim susretima s majkama žrtava, no važno je da će ta tjeskoba sada ipak biti manja, a tu su i još neki drugi pozitivni učinci. Kada je Mladić završio iza brave, morao je to pozdraviti i Milorad Dodik, iako je dosad na sve moguće i nemoguće načine pokušavao relativizirati zločin u Srebrenici.

To je prvi put u posljednjih nekoliko godina da Dodik iznosi isti stav o bilo čemu i bilo kome kao Bošnjaci i službeno Sarajevo, a to se približavanje, čak mimo volje dvije strane, može i nastaviti. Međunarodni sud pravde proglasio je, naime, kao što je poznato, odgovornim za genocid u Srebrenici samo Republiku Srpsku, dok se Srbija provukla samo s packom da to nije spriječila, što su u Banjoj Luci primili s ljutnjom, iako su se čuvali da je javno ne pokažu. I sada bi se moglo dogoditi, kako procjenjuje predsjednica Helsinškog odbora Srbije Sonja Biserko, dosad nezamislivo, a to je da suđenje Mladiću potakne Republiku Srpsku da se udalji od Beograda i potraži svoj okvir unutar BiH. Bilo ovo točno ili ne, čak i sama mogućnost da se ovo dogodi dobra je vijest ne samo za BiH, nego i za samu Srbiju, kojoj prepuštam završnicu teksta.

Iako srbijanska nacionalistička desnica već mjesecima jača, pa izgleda da će slanjem Mladića u Haag Tadićeve pozicije samo dalje padati, to je krivi dojam. Na hapšenju Mladića danas u Srbiji nema tko profitirati osim marginaliziranih Šešeljevih novočetnika, jer su i Tomislav Nikolić i Vojislav Koštunica službeno za suradnju s Tribunalom, pa ih je Tadić ovim zapravo stavio pred zid. Ajde, golubovi, guknite nešto protiv ako smijete, njegova je neizrečena poruka njima, na što oni mogu samo pokislo spustiti kljunove. Tako će Mladićevo izručenje u Haag zapravo više štetiti njima dvojici nego njemu i sada je gotovo sigurno da Tadićeva proeuropska politika pobjeđuje na sljedećim izborima, koliko god ankete u posljednje vrijeme govorile drukčije. A je li to dobra vijest, pitat će sve brojniji Tadićevi kritičari demokratskog profila u Srbiji i na drugim stranama. Pa, kada sve zbrojiš i oduzmeš, a ponešto i progutaš, ipak jest.

Iako i dalje nema petlje prevaliti preko usta da se u Srebrenici dogodio genocid, on je hapšenjem Mladića, valjda je jasno, to učinio ipak manje važnim. Osim toga, pitanje je zaslužuju li boljeg srbijanskog predsjednika oni bošnjački političari, kao Silajdžić, koji cijeli svoj politički život grade na viktimološkom parazitiranju na mrtvima iz Srebrenice. Otprilike isto vrijedi i za Hrvatsku. Tadić, što je, naravno, žalosno, sigurno neće nikada priznati agresiju nad njom, ali pitanje je  zaslužuju li boljeg partnera u Beogradu hrvatski političari, uključujući Josipovića. Jer oni ni nakon presude Gotovini i Markaču nisu u stanju prevaliti preko usta da je hrvatski obrambeni rat iskorišten za etničko čišćenje Srba u Hrvatskoj.To je, naime, cijela istina o ratu u Hrvatskoj i svejedno je hoće li ona šepati tako što joj zatučeš jednu ili drugu nogu.

Zato je nedvojbeno da na predstojeće suđenje Mladiću i napola završeno Gotovini treba gledati kao cjelinu. Znam da će na to skočiti na stražnje noge i ostrašćeni Hrvati i ostrašćeni Srbi, i zapravo ih razumijem. Napokon su za tu vrstu antihaške gimnastike nastupila teška vremena.