NOĆI PUNOG MJESECA

Pop ikone: Vukodlak

  • Autor: T. B.
  • Zadnja izmjena 18.03.2010 12:56
  • Objavljeno 18.03.2010 u 12:56
vuk u mraku

vuk u mraku

Izvor: Corbis / Autor: Chase Swift/CORBIS

Vukodlak. Smrtni neprijatelj vampira kojeg samo srebro može zaustaviti. Čovjek koji postaje zvijer noćima punog mjeseca, bez kontrole nad sobom i bez sjećanja što je i tko je. Čudovište koje mijenja kožu i hara srednjovjekovnim krajolikom u potrazi za plijenom, ne zbog hrane već zbog užitka lova
Jeff Vanuga/CORBIS

Jeff Vanuga/CORBIS

Izvor: Corbis / Autor: Jeff Vanuga/CORBIS

Od povijesnih do holivudskih tumačenja, vukodlaci su nam uvijek prepoznatljivi. Dlakavi demoni rođeni iz ljudskog straha od grabežljivaca koji su jednom dominirali Europom.

Vukodlak poznat također i kao likantrop pripada mitologiji i usmenoj predaji svih naroda koji su živjeli na područjima u kojima su obitavali i vukovi. Gotovo u svim jezicima riječ za vukodlaka spoj je riječi za čovjeka i vuka.

Jedna od najranijih priča o nastanku takvog čudovišta ona je o Likaonu, kralju grčke provincije Arkadije, koji je kako bi dokazao da bogovi nisu sveznajući poslužio Zeusu i njegovoj pratnji vlastitog sina za večeru. Za to gnjusno djelo, bogovi su ga prokleli da živi u obliku zvijeri, uvijek gladnog vuka.

Jedan od češćih načina da se postane vukodlak božanska je kazna kao u priči o Likaonu. Ponekad je bilo dosta samo da se izgubi vjera u Boga, a u nekim je krajevima to bila nebeska kazna za kanibalizam

Ugrizom takvog stvorenja također se može postati vukodlakom. U ovoj varijanti gotovo nikad se ne spominje originalni vukodlak, a likantropija tretira se kao zaraza.

Nikako ne smijemo pomiješati stvarnu bolest s mitološkom likantropijom. Klinička likantropija rijedak  je mentalni poremećaj pri kojem pacijent vjeruje da se pretvara u neku životinju.

Kad već spominjemo stvarne bolesti vezane uz vukodlake, treba navesti hipertrikozu, poznatu i kao sindrom vukodlaka. Radi se o bolesti kože zbog koje pacijentu raste pretjerana količina dlake svuda po tijelu. Ljudi s tim poremećajem često su krajem 19. stoljeća radili u cirkusima ili putujućim izložbama nakaza.

Naravno, vukodlakom se po nekim pričama uopće ne može postati, već postoji zasebna rasa likantropa koja može imati potomstvo i s običnim ljudima.

Još jedan od mogućih izvora likantropije je magija, a varira od čudotvornih masti koje se nanose na tijelo do vučjih koža koje same po sebi omogućavaju transformaciju u vuka. Jedno od srednjovjekovnih vjerovanja bilo je da su vikinzi koji su nosili vučje kože sposobni promijeniti oblik. Čuveni berserkri bili su ratnici koji su se pretvarali u medvjede, a ulfehdnari u vukove.

Osim vučjeg oblika, vukodlaci su zapravo poznatiji po pretvaranju u hibridnu formu čovjeka-vuka. Uglavnom se radi o vrlo dlakavom ljudskom tijelu iznimne snage, s kandžama na rukama te vučjom glavom. U nekim pričama vukodlaci mogu normalno govoriti, a u nekima promjena oblika ne uključuje ništa osim glave.

Vukodlake često krase i nadnaravna čula mirisa, sluha i okusa te nevjerojatne sposobnosti zacjeljivanja rana, čak do ponovnog rasta izgubljenih dijelova tijela. U modernije vrijeme jedina slabost im je srebro, dok su u srednjem vijeku čvrsta vjera i molitva često bile jedino oružje protiv vukodlaka.

Postoje i biljke koje u nekim jezicima čak sugeriraju da su zaštita od likantropa, kao na primjer član porodice ljutića koji u engleskom jeziku znači 'vučja propast', a djelotvorne su navodno bile i raž i imela.

Česti suputnik vukodlaka u popularnoj fikciji je pun mjesec, što je ustvari razumljivo s obzirom na to da se veže uz ludilo i magičnu vezu čovjeka i zvijeri.

Jedna od priča o vukodlaku koju svako dijete zna, a vrlo bi je malo ljudi povezalo s likantropima je Crvenkapica. Zanimljivo je primijetiti da je u ovoj priči jedina životinja koja može govoriti vuk te da se radi o zvijeri koja se ponaša kao čovjek, no temeljna motivacija joj je pojesti djevojčicu.

Premda većina ljudi danas zna da su vukodlaci izmišljena bića rođena iz kolektivnog nesvjesnog straha od grabežljivaca koji su dominirali svijetom prije nas, ljudima srednjeg vijeka bili su stvarni. Tijekom oštrih i dugih zima, vukovi znali su se spuštati iz planina u sela i gradove u potrazi za hranom i često su uzeli danak u stoci, a ponekad čak i u ljudskim životima. Nijemci koji su živjeli u sjeni Schwarzwalda zvali su siječanj mjesecom vukova.

Crkveni progoni vještica ubrzo su uključili i navodne vukodlake, pa su čuvena stvorenja mita postale sjajna isprika za politička i vjerska smaknuća. Kao dokaz da je netko likantrop navodili su se crvena kosa, spojene obrve, dlakavi dlanovi te ista dužina srednjeg prsta i kažiprsta.

Ulaskom u modernije doba vukodlaci su izašli iz gotičkog miljea strave i postali simbol borbe protiv zagađenja te se vežu uz šamanizam i spiritualnost suvremenog svijeta.

Poznatim holivudskim vukodlacima Jacku Nicholsonu i Lonu Chaneyju ove se godine pridružio i Benicio del Toro, američki glumac portorikanskog porijekla. Ako želimo, svake godine možemo pogledati barem tri nova filmska uratka koja uključuju vukodlake, a ako više volimo knjige ili videoigre, zabavna industrija ni tu ne zaostaje.

Ako nigdje drugdje, ljudi će se u mašti nastaviti pretvarati u zvijeri koje slobodne trče šumom pod blijedim svjetlom punog mjeseca.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi